Ovako izgleda život u okolici Splita nakon požara: 'Sin Petar i sad spava u izgorenoj sobi. Ovo sve je bilo zeleno, a sad je samo groblje, pustoš, sivilo i pepel...'

- Evo, ovo sve šta vidite oko sebe, sve van je to bilo zeleno, puno cvića šta san uzgajala, breskve, šipak... Stari hrast na cesti baš je pruža lip hlad. Sidili bi ispod njega i gledali Tugare. Sad je sve groblje, pustoš, sivilo i pepel...

Tužno nam priča Helena Bašić iz Tugara, predio Strane, čija je obitelj pretrpjela veliku štetu u požaru. Ljudski životi srećom su spašeni, a materijalna šteta će se tek utvrditi. Ona duševna, koja se uselila u srca svih ljudi zahvaćenim nevoljom požara, ostat će vjerojatno trajna.

- Izgorilo je puno toga, ne znan šta bi van prije rekla. Muž i ja smo bili u Splitu, 18-godišnji sin Petar je bio doma s pasom. Nisan mogla do njega jer me policija nije puštala, a čujen sa svih strana da nan gore Tugare i sve oko kuće. Došla san do ceste, a ne daju mi naprid. Vidin onu vatru kako guta hrastove, borove i druga stabla i svjesna da je glupo ako oden u tu vatru, ali srce te vuče jer ti je dite tamo, tvoja kuća. Samo san projurila i vozila prema gore dok mi je vatra grijala jednu stranu auta. Pobigli smo svi dalje od Strane jer nismo mogli gasit. Nema vode, nema vatrogasaca, nema kanadera. Pakao je to bio, pakao - još puna ružnih dojmova govori nam Helena, koju smo posjetili tjedan dana nakon izbijanja požara.



Kuća u kojoj živi sa suprugom Ivanom i sinovima Petrom i Kristijanom nalazi se na lijepom mjestu, na uzvisini, odakle puca pogled nadaleko. Nekad zeleni kraj sada je posve siv, crn, nagoren i izgoren. Helenino cvijeće nestalo je u vatrenoj stihiji, baš kao i Ivanov alat, brusilica, motorna pila, traktor, drva za ogrjev...

- Otišla nam je i cila nova kužina. Još je stala neraspakirana. Kupili je nedavno, visoki sjaj, možete mislit koliko smo je platili - šapće nam, ne želeći probuditi sina Petra koji još spava u dječjoj sobi.

I ona je dobrano nagorila, plafon se guli a zidovi su crni. Izgledalo je to i gore, kaže nam Ivan, ali odmah su se svi angažirali i u radnoj akciji iznijeli izgorene stvari.

- Moraš sredit. Ne mogu gledat sve ovo. Čeka nas još puno posla, ali život ide dalje - ne predaju se Bašići, napomenuvši kako redovito požari nastaju na istim mjestima.

Požar je, koliko je poznato, krenuo iz Tugara. Zbog jakog vjetra plamen se prebacivao čas amo, čas tamo. Poharao je, među ostalim, i Mužiniće pokraj Srinjina.

- Gasili smo kako smo mogli, granama najviše. Vatrogasaca je bilo oko nas, ali vatra je bila toliko jaka i visoka da nismo mogli ništa protiv nje - zaustavljamo Mira Mužinića dok juri prema Srinjinama dočekati goste. Tamo ima kuću za odmor s bazenom i pravo je čudo kako mu ovi gosti nisu otkazali za razliku od ostalih. Rezervacije su samo ispadale kako se vijest širila medijima.

- Ne ponovilo se! - slažu se Zorka i Jerolim Madir iz Donjeg Sitnog, koji su imali sreću da im se vatra zaustavila tik do nove kuće u kojoj su strepili za svoje živote. Kao i ostali susjedi nisu imali ni struje, a time ni vode, a telefonske linije bile su u prekidu.



- Vodu smo koristili iz gustirni i rezervara za zalivanje, a gume su nam gorile u vatri. Pobigli smo u Gornje Sitno, al tamo je isto dolazila vatra pa smo se vratili doma. Rekli smo, kako bude svima tako će i nama - veli nam teta Zorka, sjećajući se borovih šišaka koje su ih doslovce gađale po mjestu okruženom vatrom.

Stradalo im je pedesetak maslina, a kažu da je u selu najviše stradala najljepša kuća, ona kapetana Ivana Kneževića koju je obnovio na starini, odmah blizu crkvice. I zaista, od nekad prelijepe kamene kuće oko koje vrijeme kao da je stalo, s točom za masline, kokama i kapulom koja se suši na suncu ispred kamenih dvora, ostalo je samo zgarište. Vlasnik je uložio u nju, napravivši drveni pod i strop, a vatra je sve progutala.

- Ne znamo još koliko je kuća izgorjelo, ali ni jedan stambeni objekt u kojem sada žive ljudi u Žrnovnici nije stradao, koliko znamo za sada, ali izgorjelo je puno nenastanjenih kuća. Na Privoru je u plamenu bilo zahvaćeno desetak starih kuća. U Amižićima i Gračiću je bilo najgore. Tamo su jednosmjerne, uske ulice pa se nije ni moglo prolaziti. Budući da Žrnovnica ima svoj vodovod, brojni su problemi s njim. Sagradilo se puno okolo, a on je postao nedostatan za taj kapacitet. Oni koji žive na visini redovito imaju problema s pritiskom i nestašicom vode, a sam Privor uopće nema agregat. Treba sada rješavat te probleme s ostalima. Sutra imamo sastanak s udrugama iz mjesta. Ići ćemo prema Gradu i Županiji, te Hrvatskim šumama, tražeći sanaciju opožarenih dijelova. Neka nam ispile nagorena stabla, privatnici neka se ponude građanima za pomoć s alatima oko obnove. Apelirat ću na sve da se parcele obrađuju kao i prije 50 godina, kada se čistilo, a ne zapuštalo. Ako vi obrađujete, a oko vas se ne obrađuje, onda nemate šanse protiv vatre - zaključuje glavar Žrnovnice Siniša Marin, koji je dužnost predsjednika Mjesnog odbora preuzeo tri dana prije požara.



Upoznaje nas s Marinom Tijardovićem, kojem je u Privoru stradalo 175 maslina. Po njegovoj procjeni izgorjelo je oko 60 posto a ostatak je ofurila vatra pa će trebati nekoliko godina da se obnove, ako se uopće mogu obnoviti.

- Izgorilo mi je masu maslina u velikom požaru 2001. godine. Sadio ih je još moj pokojni otac. Posadio sam nove i sad opet sve ispočetka - govori Tijardović dok obilazimo zgarište maslinika puno crnih maslina po podu. Prije dvije godine imao je 360 litara ulja, a ove godine očekivao je dvije tone maslina. Sad sve ponovno, kako kaže, iako je sve držao urednim i čistim od korova.



- Šta sad? Triba pustit prirodi da učini svoje. Zemlja još gori, ne može se u gumenim šlapama hodat. Štetu ću prijavit, al ne virujen nekin velikin naknadama. Oko mene je sve bilo neobrađeno i to me ljuti. Treba sad popilat suha stabla, zaminit grede u poljskoj kućici... Bit će posla - uzdahne naš sugovornik, svjestan svega što ga čega.

No, život ide dalje za sve. Iako osiromašeni materijalno, ljudi su iz ovog požara izišli jači, hrabriji, uporniji.

- Uvik se bojimo nečeg unaprid, budućnosti, sutrašnjice. Kada vam dođe ovako nešto ne osjećate strah iako ste direktno suočeni sa smrću. Samo radite ono što možete u tom trenutku. Vatra nam je došla u tri minute, a mi smo gasili vodom iz spremnika, moleći Boga da i dalje možemo crpit tu vodu jer niko nije zna da smo tu, u požaru. Da sam imala krila odletila bi kroz onaj oblak dima, ali nisam mogla. Samo smo gasili i gasili - kaže nam Karmen Bošković iz Privora, nakon kojeg je vatra pojurila prema Kučinama i Mravincima, ostavljajući iza sebe pustoš.

I mnoga srca koja i dalje kucaju junački usred tog sivila.