Ovo je najpoznatiji mačak u Dalmaciji, pa i šire! Lučkog slava nije promijenila, ali ga je otmica malo štufala, a Višani su u njega skroz infišani: 'Ni to nikakvi micek...'

Na mulu u Kaštelima, nedaleko od tvornice cementa, jednog ni po čemu posebnog popodneva neki je bezobzirni mamlaz s brodske rampe snažnim udarcem na kopno šutnuo crno-bijelog mačka. Taj će, naoko nevažan događaj, uzrokovati neviđenu paniku na sedamdesetak kilometara udaljenom otoku. Posljedično i naslovnice sažvakanih novina po stolovima uglađenih zagrebačkih kafića, ali i nacionalnu barufu na društvenim mrežama.

Da opisani mačkomrzac kojim slučajem nije prokinuo nogom baš nesretnog Lučkog koji se ukrcao na njegov brod, vjerujući da je riječ o trajektu za Split, zimski dani u Visu na Visu bili bi dosadno svakidašnji. Pa i ovi blagdanski.

Dva, tri reda kamenih kućica poredanih duž nekoliko kilometara uvale stajali bi, jasno, svaki na svom mjestu i sunce bi, kao i uvijek, naravno, izviralo iznad neke od kaleta po sredini tih malenih krovova, svojom jačinom priječeći pogled.

Mirisalo bi drvo u peći i dvije adventske kućice na trgu Klapavica točile bi kuhano vino i puštale Azru i jeo bi se bakalar i katamarani ne bi vozili danima. I plima, iako najjača otkad je mjerenja, činila se Višanima uobičajena u odnosu na naglo nadiranje kamermana, novinara i fotografa u njihovu portu.

'Joja' za Lučkog

Mačak Lučki na ovim predsjedničkim izborima osvojio je simpatije inače neodlučnog biračkog tijela, na glasačkim listićima Višani su kemijskom ponesenom od kuće marljivo nadopisivali njegovo ime.

Mladi konobar iz kafića “Bejbi” preko puta trajektnog pristaništa, stavljajući kave na stol, onako usput obećao je “ako Luškoga ko uškopi, dot mu svoja joja”.

S vanjskog šanka odličan je pregled situacije u luci. Zvuk zatvaranja vrata starog Opela odjekuje ispod vinogradarske zadruge. Galebovi se svađaju oko komada ribe iznad izletničkih kaića što blago zaranjaju provom pa se lagano uzdižu nošeni novim valom. Kako oni idu gore-dolje, tako idu i glave uličnih mačaka.

“Petar Hektorović”, trajekt od milja “Heki”, samo što nije uplovio u taj prizor. Lučkog još nema, iako mu se rodbina mota oko korniža. Odmjeravaju nas stisnutih kapaka.

- A zoc sumo Lučki gre u foje, zoc o nami nima fjabe, ko vas ploćo? - uzmijaukala se neka umišljena bijela maška, repom prolazeći po kamenoj koloni.

'Ni to micek'

- Ima i prišniji stvori ovod, a to ne smite pisat, ne doju von gozde... - predbaci tigrica, željna medijske slave.

- Eee, sićon se jo, ni Slobodna ća je bila... - bezobrazno nadoda sijeda maška dugog brka.

Tu, na početku mula, krznenim šapicama gaze po ostacima petardi. Pucale su cijelu noć. Ručni rad, činilo se po buci što je more nosilo s jednog kraja uvale na drugi.

Odjekne i sada snažan prasak.

- Dođi Pika! Požuri! - poviče za svojim Jack Russellom frizerka Eni Zorotović.

- Petarde. Podvila je rep - odgovara na naš kratki, ali glasni pogled.

Psić se zaista uplašio. Čudno kako i u ovom gradu, gdje je više ljubimaca nego ljudi, i dalje slobodno šeću magarci s pirotehnikom.

Policiju koja u marici već šesti put lukom prolazi bez plana to baš i ne zanima. Nije to kao, recimo, u Zagrebu. Odakle se neki stalno javljaju da kažu Eni što bi trebala raditi s Lučkim. Ona ga je čipirala, cijepila i formalno, maška je njezina.

- Ljudi iz Zagreba govore da bi on sod treba bit kućni micek. Di ćeš ti mački od tri, četiri godin reć “sad ćeš spat doma”? Ni to micek. Jo ih imom šest steriliziranih. S njima moš radit šta te volja, to su miceki - uči nas Eni mačjoj terminologiji, ali mi smo nestrpljiviji da nam priča o neustrašivim brodskim avanturama mačka Lučkoga.

Panika na koloni 

- Ovo lito je bi malo u Vela Luci. Spava je dva dana s kapetanon u kabini, s njin šeta po Korčuli, čuva ga je, pritili smo mu da se više neće moć privezat na Vis ako se Lučkemu šta dogodi. Drugi put se naš mačak ozbiljnije zeznija, ukrca se na kruzerić. Otkrili su ga kad su došli s južne strane Visa, na Rukavac. Poslali smo gliser po njega.

Momak šta ga je vozi, radi ture po otocima i cili dan je s njin odradi i nazva nas je da može li ga udomit jer su turisti oduševljeni. Leža je na gliseru cilo vrime. Onda se ukrca i na plivaricu koja je išla za Kali. A da vidiš liti kad se promini vozni red koji je to problem! On čeka na koloni, nema broda, di je brod?! Panika! On je baš lik - neumorno opisuje ljubiteljica životinja velikog srca kojoj mještani u dvor donose čak i ozlijeđene sokole.

Najednom, zastane usred rečenice. Kao da se sjetila nečeg groznog. Otpuhujući dim cigarete s neupitnom gorčinom izgovori: On je moga tako lipo živit... Sad neće. Više ni na “Hektorovića” ne ide, a tamo je bi stalni.

Ma kako to mislite da kapetan-maška više ne plovi?!

Zamirija je

- Uopće ne gre na “Hektorovića”! Ne ide, zamirija je! Nije se pojavi sve ove dane otkad su ga zatvorili u transporter. Otkad su ga oteli da ga vode škopit. Razočara se u jude. On se nauči vozit, ali ne u kutiji... - nesretno će Eni.

Za kraj nam govori ono što ćemo kasnije puno puta čuti od drugih Višana: “Nisu mu to tribali napravit. Ni zaslužija. Milo mi čini. Nadan se da će svi zaboravit da on postoji i da će se vroti brodima”.

Evo o čemu se radi. Teško je prebrojati sve preslatke kontejneruše na Visu koje bi trebalo sterilizirati i cijepiti, ali mještanka Ana Kovač odlučila je baš Lučkoga nakon što je postao slavan - kastrirati.

Uhvatila ga je, nagurala u transporter, ostavila u utrobi trajekta. A onda su došli pripadnici specijalnog pokreta okupljeni u “ne domo joja” inicijativu i munjevitom koordiniranom akcijom spasili Lučkoga! Transporter s mačkom nestao je iz trajekta.

U cijelu se priču uključio portal Morski.hr, čiji je Jurica Gašpar nazvao tu ženu koja je priznala da ga je uzela i pitao je zašto je to uopće učinila. Izjasnila se da je ona “građanska inicijativa”, na što je uslijedilo potpitanje kako se ta inicijativa zove, ima li neku pravnu osnovu, a na to je gospođa kazala “ne” i završila razgovor.

Štufala ga otmica

Prije nego što smo se mi obratili, već je imala Facebook status s ikonom srednjeg prsta namijenjen novinarima, no svejedno smo pitali bi li iznijela svoju stranu priče. Da je pristala pitali bismo je zašto baš Lučki, mačak od tri, četiri godine, pored svih mačaka na otoku kojima je zbilja potrebna pomoć? Zašto maca koja ničim nije zaslužila da je ljudi ovako povrijede? Maca koja je samo htjela držat se svog timuna uz papigu na ramenu?

Da Lučki od otmice više nije isti, primijetili su i na katamaranu “Karolina”.

Njihova posada mu donosi samo najfiniju hranu. Kad je nestao u Kaštelima na tjedan dana, nakon čega je organizirana opsežna potraga za njim, zabrinuli su se da će im se brdo konzervi pokvariti. Naučili su ga na lijepe stvari, zato je krzneni gurman izbirljiv i neće se otrovati.

Katamaran uplovljava popodne, posada ga priveže na vrh mula, a onda se dogega naš Garfield.

- Zbog nevrimena smo pet dana bili u Splitu pa ga nismo vidili. On s nama spava, jede. Dočeka nas, onda ide malo na Hektorovića, pa se vroti - pripovijeda član posade, zagledavajući se u daljinu da vidi dolazi li Lučki.

Tu je neka slična maška, ali njega nema.

Lučkog za predsjednika

Smatrate li vi njega svojim?

- Prije smo mi njegovi! Ha, ‘ko nan je kriv šta ga nismo zaštitili autorskin pravima. Nemamo se šta tu bunit. Ali mi ćemo ga i dalje podržavat, kandidirat ćemo ga na idućin izborima! - obećava mladić koji se nije htio fotografirati jer, kaže, želi umrijeti anoniman.

Upućuje nas na svog kolegu: - Eno, njega pitajte, on Lučkome stalno kupuje Whiskas i Kit Cat, a ja san škrti bodul pa mu dan samo šta meni ostane. Lučki je legenda! - poviče uz pozdrave.

Trajekt “Petar Hektorović” u višku luku uplovljava dvaput u danu. Za razliku od ekipe s “Karoline”, pred kameru je pristao stati Dino Tadić, prvi časnik palube omiljenog mačkova trajekta. Kaže da u svakome portu postoje brodske mačke, ali da je Lučki specifičan.

- One dođu jer znaju da će dobit ribu, evo, pogledajte ih okolo. A Lučki je poseban jer putuje, još je i ovako korpulentan, pa je zanimljiv ljudima. Mi smo na njega navikli, iako ne putuje on često s nama koliko se misli. Po portalima ispada da ide svaki dan. Mi smo tu petnaest dana u smjeni, a digod ga ne vidimo da se ukrca.

- A dobro, čuli smo da mu je katamaran možda malo draži? - pitamo, oprezno prešućujući konzerve.

Veća zvijezda od Brosnana

- Moguće. Ali obično on zna zimi spat u garaži trajekta. Ima svoje misto, bude mu toplo. Liti neće. Nije baš od turista i auta. Izbjegava gužvu - dodaje Tadić.

I sami smo se u to uvjerili desetak minuta kasnije, u skrovitoj, mirnoj kaletici.

Nismo mogli vjerovati kad smo ga ugledali. Mačak Lučki osobno! Zvijezda veća od glumca Piercea Brosnana, čija slika krasi izlog viškog frizerskog salona u kojem se prošlog ljeta šišao, a opet, ponaša se tako prizemno, slava ga nije nimalo promijenila, jede, spava!

- Ima glavu k’o prosječan HDZ-ovac - primijeti naš fotoreporter.

Lučkog smo zatekli dok je s kamenih skala dozivao svoju curu što stanuje iza drvenih bijelih vrata. Rado nam je dao šapu i pozirao, a mi smo ga pitali ima li kakvu božićnu poslanicu narodu?

- Sumo da ne hitiju petarde - kratko veli mocak.

Na to je odradio jedno široko zijevanje. A mi smo se sjetili da mu ispričamo priču o najboljoj maloj ptici na svijetu, Koki. Za svakog je imala topli “ći”. Voljela je slušati Sesartića s Radio Brača i Daleku obalu, a onda ju je na ovaj Badnjak, dok su neki kreteni pucali petarde pod prozorom u Splitu, izdalo sićušno kanarinasto srce.

- Titica mola... Reka son jo, sumo ne petarde.

Desetak metara dalje, kad prođete zatvorene sezonske trgovine, kafić u kojem mještani pjevaju klape, pritom zvučeći kao CD, i ostale kamene starice zelenih škura, doći ćete do omanjeg divljeg odlagališta.

Pored zelene površine nabacani su štednjak, televizor i kontejneri. Dom je to brojnih uličnih mačaka. S prozora na trećem katu nad njima bdije gospođa Katica. Živi na otoku tek koju godinu.

Smrt nepotizmu

- Jesu to vaše? - poviknemo s tla u nebo.

- Eee, da su moje ne bi bile po ulici! Ljudi ih vole samo dok su male. Neki bi, da mogu, i djecu vanka izbacili - začuje se od gore.

A ima na Visu, kaže, većih problema od maški.

- Nema veterinara! Obećavali, pa nema. Spominjali su i pazar ode da će bit pa nema. Lako je obećat. Vidite kako nan je. Mesnica prodaje meso četvrtkon, petkon i suboton, kad dođeš u četvrtak znači da kupiš meso od prije tjedan dana. Nema veze i da samo dvojica žive na otoku, imaju pravo da se hrane ko normalni ljudi! - mudro će gospođa Katica i tek što je naglasila kako “Grad to mora osigurat” iz trošne drvene barake, s one strane mačjeg carstva, ispod trafostanice s natpisom “smrt kapitalizmu i nepotizmu”, izlazio je Ivo Fićo Cvitanović.

Katica mu, pokazujući na nas, povikne: “Evo došli su da će kupit dvi, tri maške, oćeš in prodat?”

Odlučno odmahne glavom. Nema govora. One su, kaže, sve njegove i ne idu nigdje.

- Znate li uopće koliko ih imate? - upitamo radoznalo.

- Jedanaest. One su moja reprezentacija.

A koja je Luka Modrić?

- Aaa, ne. Nema Modrića - ravnodušno će šjor Fićo.

Pružamo ruku prema najmanjoj maci u grupi pa pitamo: “Jesi ti Lukica? Kako ti je ime?”

- Ne spominjen ga se - odvrati uz glasno predenje.

Mačja reprezentacija

Pa mora jedna bit kapetan? - pitamo domaćina.

- Kike je kapetan. Ova siva, ona mi je najdraža. Prva me pogleda kad izađen iz kuće.

Subašić?

- Eno, ona bijela tamo. Ona je vratar - ponosno će Zlatko Dalić.

Vida je tigrasta debljeg repa, a Rebić je mala crna. Bijela s crnom flekom iznad desnog oka je Ćorluka.

Rijetki su, čini se, Višani bez kućnih ljubimaca. Putem do luke sreli smo gospođu Maricu Mratinić.

Nije ona, osjeti se, baš njima oduševljena, ali ima četiri maške:

- Iman hrpu godina. I voćnjak i te četiri maške. Stalno su mi okolo nogu. A oćeš-nećeš, moraš in dat jest. Imam i kokoši. Sin mi ima ovce, zanimacije na otoku ima više nego šta treba! - pomalo nezadovoljno će gospođa Marica. A maški je, veli, “na svaki kantun”.

Odgovornost Grada

I neka ih je, s njima nikad nije dosadno. A sad se, zahvaljujući Lučkome, konačno priča i o odgovornosti Grada Visa i o Zakonu o zaštiti životinja i nalaze se odgovori što se može napraviti da se mačkama organizirano pomaže, da ne pada sve na leđa volontera samo zato jer su dobri ljudi.

Ne bi toga bilo da na mulu u Kaštelima, nedaleko od tvornice cementa, jednog ni po čemu posebnog popodneva neki bezobzirni mamlaz s brodske rampe snažnim udarcem na kopno nije šutnuo crno-bijelog mačka. A on je zaista volio brodove. Valjda će skupiti hrabrosti ponovno se ukrcati. Raspored zna.

Trajekti i katamarani plove prema redu plovidbe...