Prošli smo žilom kucavicom Dalmatinske zagore koja svakog sata 'proguta' do 500 vozila: da nije ceste prema Splitu, i Sinjani bi se odavno iselili u Njemačku i Irsku!

Cesta Sinj - Split pupčana je vrpca koja drži na životu alkarski grad i (još uvijek) sprječava njegovo demografsko potonuće. Svakoga radnog dana poslije 5 sati iz Sinja prema Splitu kreće kolona osobnih vozila, kombija, poluteretnih kamiona i autobusa koji na posao u Dioklecijanov grad i njegovu okolicu, sve od Omiša do Trogira, pa i šire, voze Sinjane i Cetinjane.

U tim vozilima su brojni službenici i namještenici zaposleni u državnim, županijskim i inim službama, tvrtkama, institucijama..., radnici zaposleni u privatnim tvrtkama u toj aglomeraciji te uglavnom građevinski radnici malih privatnih tvrtki iz cetinskog kraja kojima su Split i okolica, uključujući i otoke Brač i Šoltu, glavno tržište. Kolona tih istih vozila s istim putnicima poslije 15 sati počinje teći u suprotnom smjeru.

Povratak traje negdje do 18 sati. Svakodnevni promatrač stječe dojam da u ta dva vremenska intervala, jutarnjem i poslijepodnevnom, kolona gotovo nema prekida. To najbolje znaju vozači koji se u tom vremenu na ovu cestu s lokalnih prometnica i pristupnih putova uključuju u Brnazama, na potezu od Sinja do raskrižja Sinj - Split - Trilj, jer ponekad na uključenje znaju čekati po 10 i više minuta. Cestom Sinj - Split, koja je dio državne ceste D-1, svakodnevno prosječno prođe oko 12 tisuća vozila ili prosječno oko 500 vozila u toku jednog sata. U vrijeme kada se kreću spomenute kolone promet je puno intenzivniji.

Prema podacima Hrvatskih cesta s njihova mjernog mjesta u Brnazama, koji obuhvaćaju samo vozila na relaciji Sinj - Split, odnosno Split - Sinj, bez vozila koja iz Sinja idu prema Trilju ili iz Trilja prema Sinju, prosječni godišnji protok od 5 do 8 sati je 2016 vozila, a od 14 do 17 sati 2297 vozila. S tim da se manje od 10 posto tih vozila u jutarnjim satima kreće iz Splita prema Sinju, a otprilike je isti postotak vozila koja se u poslijepodnevnim satima vraćaju iz Sinja u Split.

U vozilima kojima se svakodnevno voze radnici iz Sinja prema Splitu najmanje je dvoje putnika, ali ih bude i puno više pa je, možda, najrealnije ustvrditi da ih je troje po vozilu. Iz tih podataka može se napraviti računica i doći do podatka da svakodnevno iz alkarskog kraja u Split i na šire splitsko područje putuje oko 6 tisuća građana. Od kojih je najmanje 5 tisuća radno angažiranih, dok se razlika, vjerojatno, odnosi na učenike i studente ili druge građane koji iz bilo kojeg razloga moraju u Split.

Uvodnu tvrdnju da je cesta Sinj – Split za alkarski kraj pupčana vrpca koja ga drži na životu i (još uvijek) sprječava da demografski potone, lako je prisnažiti i drugim podacima. Proizvodnoga gospodarstva u cijelom cetinskom kraju gotovo nema. Ono što je bilo naslijeđeno iz socijalizma uništeno je u korijenu kroz pretvorbeno-privatizacijsku pljačku i javašluk, a novo izgrađeno nije. Pa je danas Sinjanima i Cetinjanima glavni poslodavac država. S tim da najveća grupacija onih koji ostvaruju redovna mjesečna primanja, također od države, otpada na umirovljenike. Bez onih Sinjana i Cetinjana koji svoj kruh i redovna mjesečna primanja zarađuju u Splitu i njegovoj okolici Sinj bi, slikovito rečeno, a možda i doslovno, bio na prosjačkom štapu. Ili bi ga, što je puno izvjesnije, zahvatio emigracijski stampedo.

Sinjski i cetinski vitezovi bili bi prisiljeni u potragu za egzistencijom daleko od starog Grada pod kojim su njihovi preci prije 300 godina obranili slobodu, mada kao njihovi potomci onu ekonomsku, bez koje je svaka druga iluzorna, još uvijek nisu stekli. Ali, zahvaljujući tim kolonama vozila prema Splitu i iz Splita, uspjeli su se othrvati zovu tuđine puno bolje od drugih.

Danas su gradovi u Dalatinskoj zagori demografski ispražnjeni, gotovo opustošeni. Ni alkarski kraj nije pošteđen, ali je u posljednjih desetak godina, otkako je u drugim krajevima i sredinama na djelu doslovno egzodus, Sinj puno manje demografski osakaćen. U sjedištu Alke i Gospe Sinjske od 2011. do 2017. godine broj stanovnika smanjen je za 536. To je velika brojka, golema, sama za sebe poziva na uzbunu. Ali to je ipak samo 2,19 posto manje. U istom vremenskom razdoblju broj iseljenih iz općine Dicmo je 3,14 posto, Otoka 5,59 posto, Trilja 7,91 posto, Vrlike 16,21 posto i Hrvaca strašnih 16,78 posto.

Cesta Sinj – Split, ta pupčana vrpca koja alkarski grad i gravitirajući mu kraj drži na životu, napravljena je, po predanju, još u srednjem vijeku. Kao dionica glavne državne ceste od Splita do Zagreba modernizirana je etapno u vremenu poslije 2. svjetskog rata. Posljednja dionica te ceste, koja je od Splita preko Solina i Klisa vodila dalje, na potezu od Brnaza do Dicma, asfaltirana je 1963. godine. Njezinu trasu gradili su mladi u omladinskim radnim akcijama.

Kada je prekrivena asfaltnim slojem, njome je tijekom cijelog dana prometovalo tek nekoliko desetaka vozila. Na ravnim dijelovima ceste djeca, koje u to vrijeme nije manjkalo, krpašima su igrala na male branke i micali se kad bi ugledali da dolazi kakav autobus, kamion ili najrjeđe osobni automobil, dok su se na asfaltnim nizbrdicama vozili u karetama na balinjere. Danas nezamislivo!?

Da, ustinu nezamislivo. Jednako kao što je teško zamisliti što je u glavama državnih dužnosnika koji ne shvaćaju da pozivi iz alkarskog kraja za modernizacijom ceste Sinj – Split nisu nikakav hir, nego krik za život. Modernizacija ove ceste obavljena prije više od pola stoljeća, u sinergiji sa svim ostalim, osigurala je razvojni iskorak alkarskog kraja.

Ta ista davno dotrajala cesta i danas je u funkciji hraniteljice i brane iseljavanju. Prije 10-15 godina modernizirana je od Splita do Križica. Vrijeme je da se s modernizacijom krene dalje, prema Sinju. Ako se to ne učini u najskorije vrijeme, moglo bi se dogoditi da zbog već danas prevelikog kašnjenja u dogledno vrijeme za modernizacijom te sinjske žile kucavice neće biti potrebe. Jer ako se narod iseli, komu bi ona onda trebala.