Samac, u 65.godini života, beskućnik, nakon devet godina provedenih u prihvatilištu Caritasa u Šibeniku, Darko Hađar se našao na ulici. „Smještaj“ mu je na klupi u parku pred crkvom Gospe van grada, već više od dva mjeseca.
Danju vrelina, noću vlaga i svježina, uz nedavne pljuskove, samuje Darko Hađar na tom mjestu sa svime što ima, s jastukom pod glavom i pokrivačem pod sobom. Klupa kao postelja.
Prolaze ljudi, bojni turisti, vide čovjeka u nevolji koji naizgled spava. A zapravo je budan. I podare mu kakvu malenkost.
Do Hađara su nas doveli Jere Verović i Zoran Girin, hrvatski branitelji koji mu i sami priskoče u pomoć.
Kad smo došli, pridigao se i bio spreman za razgovor. Darka poznajemo više godina, još iz Caritasove kuhinje gdje je dolazio uzimati obroke. Nadasve iz grada, kad je gotovo svake večeri teško se krećući dolazio pred kazalište s gitarom, da bi mu se s pjesmom pridružili i njegovi znanci.
Zadnji put slušali smo i snimili Hađara u lipnju 2020. na njegovom starom mjestu. A onda je prestao dolaziti.
- Prije dvadeset godina, započeo je Darko svoju priču kraj svoga ležaja, došao sam u Šibenik iz Koprivnice i zaposlio se kao elektrotehničar, najprije u marini na otoku Žutu u Kornatima, potom u Jezerima. Vratio sam se u Šibenik, ali nisam imao nikakav smještaj. Pa su me primili u prihvatilište Caritasa. Ondje sam proveo punih devet godina.
- Već duže vremena imam problema s kičmom - nastavlja - teško se krećem, pa nisam stigao pokrenuti ni postupak za ostvarenje mirovine. Ima dobrih ljudi koji mi pomažu i na taj način preživljavam.
Kako se dnevno prehranite na ovoj vrućini? Kad i ljudi vaše dobi i „statusa“ moraju voditi brigu što i u koje vrijeme jesti?
- Zahvaljujući sestrama franjevkama iz njihova samostana ovdje u Varošu, osigurani su mi obroci s izvrsnom hranom. Da nije toga, skapao bih.
Dok smo razgovarali počelo je kišiti, pa smo pošli u obližnji kafić, gdje su i brojni gosti mogli pratiti naš razgovor. Sve što je imao, Darko je ostavio na klupi, ne strahujući da će mu netko nešto odnijeti.
Zbog kojeg razloga ste morali otići iz Caritasa nakon toliko godina, pitamo ga?
- Rečeno mi je od uprave Caritasa da imaju saznanja da sam od pokojne majke dobio nasljedstvo, te da više nemam uvjeta za boravak u prihvatilištu, da moram otići, jer da sam osiguran za buduće brinuti se za sebe.
Naslijedili smo, dodaje Darko, obiteljsku kuću. Brat, sestra i ja i prodali je. Čekali smo nekoliko godina na isplatu koja je uslijedila 29. siječnja 2021. Podmirivao sam svoje brojne potrebe kao samac s bolesnom kičmom.
Naravno, željeli smo o svemu čuti i altera pars, Biskupski Caritas. Nakon više pokušaja došli smo do zamjenika ravnatelja Caritasa, Miljenka Jukića. Rekao nam je kako Darko Hađar više nije udovoljavao uvjetima smještaja i statusu u prihvatilištu, jer je materijalno osiguran od rodbinske naslijeđene imovine i može se brinuti o sebi.
Dodao je da se Hađar, kao njihov dotadašnji štićenik, nije pridržavao pravila o kućnome redu. Pa mu je i zato otkazano gostoprimstvo.
A gostoprimstvo mu sada daje priroda zelenoga parka pred crkvom, u čijem je okružju danju i noću.
Nesretnoga Darka zadnji smo put obišli u nedjelju predvečer. Nije ga bilo, samo njegove stvari i pripremljeni ležaj. No, ubrzo je došao s bocom mlijeka, što će mu biti nedjeljna večera.
Nakon svega, hoće li se naći netko tko će mu pomoći i pružiti kakav krov nad glavom? Ili će mu se, ne daj Bože, dogoditi nešto najgore.