U Solani Pag vrijeme se ne mjeri samo satom. Mjeri se suncem, vjetrom i kišom, jer upravo o njima ovisi koliko će se morske vode pretvoriti u salamuru, koliko će se soli kristalizirati i kakva će na kraju biti proizvodna sezona.
Na paškim poljima soli sve je podređeno isparavanju. Morska voda polako prolazi kroz bazene, pod utjecajem sunca i vjetra gubi vodu i postaje sve gušća, dok čovjek istodobno mora pratiti što se događa i reagirati kada voda treba krenuti dalje. Ovdje se zato posao ne može uvijek ostaviti za sutra, jer svaki dan i svaka promjena vremena mogu utjecati na ono što će se na kraju sezone izvući iz bazena. Ljudi koji to najbolje znaju su vodari.
Miljenko Dragoslavić poslovođa je vodara i već godinama sudjeluje u proizvodnji koja se odvija daleko od pogleda većine ljudi koji sol poznaju tek kao proizvod na polici. Njegov posao odvija se na vanjskim poljima, među bazenima u kojima se morska voda postupno pretvara u salamuru, a upravo ondje najbolje se vidi koliko je ovaj posao vezan uz prirodu i koliko čovjek može ovisiti o vremenskim uvjetima.
– Čak i da ništa ne radite, dovoljno je samo da stojite na ovom suncu i gotovi ste. A ovaj posao itekako je težak. Ima tu žgribanja, gdje treba strugati i skupljati sol, ima slata, hodanja, rada oko bazena... Nije to samo doći na posao i gledati vodu. Cijeli ste dan na suncu, cijelo ste vrijeme u pokretu i to čovjek itekako osjeti – kaže nam Dragoslavić.
Danas u Solani radi dvanaest vodara, uz još trojicu pumpera koji rade na pumpama, a kada to uvjeti zahtijevaju, radni dan može trajati i po dvanaest sati. Posao je fizički zahtjevan sam po sebi, no posebno težak postaje tijekom toplinskih valova. Ove godine imali smo ih čak četiri.
Sunce je pritom najveći saveznik vodara. Bez sunca nema dovoljno isparavanja, ali je istodobno i ono što najbrže iscrpljuje čovjeka koji sate provodi na otvorenom. U takvim uvjetima nije potrebno puno da tijelo osjeti koliko je težak posao koji se većini na prvi pogled možda čini jednostavnim.
Danas je veći problem od samog posla pronaći ljude koji će ga obavljati. Do prije nekoliko godina većinu su činili domaći radnici, no neki su otišli u mirovinu, a mlađi se sve teže odlučuju za posao koji podrazumijeva sate provedene na suncu, fizički napor i radno vrijeme koje uvelike određuju vremenski uvjeti.
Zato danas u Solani rade i strani radnici, među njima i Filipinci. Tradicionalni posao tako dobiva neke nove ljude, ali ono što se od njih traži ostaje isto: izdržati sunce, pratiti vodu i napraviti ono što treba napraviti u pravom trenutku, jer u paškim poljima vrijeme proizvodnje ne određuje čovjek.
Kiša i depresija
Sol na polici izgleda jednostavno. Bijela je, sitna i zapakirana, a većina nas o njoj počne razmišljati tek kada nam zatreba u kuhinji. No iza jedne vrećice soli stoje mjeseci rada i proizvodni proces u kojem čovjek može puno toga pratiti i usmjeravati, ali konačnu riječ ipak ima priroda.
To dobro zna i Josip Čapin, direktor Solane Pag, Splićanin koji je prije dolaska u Solanu petnaest godina radio u banci. Nakon toliko godina odlučio je okušati se u realnom sektoru, a danas je gotovo pet godina na čelu tvrtke koja u proizvodnji svakodnevno ovisi o vremenskim uvjetima.
– Kad padne kiša, mi smo svi u depresiji – kaže kroz smijeh, ali iza te rečenice zapravo stoji vrlo ozbiljan problem proizvodnje.
Samo jedna kiša može promijeniti ono što se tjednima događalo u bazenima, a proizvodnja soli nije proces koji se može jednostavno ubrzati kad vremenski uvjeti nisu povoljni. Čapin je zato vrlo brzo, kaže, shvatio da nije dovoljno samo poznavati proizvodnju.
– Najveći neprijatelj proizvodnje soli zapravo je neznanje. Treba razumjeti prostor, vodu, vremenske uvjete i sve ono što se događa između bazena – kaže nam direktor.
Upravo zato posljednjih godina u Solani nastoje ljudima približiti ono što se inače ne vidi. Kroz program "Jutra u poljima soli" posjetitelje dovode među bazene i pokazuju im kako morska voda prolazi svoj put od mora do kristala soli, a oni je ondje mogu i sami prikupljati. Takvi su programi važni i zbog toga što ono što kupac vidi u trgovini nema gotovo nikakve veze sa slikom koja prethodi toj vrećici soli.
– Kada kupac na polici trgovine vidi proizvod koji košta 75 eurocenta, teško može zamisliti koliko se rada, vremena i neizvjesnosti nalazi iza te cijene. Tu su i pakiranje, prijevoz i sve ostalo. Doživi li "Jutra u poljima soli", možda će bolje razumjeti da iza toga stoji težak i mukotrpan rad koji je često neizvjestan – govori Čapin.
A ta neizvjesnost počinje puno prije nego što se u bazenima pojave prvi kristali.
Morska voda kroz Solanu prolazi četiri faze isparavanja, dok je peta faza kristalizacija. Većina golemih površina koje se vide na paškim poljima zato nije namijenjena izravnom stvaranju kristala soli, nego postupnom dovođenju morske vode do potrebne gustoće. Bazeni za kristalizaciju zauzimaju maksimalno do deset posto površine Solane, a sve ostalo služi da bi se morska voda dovela do potrebne gustoće.
U tom procesu važnu ulogu imaju upravo vodari, koji prate stanje vode i prema potrebi je prebacuju iz jednog bazena u drugi kako bi proizvodnja mogla napredovati. Posao koji izvana može izgledati monotono zapravo traži iskustvo i dobro poznavanje sustava, jer nije dovoljno samo vidjeti vodu: treba znati što se u njoj događa i kada je pravi trenutak za sljedeći korak. A ono što se događa u tim bazenima posljednjih se godina sve više pokušava razumjeti i uz pomoć znanosti.
Od 2026. godine traje trogodišnji projekt u kojem sudjeluju Solana Pag, Institut "Ruđer Bošković", Prirodoslovno-matematički fakultet i Gekom, a cilj je bolje razumjeti rizike u proizvodnji i pronaći načine kako ih što učinkovitije kontrolirati. U poljima je postavljena meteorološka stanica, prate se vremenski uvjeti, ali i pigmentacija alge Dunaliella salina. Ta mala alga, ružičaste do crvenkaste boje, u svojim stanicama nakuplja beta-karoten kako bi se zaštitila od dehidracije, a njezina prisutnost dio je prirodnog procesa koji se odvija u bazenima. Naizgled je riječ o detalju koji nema puno veze s onim što će završiti u vrećici soli, no upravo takva opažanja mogu pomoći u boljem razumijevanju procesa isparavanja i ponašanja vode u različitim vremenskim uvjetima.
Istodobno, ovih 350 hektara nisu samo proizvodni prostor. U njima živi oko 200 vrsta ptica, posljednjih godina pojavljuju se i plamenci, a posebnu pažnju u Solani posvećuju ugroženim vrstama poput morskog kulika i zaštićenoj ribici solinarki. Solana tako mora istodobno proizvoditi i čuvati prostor u kojem proizvodi, što nije uvijek jednostavan zadatak jer svako malo, nažalost, njezina polja nekome posluže kako odlagalište otpada. Zato su stalno pod pritiskom da taj prostor zaštite i očuvaju, jer bez njega nema ni budućnosti proizvodnje. A da bi se razumjelo zašto je taj prostor toliko važan, treba se vratiti stoljećima unatrag.
Na Pagu se sol proizvodi stoljećima, a prvi pisani podaci o paškim solanama sežu u 999. godinu, kada se dio solana spominje u oporuci Agape, kćeri zadarskog tribuna, koja ih je darovala samostanu svetog Krševana.
Sol je tada bila puno više od začina. Njome se čuvala hrana, koristila se kao sredstvo plaćanja i predstavljala je veliko bogatstvo, zbog čega je s vremenom dobila i nadimak "bijelo zlato". Tko je kontrolirao sol, kontrolirao je vrijedan izvor prihoda, pa ne čudi da su se zbog nje stoljećima vodile i političke i gospodarske bitke.
U vrijeme Venecije na području Paga postojalo je više solana, no početkom 18. stoljeća donesena je odluka da se zatvore sve – osim ove. Upravo će ona kroz stoljeća zadržati kontinuitet proizvodnje, unatoč promjenama vlasti, ratovima, potresima i drugim krizama koje su mijenjale život na otoku.
Novi način proizvodnje
No način proizvodnje ipak se mijenjao kroz stoljeća.
Nekada je gotovo sve ovisilo o ljudskim rukama. Morska voda prolazila je kroz bazene, sunce i vjetar postupno su izvlačili vodu, a sol se na kraju kristalizirala na dnu bazena i ručno prikupljala. U najboljim razdobljima u solani je radilo između 400 i 600 ljudi, pa je proizvodnja soli bila jedan od važnijih poslova na otoku.
Danas ih je višestruko manje, a razlog je prije svega promjena načina proizvodnje.
Solarno-termičkim postupkom morska se voda i dalje koncentrira u bazenima, sunce i vjetar i dalje odrađuju svoj dio posla, ali kada voda dosegne potrebnu koncentraciju, nastala salamura odlazi u tvornicu, gdje se odvija završna faza proizvodnje. Takav način omogućio je da se zadrži kontinuitet proizvodnje uz znatno manji broj radnika, a promjene u načinu života na otoku dodatno su utjecale na to da je sve teže pronaći ljude koji bi se bavili fizički zahtjevnim poslovima u Solani. Osamdesetih godina, kada se Pag sve više počeo okretati turizmu, taj je proces postao još izraženiji. Poslovi u turizmu nudili su nove mogućnosti, dok je proizvodnja soli ostajala vezana uz otvoreni prostor, vremenske uvjete i fizički rad.
Solana je zato morala pratiti vrijeme, ne samo ono na nebu, nego i ono oko sebe.
Pag je za proizvodnju soli imao gotovo idealne prirodne uvjete: plitku uvalu, slano more, nepropusno tlo od ilovače i gline te velik broj sunčanih i vjetrovitih dana. No za razvoj proizvodnje trebalo je osigurati i način na koji će sol iz polja stići do kupca. Nekada se prevozila brodovima, a postojao je i plovni put između grada Paga i solane. Kasnije je stigla željeznica, vagoni su se ručno gurali kroz solanu, a sol se punila i prevozila uz velik broj radnika. Velika promjena dogodila se 1979. godine izgradnjom tvornice i uvođenjem transporta kamionima, čime je završeno dugo razdoblje u kojem se proizvodnja gotovo u potpunosti oslanjala na ljudski rad.
Danas sve izgleda drukčije, tehnologija je promijenila način na koji se sol proizvodi i prevozi, a broj ljudi koji u tome sudjeluju puno je manji. Ipak, kada stanete usred paških polja, neke stvari ostaju iste.
More je i dalje početak svega, a završetak proizvodnje i dalje ovisi o tome koliko će sunca, vjetra i kiše biti tijekom sezone. Upravo zato budućnost Solane ne ovisi samo o bazenima i tehnologiji, nego i o ljudima koji znaju kako s njima raditi. Da se vratimo na početak priče. Miljenko Dragoslavić kaže da je danas sve teže pronaći vodare, ljude spremne provesti sate na suncu i preuzeti posao koji se ne može odgoditi kada vremenski uvjeti odluče drugačije. To je možda i najveći izazov za jednu tradiciju koja na Pagu traje stoljećima: sačuvati znanje, ali i pronaći one koji će ga nastaviti. Jer na kraju, koliko god se proizvodnja mijenjala, sol se i dalje ne može proizvesti bez čovjeka koji će stati uz bazen i znati što treba učiniti.
A hoće li na kraju biti dovoljno soli, kao i uvijek, odlučit će nebo.
{infobox–red_full}633493{/infobox–red_full}
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....