StoryEditor
Dalmacija'ovo nema nigdje na svijetu'

On je pravi 'kralj Cetine', pogledajte samo kakve je sve kapitalce uhvatio u 'mrzloj rijeci': Ulovio sam sto tisuća riba i skoro sve ih pustio!

30. ožujka 2019. - 14:45
54731099_987737121418204_6589745438667046912_o

"Rođen sam u kanjonu Cetine, između sedri koje leže na bisernom žalu, mrzla Cetina mi je majka" - piše na Facebook profilu kralja Cetine, i to nije nadimak koji smo mi izmislili, a nije niti nov.

Ribiča, čije ime kolege izgovaraju s dubokim poštovanjem, naša novinarska ekipa uspjela je "osigurati" na jedan dan, kako bismo uz pomoć jednog od najvećih ljubitelja cetinskog kraja doživjeli sva blaga, ljepote i tajne koje se nude, a Boško Klarić, bez pretjerivanja, zna ih sve.

Nije nas obeshrabrila ni činjenica da smo već u 6.30 sati trebali biti u Trilju, a tek kasnije smo doznali da nas je poprilično "štedio", jer su njegova uobičajena buđenja puno ranija. U hladnom klancu Cetine nizvodno od Trilja, na akumulacijskom jezeru Prančevići, naš stručni vodič već nam se na početku požalio da smo poprilično zakasnili na hranjenje pastrva, a tada je idealno vrijeme za ulov.

Bez obzira na malu šansu da nam u čamcu završi lijep primjerak, odlučili smo uživati u plovidbi i ribičkim pričama dok barem jedna, makar najmanja pastrva, ne dotakne udicu.

- Došli smo u svatove kad su svi već otišli kući. Nije da se pravdam, ali malo smo zakasnili. Vodostaj je razočaravajuće velik, baš ogroman, a on je uvjet. Vidite ovo stablo što mu izviru najviše grane, e pa ono cijelo bude na suhom, a visoko je dva metra. Kad je vodostaj regularan, ribe imaju ustaljeno hranjenje zorom i noću. Pastrva se lovi u cik zore kad ona nema alternativu hoće li se ili neće hraniti, jednostavno mora, a nekad je cik zore - suton - pripovijeda o svojim ribama jedan od ponajboljih europskih slatkovodnih ribiča na pastrve i štuke, ali i možda posljednji istinski cetinski "kanjonac" koji aktivno i gotovo svakodnevno lovi već 50 godina.

- Ovdje sam odrastao u ribolovu kad nije bilo brane, bilo je na tisuće riba, ma milijuni. Za prvu peticu u školi otac mi je kupio štap. Bacio sam mušicu na vodu i nemam pojma kako se riba uhvatila - uz osmijeh se prisjeća svojih prvih “trzaja” i od tada lovi sa svim tehnikama i mamcima pastrvskog ribolova.

- Kada je sezona, od 1. ožujka do 1. listopada, idem svaki dan, a kada se zatvori sezona, onda najčešće lovimo štuke svako drugi dan. Dan-noć sam na rijeci, i tako 50 godina. Inače, ovaj dio rijeke od brane Đale do Trilja je ekstra. Zvali smo ga mali Colorado, ali to je postavljanje brane promijenilo. Da mi je sada onakav kanjon… - prisjeća se naš sugovornik i krene tepati svojoj mezimici.

- Eksponencijalno se digla svijest o očuvanju ove ljepote u zadnjih deset godina kroz rad Športskog ribolovnog društva "Cetina" iz Sinja, čiji sam član. Iza rata je bilo baciti dinamit u Cetinu kao otići na kavu na Rivu, a sada bi te građani pribili. Čistili smo, radili radne akcije, edukacije i postao je takav trend da se čuvaju rijeke i to zahvaljujući društvenim mrežama - dodaje 55-godišnjak i nastavlja da je njegova ili naša Cetina zbilja posebna rijeka.

- Ona je rijeka Mediterana i ovo što ima kod nas i u Crnoj Gori s pastrvama, nigdje nema u svijetu. Voda je hladna, a klima je srednja, zato imamo endemske vrste pastrva kao što je Salmo dentex ili zubatak, sedefasta je u Rudi i mekousna u Žrnovnici, odnosno Jadru. To su svjetski endemi. Ljudi ne znaju da kada njih ubiju, da su doslovno ubili fosila - objašnjava naš sugovornik i ističe da se upravo zato u 90 posto slučajeva lovi sistemom “catch and release” ili u prijevodu - uhvati i pusti.

Zbog ovakvog profesionalnog i ekološkog pristupa, gotovo svi svjetski ribiči traže samo i isključivo Boška da ih vodi Cetinom. Inače, povrh svega, licencirani je vodič od strane Hrvatske gorske službe spašavanja, a to je minimum za upuštanje u avanturu niz rijeku, tako mu stalno dolaze poznati i profesionalni ribiči, a najčešće Amerikanci. U zadnje vrijeme se povećava broj Čeha i Poljaka, a česti su gosti i Japanci i Južno Korejci, ali, napominje, nema od toga puno kruha.

- Bio sam ugostitelj, odbio sam ratnu mirovinu, bilo me sram, di ćeš u mirovinu s 35 godina, a sad je lovim. Živim od vezanja mušica i ribolova, te sam stalni suradnik ribičkih časopisa za koje sam napisao preko 150 članaka na temu Cetine, cetinskog podneblja, ribolova... Što se tiče ove grane ribolova na rijeci, lova je - Bože sačuvaj - iskreno će naš sugovornik, kojeg ta činjenica ne sprječava da svakodnevno boravi na hladnoj vodi, i to sve napismeno opisuje.

- Kroz temu ribolova pišem gdje lovim, priložim fotografije, kako sam to ulovio, ali prvenstveno kako doći do tamo, što putem i u okolini treba primijetiti. Ne možeš lovit ko blesav i ne vidit način života koji se ugasio, tu ima starih kuća, pojata, ilirskih kula, utvrda. Moraš primijetiti da je tu nekada bio život prije tebe i da su zbog ubrzane svakodnevice odatle nestali ljudi, ali to i dalje stoji - dodaje naš sugovornik, koji je veliki poznavatelj bogate povijesti ovog kraja, gotovo pa se može nazvati arheologom.

- Cetina je puna artefakta iz rimskog doma, a našli smo kamene sjekire, keltski mač, kacige, štitove sedme rimske legije koja je boravila u tadašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji, u legijskom logoru Tiluriju na rijeci Cetini. Ispočetka smo naletjeli na to slučajno, a kasnije smo ciljano tražili i ronili. Najluđi smo bili iza rata, prevrnuli smo dno Cetine od 1996. do 2005. godine. Našao sam dva monoksila, staro plovilo izdubljeno od jednog komada drva, a to je, čini mi se, ako ne najstariji dokaz Hrvata, a stari su između 4500 i 5000 godina.

Završili su u Pomorskom muzeju u Zadru - nabraja naš sugovornik koji je zbog svega idealan poznavatelj povijesti i naroda koji su obitavali u tom kraju bogatom kulturnim naslijeđem. Osim u povijesti, posebno je uspješan u zanimljivoj tehnici ribolova - mušičarenju. Prvak je svijeta u izradi mušica od prirodnih materijala. Počelo je kao igra, a sada pet-šest sati dnevno radi insekte, i to ne bilo kakve.

- Slovenski Open Fly Tying Championship jedno je od, ako ne i najprestižnije natjecanje u svijetu.

Poslao je prvi rad u Sloveniju 1998. godine i osvojio 15. mjesto. Nakon pet mjeseci “mozganja” što napraviti za iduće natjecanje, odlučio se za mušicu “zujaru”, onu s pršuta. Pošaljem je, od mogućih 300 bodova, osvojio sam 295 i još me nitko nije srušio.

- Moraš biti odličan poznavatelj kukaca, uostalom, ne možeš ni loviti ako ne znaš što riba jede. Kroz njezine razvojne faze se to mijenja, možeš im bacati sve nijanse zelene, ali ako nemaš baš tu, ništa od ribolova - uz smijeh govori “kralj Cetine”. Osim po mušičarenju, inovirao je 18 priznatih lovnih radova na udici, svjetski je poznat po raznim tehnikama ribolova, a neke njegove improvizacije, oni s više mogućnosti u to vrijeme, patentirali su i zaradili brdo novca.

- Češke nimfe su baš napravljene u Trilju. Nastale su tako da smo mi otišli kod inženjera "Cetinke" da nam napravi nekakve retaje od najfinije plastike u bojama i platili mu to ribom. Mi smo to pokazivali Česima na Cetini i za par godina osvane svjetska tehnika vezanja pod nazivom Češka nimfa. Ustvari, to je samo kopija onoga što smo mi natjerali čovjeka u "Cetinki" da nam napravi za pet kila ribe. Kao i "Klinker", njemu je naše savijanje udice bilo zanimljivo, pitao je: Was ist das, a mi mu odgovorili i eto ti proizvod koji je poznat u cijelom svijetu - smije se Boško i odmahuje glavom.

Osim što su njegove inovativne izume stranci patentirali, zvali su ga da dođe raditi u najprestižniju ribičku kuću, američki "Orvis".

- Da, imao sam riješenu zelenu kartu za ulazak i rad u SAD-u, bilo je to 1999. godine, ali nisam mogao zamisliti da će moji sinovi rasti, a da ih ja ne gledam. To nije moglo ići - dodaje Boško, a Amerika je na kraju došla njemu kroz brojna velika imena u ribičkom svijetu koja bi preletjela čak pola planeta da posjete Cetinu s našim vodičem.

Srećom, nije otišao u Ameriku i na tome mu može zahvaliti čak devetero ljudi koje je kroz to razdoblje spasio od utapanja.

- Čuli smo samo kako se dica na Gazu deru: Guši se Pane! Guši se Pane! Nije bio na površini, nego ga je rijeka već potegla na dno. Ugledao ga, skočio s mosta i iščupao. Ne znam jesam li ikad lipše dite vidija. Ne znam jesam li ikad vidio da je neko tako crn i da ima takve plave oči, kao dijamanti. Zalipija se za mene, prepao se, čak me ugrizao koliko se jako držao za mene. Reka sam mu, ne znam tko te takvog napravio, al sam te ja sad spasio - uz smijeh se prisjeća Boško i napominje da ih vjerojatno ne bi toliko spasio da nije cijele dane provodio na Cetini.

Nikada neće zaboraviti i dvije susjede kojima je doslovno podario novi život.

- Jedna je upala, a druga je skočila za njom da je spasi, ali su dole zapele za stablo u rijeci. Bile su modre. Izvadio sam ih vanka, tukli smo ih po prsima i iskašljale su se, prodisale - ni danas ne može ostati ravnodušan kada priča o tome i uz smijeh kaže da se još niti jedna nije udala. Vjerujemo da su bez obzira na Boškovu šalu, obje sretne što su danas uopće žive i to samo zahvaljujući činjenici da je naš sugovornik preronio cijelu Cetinu i točno zna što učiniti kada pritisak ili vrtlog “zalijepi” osobu za dno.

- Mi smo se tu naučili kupati na valovima, a kad te Cetina zalijepi za dno, samo se pustiš i odraziš se, staviš noge naprijed da te ne razbije kamen, i uživaš - savjetuje. Taman dok to priča, ulovio je malenu pastrvu. Premda smo manekenku samo planirali fotografirati, nije joj bilo do toga, zavukla se ispod boka broda i jedini ulov toga dana nam je pobjegao, ali nije nam žao, jer nas nakon ribarenja svejedno vodi u obilazak svega onoga što se treba vidjeti u tom kraju.

Do kule Nutjak odakle puca najljepši pogled na kanjon, a uskoro će se na tom mjestu smjestiti vidikovac, poveo nas je do Grabskih mlinica iz 15. stoljeća i do Gaza, koji je postao početna i krajnja točka gotovo svih turističkih obilazaka u tom kraju. Na pitanje koliko je iskorišten turistički potencijal Cetine, nezadovoljno odgovara.

- Mogao bi i bolje. Sve vile s bazenima su bile popunjene, a mi nismo znali niti da su postojale. Trilj nema noćnog sadržaja, možemo se šetati, voziti čamcem, probati domaću spizu, rimsku kužinu, ali navečer nema ničega. Za one malo mlađe ili željne drugačije zabave tu je rafting, biciklizam, kanjoning, vožnje quadovima, u Sinju su konji i avioni. Na Gazu su prvi napravili rimsku uniformu i igramo rimski nogomet, puno toga ima, ali nema toliko gostiju - ističe naš sugovornik koji je nepresušan izvor znanja i nevjerojatnih priča, a vjerujte, više od pola ih nismo spomenuli.

Primjera radi, nismo vam kazali da se bavi humanitarnim radom, da je uz Gibonnija, koji je bio smješten stranicu do njega, bio jedini obučeni muškarac u tom broju u "Playboyu". Ulovio je više od 100.000 riba i kroz smijeh kaže kako je dobro što prije nije bilo mobitela jer bi se na pogled kapitalnih pastrva pola njih srušilo u nesvijest. Na pitanje koji je recept da se postane vrhunski ribolovac, glasno se nasmijao.

- Biti dobar ribolovac, uvjet je da poznajete vodu i život u njoj, tehnike ribolova. Polovio sam sve što vrijedi, isključivo zato što ću se ja ustati u četiri ujutro i ić u ribu, a oni neće do podne. Nije to neka pamet, nego malo trude i ne vole to kao ja.

Spiza starih Rimljana

Osim na razne utvrde, Boško je posebno ponosan na Gaz na Rudi. Osim bogate gastronomske ponude, među kojom se može pronaći i spiza starih Rimljana, napravljena po receptima starim preko 2000 godina, ponuda je puno veća i bogatija. Aambiciozna i entuzijastična stručna suradnica Premijer Turist agencije, Sanja Krka Vuko, poručuje kako im je potrebno puno više promocije toga kraja, a da je to istina, dovoljno dokazuje činjenica da su tek ove godine uvršteni u brošure županijske Turističke zajednice.

- Kad dođu ovamo, oduševljeni su, ali je težak put dok dođu, a marketing košta puno. Organiziramo utakmice starorimskog nogometa između Delmata i Rimljana, i sad ga imamo u ponudi, ali je bitno da dođe grupa od 15 ljudi. Organizira se ženska alka, ima se puno upita za fly fishing na Čikotinoj lađi, surađujem s Blatom na Cetini za rafting i kanjoning, ljudima tu bude početna točka za quad ture. Imamo jahanje za djecu, surađujemo s onima koji organiziraju jahanje kroz polje. Ja sam najmanje izvođač, a više organiziram, spajam sve te ljude da stvorimo ponudu, ali bi bilo dobro da nas se više promovira - naglašava 29-godišnjakinja, koja je za razliku od većine svojih vršnjaka, odlučila ostati u Trilju i pokušati nešto napraviti za svoj kraj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. kolovoz 2022 04:16