Četiri kilometara udaljeno od Bola, smjestilo se eko-etno selo Murvica. Poznata je po svojoj ljepoti, savršenom skladu jednostavne arhitekture i prirode, Zmajevoj špilji, a time i Zoranu Kojdiću, njezinu službenom čuvaru.
Kojdić je i ovogodišnji "Čovjek - Ključ uspjeha". Na ovogodišnjim Danima turizma održanim upravo na Braču, proglašen je djelatnikom godine u kategoriji "Turistički vodič". Ako ste ga upoznali, to vas neće iznenaditi, a ako niste, to svakako morate napraviti.
– Ja ću vam uvijek radije govoriti o špilji nego o sebi, špilja vam je… ona je priča za sebe – iskreno će nam Kojdić, dok sjedimo na njegovoj kućnoj terasi.
Zaista, priča o Zoranu priča je o Zmajevoj špilji. Poznata i pod nazivom Dragonjina špilja, svojom mističnošću, skrovitošću i ljepotom zadivljuje ljude. Ime je dobila po zmaju uklesanom u njenoj stijeni, a spomenik je pećinskog samostanskog života svećenika glagoljaša iz petnaestog stoljeća.
Visoko iznad mora, tridesetak minuta pješačenja od malene Murvice, služila je kao stan i svetište poljičkih glagoljaša prebjeglih pred turskom najezdom. No, ona krije mnogo širu priču.
Pitate li lokalne stanovnike o njoj, oni će vam odmah spomenuti Kojdića.
– U njega vam je ključ – kazuju Murvičani.
Špilja je pod ingerencijom Ministarstva zaštite okoliša, a oni s Kojdićem, kao jedinim vodičem imaju ugovor. Njegov broj mobitela i stoji na službenom putokazu za Zmajevu špilju.
– Kad krećem s grupom, neki o špilji znaju ponešto, neki ništa. Zanimljivo je promatrati ih na početku ture, dok smo još u samoj Murvici, kada ja započnem priču, a oni još pomalo zuje, pričaju i došaptavaju se. Kako odmičemo, muk u grupi postaje sve veći. Negdje već pred špilju, taman na onom dijelu kada pričam o slavenskoj mitologiji, nastaje muk. Petnaest, dvadeset ljudi te sluša i ti osjećaš kako su tvoji. Do kraja ture preostaje još dva sata i može se čuti mušica. To je divan osjećaj. Koliko god ja njima dam, oni meni daju tu nevjerojatnu energiju. Vodio sam ture i drugdje, ali nigdje nije osjećaj kao ovdje – otkriva nam Kojdić.
Dok pričamo, uz njega je njegovo dvoje djece. Pomažu mu prisjetiti se nekih detalja. Kojdićeva četveročlana obitelj živi u Murvici i dio su brojke od oko dvadeset njezinih stalnih stanovnika. Vrativši se prije šesnaest godina iz Njemačke, Kojdić se u svom rodnom selu odlučio skrasiti.
– Otvorio sam firmu za završne radove u građevini. Turizam mi nije bio ni na kraj pameti. Bilo je to napeto razdoblje jer sam trebao pogurati firmu, opravdati sebi napuštanje Njemačke. Ali, sve je to lagano krenulo i sjedalo na mjesto. I onda je došlo ljeto. Zabrana građevinskih radova i za mene prisilno mirovanje. Nisam znao što ću sa sobom! Nije to bilo ni u financijskom smislu kritično, jednostavno nisam mogao mirovati. A ta špilja je bila tu i ja sam imao neke ideje, ali nisam znao što točno. Išao sam zato u turističku zajednicu u Bol ispipat teren. Bilo me ja malo i strah obratiti im se, reći ću vam iskreno. Ali, kad sam ideju o vođenju iznio, oni su ustali i stali me grliti i ljubiti. Jer interes je postojao od turista, ali je nedostajao vodič. Natrpali su me literaturom i ja sam se tome čitavu sljedeću zimu posvetio kako bi ljeto dočekao spreman – prisjeća se Zoran.
I onda je i to došlo. Njegova prva "gaža".
– Moja prva grup... Dvojica Portugalaca od osamnaest, devetnaest godina. Bio sam nervozan. Dan prije sam išao prema gore pa glasno govorio sam sa sobom i prošao čitavu priču. Ujutro sam ih išao pokupiti u Bol. A njih dvojica tamo - mrtvi pijani – govori slatko se smijući.
– Iz diska i cjelonoćnog izlaska su se spustili ravno dolje. Obećali su mi, kažu, i sjetili su se toga pa su se pojavili, premda bi radije spavali. Tako su mi rekli. Put od Murvice do gore traje oko trideset i pet minuta strmim kozjim puteljkom, a uz moje vodstvo i po sat i po. Kao što vidite, ja vam puno pričam. Svakako, dobro se oznojiš do gore. Kada smo se konačno stigli, njihova je reakcija bila nevjerojatna. Nikad to neću zaboraviti. Jedan od njih dvojice kazao je kako u ovoj špilji nije satkana samo povijest Hrvatske, već ona skriva povijest čitavog svijeta. Ta reakcija, te riječi prate me svih ovih šesnaest godina. Taj njihov prvi dojam, daje mi snagu. Nikad više mi nisu u grupi naletjeli Portugalci. Bili su mi njih dvojica prvi i, za sada, posljednji – prepričava Kojdić.
Izlazimo vani i šetamo Murvicom. Strmi se i uski popločani puteljci uzdižu kroz selo, spajaju nanizane zidine, mahom praznih kuća. Za vrijeme filoksere, govori Kojdić, mnogo ih je Murvičana napustilo, odselilo se u daleke zemlje, no mnogi su i dalje blizu, u Bolu. U njezinoj se okolici zato šire vinogradi, bojeći padinu Vidove gore bakrenom, jesenjom bojom.
– Mnogi me pitaju jesam li osjetio zasićenje u ovom poslu. Ali nisam nikada – odgovara nam dok se uspinjemo.
– Priču sam o špilji kroz šesnaest godina rada možda dvanaest tisuća puta ispričao. No, ta priča raste, ona je živa, nadograđuju je i ljudi koji u njoj sudjeluju. Povjesničari umjetnosti, razni stručnjaci, otkrivaju mi nove spoznaje i one lagano postaju dijelom moje priče. Zaista nikad u šesnaest godina nisam osjetio zamor. To nije floskula, jer sam sebe mnogo puta preispitao. Dogodi mi se da se do špilje tijekom sezone uspinjem i dva put dnevno s vođenjima koja sad već traju i četiri sata. Ali, svako je vođenje drukčije i ima svoju priču – kazuje Kojdić.
Sretan je zbog titule koju je primio, i izuzetno mu laska. Biti vodič godine nije mala stvar. No, reakcija njegovih gostiju oduvijek će mu, priznaje, biti najveća nagrada.
No, i sam će kazati kako je on samo posrednik u otkrivanju tajanstvene ljepote Zmajeve špilje.
– Fascinantno je koliko je ovo špilja posebna i koliki je neiscrpni izvor nadahnuća – kaže Zoran Kojdić.
