Razrušena japnenica, ili budali je more do kolina

Dabogda ti sve izgorilo, osim klačine! Od ove kletve valjda nije moglo biti strašnije u (ne tako davno) minulim zemanima, kad su se uz ona uboga naselja rasuta po dalmatinskom uzobalnom kamenjaru i (osobito) po otocima palile klačine – vapnenice, japnenice, kako ih se gdje zvalo – da bi se u njima ispekla koja šolda za ključne životne trenutke: za bolest, za dicu školovat, za krov nad glavom zgradit, za vratit dug.

Tko ne zna šta je to uopće klačina/japnenica – a u mlađim naraštajima uglavnom ne zna nitko, niti ima načina znati ako ga netko nije baš namjenski "prosvijetlio" – taj ne može razumjeti zašto je ona kletva iz prve rečenice zbilja teška, teža od one "sve ti se ukiselilo osim mlika i kupusa" (također uobličene negdje u selima Dalmatinske zagore), jer je, nota bene, klačina koja na nesreću nije izgorila redovito značila i propast onoga tko ju je pokrenuo, odnosno zapalio.

Utoliko će kratko i brzopotezno objašnjenje o, kažimo to tako, tehničkim i, jednako je važno, socijalnim aspektima klačine/japnenice biti nužno, da bi neupućenima ovaj tekst dobio kakav-takav smisao. Uostalom, kao i povod za njega – nedavno barbarsko rušenje jedne (slobodno je možemo tako nazvati) spomen-japnenice u Pučišćima na otoku Braču.

Riječ je, dakle, o "domaćoj" proizvodnji vapna, klaka, u doba kad u građevinarstvu drugoga "vezivnog materijala" osim "japna" nije bilo ili ga nije bilo ni izdaleka dovoljno – ni cementa, ni gotove žbuke, ni bože tebe – a bila je i velika stvar imati ga za obilit kuću ili polit loze u vinogradu.

Bilo je dragocjeno i skupocjeno, ali da bi se do njega došlo – da se nešto zaradi, jer je prodati klak bilo izuzetno lako zbog velike potražnje čak i u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata – trebalo je proći muku Isusovu: zapalit klačinu!

A to pretpostavlja ogroman fizički napor družine spremne na višednevno ili višetjedno "pečenje" uz oganj koji kamen pretvara u kreč, i specifično znanje koje će osigurati da japnenica izgori, te psihičku spremnost za ulazak u taj teški posao pun rizika i velikih očekivanja.

Tehnološki, mora se do mjesta gdje će biti japnenica dovući veliku količinu drva – obično se posiječe sva šuma uokolo i u naramcima posloži oko buduće lomače – koja će danima gorjeti u iskopanoj rupi, takozvanom kotlu, nad kojom je ključni čovjek poduhvata, meštar klačinar, izgradio svod od stijena koje će se polagano, sve dok klačina gori, a umorni i napeti ljudi čekaju da se u vrhu, na kamenom nebu, pojavi plavičasti dim, pri temperaturi od preko tisuću stupnjeva pretvarati u japno.

Pođe li nešto po zlu, ako se svod uruši i utrne vatru prije nego se stijene pretvore u kreč, klačina neće izgorjeti, sve će propasti, ljudi će se pitati jesu li u Boga kamenje bacali, a meštar će – kažu da nije samo jednom tako bilo – pomišljati da na se digne ruku.

Vraćajući se u mislima na djetinjstvo, koliko se, kroz maglu, mogu sjetiti, u mom je rodnom Zadvarju posljednja klačina zapaljena tamo negdje 1957. godine, možda godinu kasnije. Gorjela je u ogradi blizu zaseoka Krželji, nedaleko crkvice sv. Kate, a izgorjela je do kraja i, vjerujem, pomogla svome vlasniku da riješi bar poneki financijski problem.

Na temeljima toga sjećanja sam, prije dvadesetak godina, bio predložio sada pokojnom redatelju Aleksandru Stasenku da o tome, o japnenicama, snimi film i spasi jednu čudesnu dalmatinsku priču.

Nije nam se ostvarilo; uz klačine kao da idu osim urušavanja svoda i neke druge nevolje… a mnogi znaju za onu iz tužne klapske pjesme (usput, nikad nisam razumio zašto je pjevači izvode najčešće s osmijehom od uha do uha): "Jeste li znali judi/ Dogodilo se zlo/ Ivanu klakaru s Pupnata/ Potopio se brod…"

Eto, sve je to, i još puno toga, srušio divljak, ili više njih, rušeći na brdu pokraj Pučišća, prije desetak dana, japnenicu što ju je kao svojevrsni spomenik, sa stotinjak ljudi i uz potporu više udruga koje brinu o baštini, napravio jedan od valjda posljednjih živućih meštara za japnenice – 85-godišnji barba Jozo Martinić.

Zbilja ne znam što bi trebalo učiniti primitivcu koji je tako bešćutno sorio meštar Jozino remek-djelo. Možda bi za njega najteža kazna bila da uspije shvatiti što je učinio. U što sumnjam.