Prim. Roje o žrtvama požara: ‘Opasnost je sepsa, gubili smo ljude kad smo mislili da su spašeni...‘

Požari iza sebe ne ostavljaju samo uništene domove i materijalnu štetu. Za one koji ih prežive, prava borba često počinje tek nakon što se vatra ugasi.

Posljednjih tjedana tome svjedočimo i u Hrvatskoj. Nakon velikog požara kod Omiša život su izgubile tri osobe, dok su najteže ozlijeđeni zadobili opekline na velikom dijelu tijela i nastavili liječenje u Zagrebu. A dok se javnost još uvijek bavi posljedicama omiške tragedije, u Zadru je stradao trogodišnji dječak koji je u požaru zadobio opekline na više od polovice tijela.

Što se događa s tijelom nakon tako teških ozljeda i koliko zapravo traje put do oporavka? Rekonstruktivna kirurgija danas može učiniti mnogo, ali liječenje teških opeklina daleko je složenije od samog zbrinjavanja kože.

O tome, ali i o operacijama, rekonstrukciji, ožiljcima i mogućnostima vraćanja funkcije ozlijeđenih dijelova tijela, razgovarali smo s prim. dr. sc. Zdravkom Rojom, specijalistom plastične, rekonstruktivne i estetske kirurgije i dugogodišnjim kirurgom splitskog KBC-a koji je sada u mirovini.

Rekonstrukcija nakon opeklinske ozljede dolazi u obzir tek nakon završetka akutnog liječenja. Liječenje teške opekline možemo podijeliti u nekoliko faza.

Prva faza je liječenje opeklinske bolesti i održavanje funkcije vitalnih organa gdje su ugroženi srce i krvožilni sustav, pluća i bubrezi. Kada se stanje pacijenta stabilizira, pristupa se ranoj nekrektomiji, odnosno kirurškom uklanjanju mrtvog tkiva. Kod velikih opeklina taj je zahvat vrlo opsežan i može se provoditi u više faza. Kirurški postupak može izazvati značajne hemodinamske promjene, zbog čega su u toj fazi iznimno važni anesteziološki i reanimacijski tim.

- Nakon uklanjanja mrtvog tkiva opeklinsku ranu treba što prije pokriti. Kod manjih opeklina koristi se vlastita koža pacijenta, dok kod velikih opeklina, kada je nema dovoljno, mogu poslužiti kadaverični kožni transplantati kao privremeni pokrov. U određenim slučajevima mogu se koristiti i laboratorijski uzgojeni keratinociti, odnosno stanice pacijentove kože, kako bi se omogućilo trajno zatvaranje opeklinske rane.

Logično bi bilo da sve te velike opekline koje liječimo rješavamo upravo na ovaj način – uporabom kadaveričnih transplantata, a kasnije i uzgojem kože, odnosno keratinocita. Mi, koliko znam, u Hrvatskoj nemamo banku kože, ali imamo laboratorij za uzgoj keratinocita. Prema tome, trebalo bi povezati jedno i drugo. Banka kože postoji u Europi i kadaverični transplantati mogu se dobiti vrlo brzo. Njima se rana može sukcesivno, odnosno postupno, pokrivati kako se uklanja mrtvo tkivo - objašnjava prim. Roje.

Joško Šupić/Cropix

Liječenje se ne završava jednom operacijom. Ovisno o stanju pacijenta i opsegu opeklina, potrebni su ponovljeni zahvati uklanjanja mrtvog tkiva i pokrivanja rana, s ciljem što bržeg zatvaranja rane.

- Jedna od najvećih opasnosti kod velikih opeklina je infekcija. Ona može ostati lokalna, ali može prijeći i u generaliziranu infekciju, odnosno sepsu. Opeklinska sepsa vrlo je ozbiljna komplikacija i može biti presudna za ishod liječenja. Nažalost, tijekom mog dugogodišnjeg rada s opeklinama imali smo i pacijente koje smo izgubili upravo zbog toga - dodaje splitski stručnjak.

Nakon što se rana zatvori i pacijent preživi akutnu fazu, počinje rehabilitacija. Ona uključuje fizikalnu terapiju, rehabilitaciju cijelog tijela i dugotrajno praćenje. Ožiljci su neizbježna posljedica teških opeklina i mogu biti različitog izgleda i karaktera. Poseban problem predstavljaju oni patološki, osobito hipertrofični koji mogu biti zadebljani, tvrdi i ograničavati pokretljivost.

Najveći funkcionalni problem nastaje kada se razviju kontrakture, odnosno skraćenja i ukočenosti tkiva koja ograničavaju pokret te deformacije ili izobličenja. Kontrakture se često javljaju na izloženim dijelovima tijela, primjerice na vratu, rukama, licu i kapcima.

- Kontrakture nakon opeklina mogu ozbiljno ograničiti pokrete vrata, zglobova i kapaka te utjecati na funkciju oka i mimiku. Zato rekonstrukcija nije samo pitanje izgleda, nego prije svega vraćanja funkcije. Ovisno o dijelu tijela i vrsti oštećenja, koriste se različite metode rekonstrukcije, od kožnih transplantata do lokalnih ili slobodnih režnjeva kojima se nadomješta oštećeno tkivo - govori prim. Roje.

Danas su metode rekonstruktivne kirurgije vrlo razvijene. Cilj nije samo zatvoriti defekt, nego dobiti tkivo koje će omogućiti što bolju funkciju tog dijela tijela. Nakon rekonstrukcije vrlo je važna rana fizikalna terapija kako bi se spriječilo ponovno stvaranje kontraktura i sačuvala pokretljivost.

Božidar Vukičević/Cropix

- Važan dio oporavka su fizikalna i kompresivna terapija, uključujući elastičnu kompresivnu odjeću, koja može pomoći u kontroli i sazrijevanju ožiljaka. Ožiljak se ne može konačno procijeniti odmah nakon zatvaranja rane jer njegovo sazrijevanje traje dugo, često godinu i pol do dvije godine - naglašava splitski stručnjak dodajući kako redovitim praćenjem i odgovarajućom terapijom možemo značajno utjecati na konačni ishod.

Prema načelima Europskog udruženja za opekline, Hrvatska bi, s obzirom na broj stanovnika, trebala imati jedan organizirani opeklinski centar. Taj bi centar trebao imati cjelovit tim formiran prema standardima Europskog udruženja za opekline i baviti se liječenjem opeklina kod svih dobnih skupina, od djece do starijih osoba. No, stvarnost je drugačija.

- Nažalost, u Republici Hrvatskoj još uvijek nemamo od Ministarstva zdravstva prihvaćene i ažurirane smjernice za liječenje opeklina. One su napisane prije dosta vremena, ali nisu odgovarajuće revidirane. Tijekom svoje karijere pokušavao sam to pokrenuti i razgovarao s nekoliko ministara, ali bez uspjeha. Istodobno sam surađivao s centrima diljem Europe i svijeta, bio aktivan u Međunarodnom i Europskom udruženju za opekline te sudjelovao i predavao na brojnim svjetskim i europskim skupovima. Nažalost, najmanje sluha za unapređenje sustava liječenja opeklina imali smo upravo u Hrvatskoj - jasan je primarijus Roje.

Priliku za unaprjeđenje sustava on vidi u planiranoj reorganizaciji bolničke skrbi u Zagrebu gdje bi se u okviru buduće dječje bolnice mogao organizirati i specijalizirani opeklinski centar, uređen prema suvremenim standardima liječenja opeklina.

- Ako se to uspije ostvariti, bit će to veliki napredak za hrvatsku medicinu i zdravstveni sustav. U Hrvatskoj imamo stručnjake i znanje potrebno za rješavanje ovog problema, među njima i profesora Milomira Ninkovića, jednog od najpriznatijih rekonstruktivnih kirurga s velikim iskustvom u rekonstrukcijama nakon opeklina. Stručna podloga postoji, ali po mom sudu odgovori Ministarstva zdravstva na ovaj problem nisu primjereni. Ne znam je li problem u tome što oni to ne znaju ili im se problem ne prezentira na pravi način. Ali ishodi pokazuju sve - zaključuje Roje.