StoryEditor
DalmacijaPakao pred objektivom

Omišanka Damira Kalajžić: Kako sam zbog fotografija požara kraj Splita preko noći postala državni neprijatelj

23. srpnja 2017. - 18:00

Ime trenutno najomraženije osobe među hrvatskim fotoreporterima jest Dragan Ruščić. Kad ga ukucate na svemoćni Google, prvo što vam izbaci jest "Političar iz Podstrane kritizirao fotografkinju koja je cijelom svijetu pokazala razmjere katastrofe splitskog požara".

Kada upišete, primjerice, Damira Kalajžić, izlazi vam članak Washington Posta s njezinim fotografijama, dijelom naslovljen: 'It looks like hell on Earth'.

Struka će se složiti da je fotoreporterka odradila odličan posao, toliko dobar da je zadovoljio apetite svjetskih medija za vrsnom novinskom fotografijom koja prikazuje razmjere katastrofe što nas je zadesila, dok će HDZ-ovac iz Postrane javno na Facebooku reći: 'Bitno se proslavit i ocrnit Hrvatsku' i 'Bolje bi bilo da si uzela kantu s vodom a ne fotoaparat', iako je i on sam, pamti sve lukavi lisac 'internet', u to vrijeme snimao i objavljivao fotke požarišta.

Možda on smatra da su njegove bolje kadrirane? Po zlatnom rezu? Da mu je ISO vrijednost niža? Ili možda zaista krivi Damiru što nam je država, kako kaže, ocrnjena? Da mi puno ne mozgamo što je 52-godišnji općinski vijećnik htio reći, dali smo Damiri da ona protumači.

- Šta reći? Koju poruku poslati? Kome? Šaljem poruku onima koji vide, a ne čuju. Šaljem poruku onima koji slušaju, a ne čuju, koji vide, a ne čuju, a slušaju, vide. Šaljem poruku onima koji slušaju, a ne čuju...- odgovori nam fotografkinja.

Ni njoj, dakle, nije jasno. Kasnije se malo i sabrala.

- Morala sam okrenuti na humor jer uistinu ne znam šta drugo reći. Ostala sam bez komentara. Neka ljudi sami procijene jesam li ja uistinu taj pojedinac koji je prijetnja državi, ta koja sramoti Hrvatsku ili su za probleme ipak odgovorni političari i naša vlast koja ima veće ovlasti od mene - pita vas Damira.

A što poručiti Draganu Ruščiću? I njegovim istomišljenicima, pitamo mi nju.

- Ovdje stavite isti onaj odgovor kao na prethodno pitanje. Šaljem poruku onima što čuju, a ne vide, a ne čuju... - ponovno pokušava pronaći riječi djevojka koja se igrala s vatrom. I na kraju uspije.

- A sad zaozbiljno, iako je omjer pozitivnih naspram negativnih komentara 95 naspram pet posto, isto bi bilo super kada bi ljudi koji iskaljuju frustracije komentirajući moje fotke taj gnjev uputili na adrese vladajućih i osvrnuli se na prave probleme u državi - usmjerava fotografkinja koja se, vidi čuda, časni sude, ne smatra krivom za probleme u državi.

- Nisam ja odgovorna što se na visokim pozicijama nalaze ljudi koji ovakve prizore smatraju zanimljivima, interesantnima i pritom kažu kako ništa nije bilo. Da, dođeš dan nakon požara i vidiš spaljenu zemlju, normalno da će ti izgledati kao da je ništa - zaključuje ona.

Mi ne znamo na koga se njezin komentar odnosi. Nastavlja dalje:

- Ne napadajte ljude koji rade svoj posao, napadajte one koji ga ne obavljaju. Krenimo za početak od Vlade Republike Hrvatske. Zanima me šta bi bilo da su gledali ovaj horor na svoje oči - bi li i onda tako reagirali - pita se.

A spremno su zlobnici komentirali i kako će se Damira na ovim fotografijama proslaviti, obogatiti, postati utjecajna osoba u svijetu, dobiti zvijezdu na stazi slavnih, platiti sebi put na Wimbledon, kupiti vilu na Brijunima i dati da joj izrade portret od 40.000 kuna. Čvrsta je ovo djevojka, i te prognoze je ne diraju.

- Meni je zaista dobro u životu. Svaka medijska kuća u svijetu dobila je besplatno ove fotografije, tako da se grdno varaju oni što misle da sam natrpala vriću punu para. Stranim medijima rekla sam da novac mogu donirati stradalima u požaru - pojašnjava autorica.

Ne bi mnogi postupili kao ona.

- Hoću da ove fotke potaknu ljude na razmišljanje, da budu svjesni kako je realna opasnost od požara, pogotovo dok budu bacali opuške kroz prozor. Edukacija je prijeko potrebna, kao i ulaganje u vatrogasna sredstva. Moramo biti svjesni snage prirode. Sada smo svjedoci kako se iz ničega može dogoditi ekološka katastrofa - napominje Damira.

Svjedok je ona da ni fotoreporterima ni fotografima u Hrvatskoj nije lako. Barem desetak medijskih djelatnika izvještavalo je s terena ravno iz stihije s maramama preko usta. A osim što se za potrebe svog posla, radi kojeg će ih gledatelji prije ogaditi nego nahvaliti, izlažu ovakvim rizicima, opasnosti eto, vrebaju i nakon što se kamere i fotoaparati ugase.

- Fotoreporteri prenose vijesti, prikazuju emociju i kadar za koji ne trebaju posebne riječi ili tekstovi. Treba prikazati realnu sliku, stvarnu situaciju, bez prekrivanja. Ljudi taj posao predstavljaju kao nešto usputno, 'Vidi onog debila, uzeo aparat i sad on tu meni škljoca umjesto da pomogne'. Valjda je ljudski gledati sve s negativne perspektive, ne znam...

A kad smo kod negative, upitali smo Damiru kako se osjećala dok je snimala sada već slavne kadrove.

- Onaj tko se susreo oči u oči s požarom, zna taj osjećaj kad gledaš da se vatra približava tvojoj ili nečijoj kući. Tada vidiš koliko si zapravo malen naspram prirode. Došla sam jer su neki pisali po Facebooku da je ništa, a neki da užasno gori. Vatra je tada bila na vrhu brda iznad Strožanca i izgledalo je stravično. Plamen je bio ogroman, ali se činio daleko od kuća. Dvadesetak minuta kasnije, koliko mi je trebalo da odem po fotoaparat, scena nije bila nimalo bezazlena - prisjeća se Damira.

Kao i ostale koji su stihiju promatrali izbliza, iznenadila ju je brzina kojom su plamenovi palili sve pred sobom.

- Vatra se u tren oka spustila do kuća, i kada shvatite da ne gledate film nego stvarnost, protrnete od glave do pete. Ruke vam se tresu, oči pune suza, naježeni ste po cijelom tijelu i toliko ste bijesni da psujete sve živo. Tada glavom misli prolaze tristo na sat - priča nam, i sjeća se pritom da joj ovo nije jedini požar što će ga do kraja života pamtiti.

Djetinjstvo je provela u Stanićima, mjestu koje vatrogasci jako dobro poznaju. Ispričala nam je zašto je posebno emotivno doživjela splitski oganj.

- Dvije cisterne s naftom stajale su ispred naše kuće, okružene šumom. Požar prilazi, guta sve pred sobom. Majka pakira meni i sestri nekoliko komada odjeće, trpa u prvi ruksak, i ono što jedino kupi sa sobom su albumi s našim slikama iz djetinjstva i njihovog vjenčanja. I kaže nam: 'Novac ćemo zaraditi, robu kupiti, stan možemo iznajmiti, ali fotografije su uspomene koje ne možemo vratiti'. Spakirali su nas i odveli u bake dok su njih dvoje ostali sa susjedima gasiti vatru - prisjeća se fotografkinja.

I zna:

- Te noći se sjećam kao da je bila jučer i od tog silnog straha koji sam osjetila, dan-danas mi nije svejedno namirisati požar. Kad sam zabilježila ovu fotografiju, ovu vatru, osjećaj iz djetinjstva se vratio.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. rujan 2020 20:27