Kako prepoznati kravu? Odnosno, kako računalo vidi krave? Odnosno, koji se algoritmi koriste kako bi računalo naučilo prepoznati i razlikovati krave?
Tako je nekako izgledao zadatak koji su mladi Splićani Matej Pavlović, Petar Perković i Kaštelanin Domjan Barić iz Sućurca, studenti istraživačke fizike sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, rješavali na studentskom natjecanju u Zuerichu prošloga tjedna.
Neka ne zavara to što je u zadatak ušlo jedno obično govedo - radilo se, zapravo, o složenom problemu s područja umjetne inteligencije i strojnog učenja, a kako su ga dečki riješili najbolje govori to što su pomeli konkurenciju od sveukupno dvanaest europskih studentskih ekipa i vratili se doma s osvojenim prvim mjestom.
Ali najveći je štos što o strojnom učenju na studiju fizike - uopće ne uče! I kako onda budeš najbolji u nečemu što uopće i ne studiraš?
- Strojno učenje nije vezano uz fiziku, ali nas trojicu jako zanima. Učili smo sami, na internetu ili na projektima u kojima smo sudjelovali - kaže Domjan.
Matej je zadovoljan jer su pokazali da se fizičari odlično snalaze u novim situacijama, makar one nemale veze s fizikom.
- Naš faks dao nam je odličnu podlogu s kojom možemo vrlo brzo naučiti i razumjeti stvari s kojima se nikada nismo susreli.
Petar dodaje da su imali izvrsnu priliku pokazati znanje na jednom od rijetkih natjecanja u Europi koja se uopće bave strojnim učenjem.
- A to je područje doživjelo veliki rast posljednjih godina i ima jako široku primjenu: računalni vid, prijevod teksta, medicinska dijagnostika, ekonomija...
Kako to obično biva, već kao klinci pokazivali su intelektualnu znatiželju prema brojevima, računanju, zagonetkama, traženju rješenja za različite probleme. No tu sklonost trebao je prepoznati i gurati kroz naš školski sustav, poznat upravo po “uprosječivanju” i zanemarivanju talenata.
Matej, Petar i Domjan imali su, međutim, s tim sreće i u svojim osnovnim školama i u “miocu”, splitskoj 3. matematičkoj gimnaziji koju su sva trojica pohađala.
- Zainteresirali su me za fiziku nastavnik iz osnovne škole Vibor Veličić i profesorica fizike iz gimnazije, Nela Dželalija. Uvijek su pokazivali primjenu fizike u stvarnom životu, a puno je zabavnije i lakše raditi kad se nešto se može predočiti, kad nije više samo formula na papiru.
- Nastavnica Ivanka Botušić je sigurno jedan od razloga zbog kojih volim fiziku. Uvijek me gurala da više učim i vjerovala je da je to baš za mene. Iako je bila stroga, uvijek je važnost pridavala razumijevanju problema.
To je Domjanova priča koja se nastavlja dolaskom u srednju školu i ondje bude – tko? Profesorica Nela Dželalija.
- Sva sreća - dodaje - pa su me zadesili samo najbolji, ali znam prijatelje koji su imali grozna iskustva s profesorima fizike i matematike i baš su zbog toga mrzili te predmete. O profesoru puno ovisi kako ćete vi doživjeti neki predmet.
Petra je fizikom zarazila profesorica iz osnovne škole, Mirjana Bubić.
- Za nas koji smo željeli znati više održavala je dodatne i izborne satove na kojima smo radili razne eksperimente.
A kroz gimnaziju taj interes i njemu je nastavila razvijati profesorica Nela Dželalija.
Kad se danas, kao studenti, susretnu s kolegama iz drugih zemalja na njihovu terenu, kad se usporede s njima, gdje su oni, a gdje smo mi?
- Većina država podcjenjuje znanost i znanstvenike jer nitko od njih nema neposrednu korist, dok je neizravna korist ogromna, ali to je teško primijetiti i cijeniti. U razvijenijim državama znanje koje se dobije na faksu je više-manje slično kao i kod nas, ali oni imaju puno više prilika za mlade što se tiče zaposlenja, prakse i drugog - kaže Matej.
Domjana se na sveučilištima vani najviše dojmilo što studenti imaju more prilika raditi na projektima i u struci još dok su studenti.
- Na tome im jako zavidim. Kod nas je to nezamislivo - ako niste programer. Fakulteti vani puno su bolje opremljeni, imaju i veći izbor smjerova… Imamo mi puno mladih i inteligentnih ljudi koji bi mnogo toga mogli napraviti da imaju sredstva i da im se pruži prilika. Ljudi se jako ponose znanstvenim uspjesima, ali ih ne razumiju, dok je sport, na primjer, nešto što s čim se mogu vrlo lako povezati.
A planiraju li i oni, kao i mnogo mladih s friško stečenom diplomom, otići raditi u inozemstvo?
Matej bi u jednom razdoblju života želio živjeti i raditi u inozemstvu, da vidi kako je to.
- Tko zna, ako mi se svidi, možda i ostanem. Ali ako se u Hrvatskoj ukaže izvrsna prilika, ne vidim razlog zašto je ne prihvatiti. Nama mladima nije cilj što prije otići iz domovine, već osigurati sebi pristojan život i baviti se onime što volimo i za što se trudimo i obrazujemo. Ali činjenica je da je do takve prilike vrlo teško doći u Hrvatskoj…
- Volio bih otići, barem na neko vrijeme da vidim kako je to raditi i živjeti negdje drugdje, govori i Domjan (iako njegovi roditelji nisu baš oduševljeni tom idejom jer bi se “voljeli družiti s unucima”).
- Volio bih otići na Daleki istok, u Južnu Koreju, Japan, Kinu… Jako sam ambiciozan i htio bih vidjeti kako bih se snašao izvan države. Ono što mi se ne sviđa u Hrvatskoj je što je sve previše politizirano. U privatnim firmama manje, u državnim institutima i fakultetima puno više. Meni se takav mentalitet ne sviđa, sve mi je to pretromo. Plaće asistentima na faksu su premale. U Hrvatskoj, ako bih ostao, volio bih raditi u Zagrebu - osim ako ne dobijem neku superponudu za Split.
Petar ne planira otići iz zemlje, jedino ukaže li mu se prilika koju se ne odbija.
- Ima dovoljno mogućnosti i unutar Hrvatske, ne treba nasilu tražiti posao vani.
Teško je bilo odoljeti i ne pitati ih na koncu - riskirajući pritom optužbu za podržavanje stereotipa i iskrivljene slike po kojoj su svi fizičari “nerdovi” i “geekovi” - gledaju li seriju Big Bang Theory (Teoriju velikog praska). Ali kad se, eto, baš poklopilo da su i sami trojica mladih, uspješnih fizičara koji će i sami jednom postati - što im je svima ambicija - doktori znanosti. I kako onda ne tražiti tko je među njima Leonard, tko Raj, tko neodoljivi pametnjaković Sheldon?
Matej gleda “Teoriju” kad “naleti”.
- Dobra mi je serija, za opustiti mozak i nasmijati se. Preuveličava malo, istina, stereotipe o fizičarima. Kada bi se nas trojica uspoređivala s likovima iz serije, ja bih rekao da sam Leonard.
Domjanu serija nije u fokusu, nije njegova vrsta humora.
- Ne poistovjećujem se ni s jednim likom, ali ako bih trebao spojiti nekog iz serije s nekim od nas, rekao bih da je Petar Sheldon. Jako je samouvjeren i uvijek nas tjera dalje. I previše je puta bio u pravu.
Taj samouvjereni Petar redovito prati “Teoriju”.
- Ne smeta mi naglašavanje stereotipa o fizičarima, nisu daleko od istine. Serija je sigurno pridonijela popularizaciji fizike. I došli smo do konsenzusa da je Matej Leonard, ja Sheldon, a Domjanu je ostao Raj.
E sad, kad su cure u pitanju, televizijski “teoretičari velikog praska” prilično su - nema bolje riječi - smotani. Al ovi naši baš i nisu:
- Vole cure mlade fizičare, jer znate kako kažu - „smart is the new sexy“, govore uz osmijeh.
Matej Pavlović (20), iz Splita, student je druge godine istraživačke fizike na PMF-u u Zagrebu. Osvajač je dviju brončanih medalja na olimpijadama fizike u Indiji i Kazahstanu
Domjan Barić (22) iz Kaštel Sućurca na četvrtoj je godini fizike na PMF-u. Slobodno vrijeme koristi za učenje o - pogađate - strojnom učenju. Strastveni je ljubitelj engleskog nogometa i pivski entuzijast, toliki da bi se volio okušati u izradi vlastita piva