Roditelji na rubu živaca, više od deset godina pokušavaju riješiti problem: Djeca će nam stradati! Bit će najbolje da ih ne šaljemo u školu...

Još je podnošljivo dok je ovako lijepo vrijeme. Ali ulazimo u dio godine kada će često kišiti, puhat će bura, mrznut će i lokve i zemljane površine, bit će hladno na rubu Sinjskog polja.

Dok djeca čekaju autobus tijekom kišnih dana trebali bi se maknuti od ruba ceste da ih ne poprskaju jureći automobili čiji kotači istiskuju vodu nakupljenu na kolniku. A gdje će se maknuti? Odmah uz rub ceste čeka ih duboki kanal. Možete zamisliti kako se osjećam kao roditelj. Šaljem dijete u školu sve u strahu da će nastradati tu nadomak kuće, dok čeka autobus na otvorenoj cesti – sve to nam je, ne krijući nezadovoljstvo, prije nekoliko dana ispričala jedna zabrinuta majka pučkoškolca iz Turjaka koji je čekao školski autobus na "stanici" kod zaselka Perići.

Namjerno smo pojam stanica stavili u navodne znakove jer nipošto nije riječ o "normalnom" stajalištu za autobuse, pogotovo za vozila koja učenike prevoze na nastavu. Na tom dijelu državne ceste Brnaze-Trilj nema ugibališta niti bilo kakve oznake da se radi o autobusnoj stanici kao, naravno, ni čekaonice ili barem nadstrešnice u kojoj bi se putnici mogli skloniti od padalina ili vjetra.

U Turjacima kao i susjednim Brnazama postoje područna odjeljenja Osnovne škole Fra Pavla Vučkovića iz Sinja u kojima se odvija nastava za učenike od prvog do četvrtog razreda, dok njihovi stariji kolege putuju u matičnu gradsku osmoljetku.

Prevoze ih autobusi na posebnim učeničkim linijama čiji vozači ne staju samo na izgrađenim stajalištima, već i na ustaljenim "stanicama" kao što je i ova kod zaselka Perići.

Kad se 60-ih godina prošlog stoljeća gradila cesta kroz Turjake, koja danas ima status državne prometnice, nisu projektirana ni izgrađena ugibališta na kojima bi se mogla zaustavljati vozila javnog prijevoza.

Budući da je svojevremeno iz dijela toga naselja svakodnevno na nastavu i svoja radna mjesta putovao veliki broj djece i ostalih građana, autobusi su se zaustavljali na otvorenoj cesti, jednako kao i danas, pa je tako stvorena "stanica" koja i danas ima svoju svrhu.

– Više od 10 godina preko Mjesnog odbora Turjaci i gradske vlasti u Sinju pokušavamo riješiti ovaj problem naše djece. Slali smo im dopise, održavali s njima sastanke, dobivali obećanja, ali do danas se nije ništa napravilo. Svaki put su nam davali nadu.
Obećavali su, govorili da će ugibalište uvrstiti u idući proračun i tako iz godine u godinu... Ugroženi su životi naše djece. Ne znamo više što činiti. Zato smo pozvali "Slobodnu" da nam pomogne. Ako ni ovo ne rezultira kvalitetnim pomakom, bit će najbolje da djecu ne šaljemo u školu. Tako bi ostali uskraćeni za naobrazbu, ali bi barem bili sigurni da neće nastradati – s puno gorčine svoju priču završava majka turjačkog osnovca.