"Punim plućima dišemo samo u Otišiću, Splitu i Dalmaciji"

- Materijalno dobro stojimo. U Zemunu imamo malu tvrtku za trgovinu i zastupanje s desetak zaposlenih. Nemamo djece pa za nas dvoje i moju majku ima više nego dovoljno. Ali, fali nam duhovni mir. Oboje dišemo punim plućima samo kada smo u Otišiću, Splitu i našoj Dalmaciji - kaže Velimir odgovarajući na naše pitanje.

- Prilagodila sam se životu u Zemunu, ali tu je za mene i Velimira neprirodna situacija. Željni smo Dalmacije. Sve više što smo stariji. Zato uvijek, čim nam se ukaže prilika, dolazimo u Dalmaciju - kaže Marija.

Velimir Gajić prije rata je bio privatni prijevoznik i radio je u Sinju i Splitu. U selu je bio među uglednijima. A onda su 1989. godine u Otišiću neki drugi postali glasniji.

- Upozoravao sam da politika koju zagovaraju ne vodi dobru. Ubrzo su me izolirali. Digao sam ruke od svega i okrenuo se Splitu. Nekoliko dana poslije progonstva Vrličana, 28. kolovoza 1991. godine, otišli smo u Zemun. Ja i supruga smo se vratili među prvima. Još 1997. dobili smo domovnicu i sve druge dokumente.

Nismo imali uvjeta vratiti se trajno - obiteljska kuća je zapaljena. Podnio sam zahtjev za obnovu, ali sam upao u administrativni žrvanj iz kojega nisam našao izlaz. Kada bih imao uvjete, vratio bih se sa suprugom u Otišić odmah. Do moga zaseoka još nije došla ni struja, a o vodi da i ne govorimo. Zato kada me pitate kako živimo, najbolji odgovor koji glasi je da supruga i ja, te moja majka, živimo u nadi da ćemo što prije ostvariti uvjete za normalno življenje.

Znam da je u ovim kriznim vremenima najvećem broju obitelji, naročito onima s djecom, veliki problem osigurati novac kako bi zadovoljili materijalni minimum. Ja i meni slični osjećamo puno veći nedostatak nego što je pomanjkanje novca. Vjerujte mi da se taj manjak novcem ne može nadomjestiti - kaže Gajić.

Toni Paštar