Potomak jedne od najstarijih sinjskih obitelji Ivo Filipović Grčić, svima znani Injoka, vrlo je osebujna osoba, lucidna i u devetom životnom desetljeću, u koje je davno zagazio. Ovaj inženjer strojarstva, koji je tu titulu stekao daleke 1966. godine, vjerojatno je najdugovječniji i najproduktivniji sudski vještak za prometno-tehnička i strojarska vještačenja. Cijeli radni vijek Injoka je proveo u HEP-u, na poslovima šefa strojarstva u HE Peruća, uz koju ga posebno veže sudjelovanje u spašavanju minirane brane od strane velikosrpskih agresora 28. siječnja 1993. godine, te vještačenje samog miniranja u sudskom postupku vođenom pred Županijskim sudom u Splitu.
Ovaj stasiti i naočiti Sinjanin, kojega je osvojila profesorica Anđelka iz splitske loze Vidošević i s njim uplovila u bračnu luku, svojedobno je izazivao uzdahe brojnih ljepotica koje bi ga takvoga rado imale za sebe. Injoka je bio dugogodišnji uspješni igrač nogometnog kluba "Junak". Bio je, naravno, i član Viteškog alkarskog društva, dugogodišnji alkarski momak koji je na dužnosti harambaše naslijedio legendarnog i, kako sam ističe, nedostižnog Gojka Kolaka. Bio je i saborski zastupnik, ali je bez saborske mirovine, bio je predsjednik Saveza antifašista i antifašističkih boraca Sinja i Cetinske krajine, bio je..., a od rođenja do danas ostao je sinjski "ćoškar", Sinjanin koji svaki slobodni trenutak provede s prijateljima na popularnoj Pijaci ili u neposrednoj blizini glavnog trga alkarskoga grada, koji nazivaju i "dnevnim boravkom" Sinjana.
U ovoj priči pokušat ćemo bar djelomično predstaviti Injoku čitateljima Nedjeljne Slobodne, dnevnoga lista koji Ivo Filipović Grčić čita svakodnevno, od prvih godina tiskanja ovih novina.
– Osnovni podaci o meni su više-manje poznati. Rođen sam u staroj sinjskoj obitelji. Imao sam još dva brata i sestru. Oženjen sam suprugom Anđelkom, danas umirovljenom profesoricom, s kojom imam dvije kćerke. I to je to.
Otkad ste sudski vještak?
– Od 1964. godine za promet, a od diplomiranja 1966. godine za promet i strojarstvo.
Jeste li vodili evidenciju koliko ste vještačenja napravili?
– Od 1964. godine do danas načinio sam 11.290 različitih vještva. Napominjem da sam imao stalni posao u HE Peruća. Sva vještačenja radio sam u slobodno vrijeme, poslije posla ili sam za ona najsloženija koristio dio godišnjeg odmora.
Za koga su bila ta vještačenja, za čije potrebe?
– Ja sam sudski vještak i sva moja vještva su rađena za potrebe suda. Kao stručnjak, svojim sam ekspertizama prometne nesreće ili kakvog drugog događaja vezanog uz strojarstvo pomagao sudu da u postupcima protiv okrivljenih osoba donese što pravedniju odluku. Ponekad su ti moji elaborati, koje sam u sudnici morao obrazlagati i braniti, imali odlučujući utjecaj na donošenje osuđujućih ili oslobađajućih presuda.
Napravili smo računicu o 11.290 vještva i došli do nevjerojatnog podatka. Ako kalendarska godina ima 250 radnih dana, ispada da ste svaki dan braneći po jedno vještvo na sudu proveli 44,8 godina?
– Ispada da sam cijeli život proveo na sudu!? Tako je i bilo. Nisam bio baš svaki dan, ali je zato bilo dana kada sam sa svojim elaboratima sudjelovao u više sudskih postupaka. Isto tako bilo je sudskih postupaka u kojima sam iznosio i branio ekspertizu više dana. Svoje ekspertize najviše sam, dakako, branio pred hrvatskim sudovima, ali i pred sudovima u Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, Francuskoj i Italiji.
Koja su vam se vještačenja posebno usjekla u sjećanje?
– Brana Peruća je broj jedan jer sam osobno s još četvoricom kolega i pod vodstvom inženjerca HV-a Vladimira Benca sudjelovao u najsloženijem i najneizvjesnijem dijelu njezina spašavanja dan poslije miniranja. Drugo vještačenje koje mi se usjeklo u sjećanje je teška prometna nesreća kada je, poslije sudara s teretnjakom natovarenim ciglom, autobus iz Srbije pun putnika koji su se vraćali s odmora u Dalmaciji sletio u jezero Jablanicu, pri čemu su smrtno stradale 32 osobe. Vještačio sam i tešku prometnu nesreću na Kukuzovcu gdje je bilo osam mrtvih.
Što ste kao sudski ekspert utvrdili u vještvu vezanom uz miniranje brane Peruća?
– Utvrdio sam da su srpski zločinci za miniranje upotrijebili 32 tone TNT eksploziva koji su u kontrolnoj galeriji brane aktivirali na pet međusobno povezanih mjesta paljenja. Brana je bila znalački minirana, što znači da su agresori na tom poslu angažirali svoje vodeće eksperte. Na našu sreću, ipak su se preračunali, nisu uzeli u obzir za oko četiri metra smanjeni vodostaj u odnosu na vrijeme kada su postavili eksploziv te vrhunsku izradu brane prigodom njezine gradnje. Ipak, oslobođena energija u trenutku detonacije podignula je u zrak branu koja je potom svojim teretom sjela na isto mjesto, ali s teškim oštećenjima, rupama kroz koje je nadirala voda iz jezera. Radilo se o milijun kubika zemlje i kamena ili oko milijun i pol tona. Moja ekspertiza, koju sam branio i obranio u sudnici, pomogla je sudu da vijeće na čelu s vrsnom sutkinjom Spomenkom Tonković srpskim zločincima koji su sudjelovali u tom velikom zlodjelu "odreže" 512 godina zatvora. Optužnicu je zastupao tadašnji tužitelj Ante Vrdoljak, naš Sinjanin.
Vjerujem da je izrečena primjerena kazna za zločin koji su srpski agresori pokušali napraviti. Takav genocidni postupak gotovo da nije zabilježen u povijesti. Ni u Drugom svjetskom ratu nisu rušili brane da bi vodom pobili civilno stanovništvo. Ovo na Perući napravile su kukavice koje su se za vojni poraz na Maslenici išli osvetiti nad civilima. Jedino žalim što na optuženičkoj klupi nisu bili glavni nalogodavci, od zločinca Mladića do političkog vrha. U drugom postupku, u kojemu sam također sudjelovao kao vještak, za ovo zlodjelo osuđen je srpski general Đukić.
Koliko ste u ekspertizu miniranja brane Peruća unijeli emocija budući da ste izravno sudjelovali u njezinu spašavanju?
– Poslije miniranja vojno zapovijedanje nad spašavanjem brane preuzeo je general Ante Roso, a na čelo struke stao je prof. dr. Petar Stojić, svjetski ekspert za visoke brane. Ponosan sam što sam mu u tome bio suradnik. Bila je to bitka s vremenom. Prof. Stojić je znao da će teško oštećena brana prestati biti prijetnjom tek kada se oslobodi pritiska vode iz jezera, što je značilo da je neodgodivo trebao otvoriti temeljni ispust kako bi voda iz akumulacije potekla u Cetinu.
Sudjelovali ste izravno u otvaranju temeljnog ispusta. Kako je tekla ta akcija i tko je bio u timu?
– Na čelu je bio Vladimir Benac. U timu HEP-ovih radnika HE Peruća, kojega sam ja vodio, još su bili Dujo Filipović Grčić, Pjerinko Macan, Ante Pavić i Ante Marunica. Kada smo krenuli spustiti se niz vertikalnu rupu kako bismo otvorili ventil temeljnog ispusta koji je bio pod hidrostatskim pritiskom od 700 tona, nitko od nas šestorice nije bio siguran hoćemo li odletjeti u zrak od neprijateljskih mina ili ćemo obaviti zadatak i vratiti se živi. Benac je išao prvi, a mi iza njega.
Oni koji su vas ispratili s distance svjedoče da su se Benac i četvorica vaših kolega prije samog spuštanja čeličnim skalama u vertikalno postavljenoj cijevi prekrižili. Poslije njih to ste učinili i vi, iako se držalo da ste ateist ili makar agnostik. Kako ste objasnili taj svoj postupak znamenovanja?
– Kratko ću na to odgovoriti. I ja sam kršten i kao takav pripadnik Katoličke crkve. Kada su me upitali zašto sam se prekrižio prije silaska u podzemnu građevinu s ventilom temeljnog ispusta ne znajući hoću li se vratiti živ, odgovorio sam da sam to učinio kako bi se znalo čiji sam, da pripadam svom narodu.
Brojni vaši kolege, ali i mnogi iz takozvane "Münchenske bojne", na miniranju brane Peruća ostvarili su povlastice. Jeste li se i vi okoristili?
– Ja nemam ni status branitelja. Iskreno, nisam ništa tražio niti bih prihvatio. Smatrao sam, i danas smatram, da je moje sudjelovanje u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske bila moja građanska dužnost, koju sam s ponosom ispunio. Krivo mi je jedino što prof. Stojić i svi mi koji smo izravno sudjelovali u spašavanju brane nismo dobili državna odličja iako nas je predsjednik dr. Franjo Tuđman osobno pohvalio i pritom kazao da smo zaslužili najveća priznanja. Oni koji su bili pozvani uputiti predsjedniku Tuđmanu prijedloge za odličja nisu to učinili jer njih nije bilo među nama.
Bili ste predsjednik SAAB-a Sinja i Cetinske krajine. U toj ulozi svojedobno je ostao zapažen vaš govor uz obljetnicu partizanskog oslobođenja Sinja uz spomen-kosturnicu u parku Đardin. Tada ste povukli paralelu o obrani od fašizma 1941. i 1991. godine?
– Što sam drugo trebao reći kad je tako bilo. Sinjani i Cetinjani masovno su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv njemačkih nacista i talijanskih fašista. I tako dali velik doprinos da se poslije rata Hrvatska nađe na pobjedničkoj strani. Djeca i unuci tih partizanskih boraca, rame uz rame s djecom i unucima domobrana i ustaša, ponovno su kao jedan stali u obranu od fašističke politike srpskog vođe Slobodana Miloševića. Ta antifašistička odlučnost protiv srpskog agresora, koja je prvi put u povijesti ujedinila sve Hrvate i druge koji su Hrvatsku držali svojom domovinom, donijela nam je slobodnu i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku.
Vještačili ste, kažete, prometnu nesreću u Jablanici s 32 mrtvih. Kako to da je sud u Mostaru baš vama povjerio vještačenje?
– Povjerenje suda doživio sam kao priznanje jer su čuli za mene, znali su da radim kvalitetne ekspertize. Dokazao sam da je cigla težine 5,5 kilograma koja je pri mimoilaženju pala s tegljača koji je dolazio iz suprotnog smjera usmrtila vozača autobusa pa je autobus zato dospio u jablaničko jezero, čime je bila zapečaćena sudbina putnika.
A vještačenje prometne nesreće na Kukuzovcu s osam mrtvih?
– Tu sam dokazao da je tih osam ljudi, Vrličana zaposlenih u "Dalmacijacementu", smrtno stradalo zbog konstruktivne greške u nadgrađu autobusa. Umjesto čvrste čelične konstrukcije koja u takvim nesrećama štiti putnike, tvornica je pri izradi nadgrađa koristila lake materijale. Kada se autobus okrenuo na krov, teret donjeg stroja vozila srušio je kompletno nadgrađe, koje je zgnječilo i usmrtilo putnike.
Doživjeli ste, kazali ste mi jednom prigodom, i tragikomične situacije na terenu?
– Bio je jedan gotovo nevjerojatan slučaj. Dvojici prijatelja, u teškom sudaru, od siline udara doslovno su odsječene glave koje su odletjele u okoliš i od udaraca su toliko bile oštećene da ih supruge, koje su ih identificirale, nisu mogle prepoznati. Pa su se počele svađati oko toga koja glava pripada kojemu tijelu.
Ili drugi slučaj, kada je jedan liječnik u Kaštelima presjekao put i izazvao sudar u kojemu je poginuo vozač iz drugog vozila. Kada sam ja sudu obrazložio sve elemente koje sam utvrdio, okrivljeni liječnik me pita: "Kada ste, kako navodite, sve to tako utvrdili, recite gdje mi je odletjela glava." Odgovorio sam da mu glava nije nigdje odletjela, nego da mu je i dalje vratom spojena za tijelo.
Smatrate li sebe najuspješnijim sudskim vještakom?
– To neka ocjenjuju drugi koji su meritorni. U ovom poslu imao sam nekoliko uzora s kojima mi je bila čast surađivati. To je na prvom mjestu dr. Joško Kovač. Drugi s juga je dr. Ivo Jakovljević iz Šibenika, a sa sjevera čuveni dr. Franko Rotim i dr. Slavko Buklijaš.
Zahvaljujući i vašim vještačenjima, sud je okrivljenicima izrekao na tisuće godina zatvora. Jeste li nekada pogriješili? Je li vam savjest mirna?
– Nikada ni protiv koga nisam napravio ništa loše s namjerom. Kada bih u postupku uvidio pogrešku na štetu okrivljene osobe, korigirao bih se. Bezgrešnih nema, ali moja je savjest mirna.
Jeste li imali neugodnosti s osuđenima po vašim vještačenjima?
– Nikada. Bilo je ljudi koji su poslije odsluženja zatvorske kazne dolazili i zahvaljivali mi uz riječi da im je mentalno lakše.
Bili ste saborski zastupnik u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske, za što nemate pravo na saborsku mirovinu. Kako danas gledate na rad Hrvatskog sabora i zastupnika u njemu?
– Tumačeći Ustav SFRJ iz 1974. godine, Badinterova komisija kazala je da SR Hrvatska, kao i druge republike u bivšoj zajedničkoj državi, ima sva obilježja državnosti i kao takva pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Hrvatski branitelji uspjeli su zaustaviti srpsku agresiju i u završnim operacijama Domovinskog rata osloboditi okupirane dijelove zemlje. S tim je pod vodstvom predsjednika Tuđmana ostvarena slobodna hrvatska država. I kad je trebalo krenuti naprijed, iskoristiti za ekonomski razvoj i socijalni prosperitet tu u ratu stvorenu pozitivnu energiju, političari su omogućili da se provedu kriminalna pretvorba i privatizacija. Da bi zamaglili svoje kriminalno i u najmanju ruku amoralno djelovanje, ponovno su potencirali podjele među građanima, raspirivali nacionalizam, nikada okončani rat između biološki davno izumrlih ustaša i partizana. Političari su najveći krivci što je Hrvatska danas po svim parametrima ekonomskog i životnog standarda na posljednjem mjestu među zemljama EU-a.
Zar nije sramotno da su nas prestigle zemlje iz istočne Europe kojima smo do 1990. godine po standardu bili misaona imenica? Danas su svi bolji od nas, osim Bugarske, a i oni su dali lijevi žmigavac. Sjetimo se riječi generala Ante Gotovine, koji je za mene naš najveći nacionalni junak. On je kao pravednik proveo godine u zatvoru u Haagu. Kada je konačno sudski oslobođen, u Zagrebu je pred okupljenim mnoštvom i cijelom Hrvatskom pred TV ekranima pozvao da ostavimo prošlost i okrenemo se budućnosti. Političari, svi redom, kunu se u Gotovinu, a rade po svome, do sada u korist štete cijelog hrvatskog naroda.
Da odgovorim o mirovini. Na saborsku mirovinu mi zastupnici prije 1990. godine nemamo pravo. Ja smatram da je nisu trebali imati ni zastupnici poslije 1990. godine. Ja sam bio zastupnik volonter. Obavljao sam svoj posao i kad bi se sazvao Sabor, odlazio na sjednice. Nikada nisam naplatio ni putne troškove. Mnogi koji se danas predstavljaju velikim Hrvatima cijelu bi Hrvatsku, kada bi mogli, strpali u svoj džep. Mi se onda pitamo zašto nam mladost bježi iz zemlje. Stara je poslovica da ljudima najčešće nije krivo na malo, već im je krivo na krivo.
Koliko ste dugo igrali u "Junaku"?
– Igrao sam četrnaest godina, a prije "Junaka" kratko sam se okušao i u tadašnjoj prvoj ligi. Od 1952. do 1966. godine bio sam desni bek, spojka i desnokrilni napadač. Dao sam 46 golova, od kojih četiri gola s centra. U to vrijeme "Junak" je žario i palio Dalmacijom. Za "Junak" su tada igrali braća Zambata, braća Gavrić, braća Marinić i braća Andrijašević...
Kažu da je kod vas vrijedilo pravilo kako može proći lopta, ali ne i suparnički igrač?
– Bio sam malo tvrđa prepreka protivničkim igračima. Samo jednom se dogodila veća ozljeda. Igrali smo u Sinju protiv "Orkana". U okretu sam zahvatio jednu loptu i pritom pogodio u leđa jednog suparničkog igrača. Zbog oštećenja bubrega, na svu sreću bez trajnih posljedica, proveo je dva dana u bolnici.
Što kažete o današnjem "Junaku"?
– Teško me je pogodilo što "Junak", koji je na travnjaku izborio plasman u viši rang, zbog formalnih propusta uprave nije postao drugoligaš. Još teže doživljavam vijesti da je već do sada klub napustilo osam najboljih igrača. Bojim se da će se u idućoj sezoni "Junak" boriti za opstanak u Trećoj ligi, na sramotu onih koji vode sinjski sport.
Bili ste dugogodišnji alkarski momak i harambaša alkarskih momaka?
– Jesam, bio sam najprije alkarski momak, onda podharambaša i na kraju harambaša. U alkarskoj povorci proveo sam dvadeset pet godina. Na dužnosti harambaše naslijedio sam po stasu, figuri, držanju i ljudskim atributima neponovljivog Gojka Kolaka. Sjećam se i neugodnosti koje sam doživio od primitivaca iz uprave pri odabiranju momačke čete. Kada sam za momke odabrao Dušana Dotura, koji je poslije postao i harambaša, i Antu Bekana, koji je dugo godina bio 'prvar'. To su momci, prvi u povorci, harambaši s lijeve odnosno s desne strane. Napali su me da sam odabrao momke kojima su braća fratri. Uzvratio sam i začepio ih da meni trebaju momci koji krase alkarsku povorku i da će tako biti dok sam ja harambaša. Momački dvored uvijek je bio i danas je najmarkantniji dio alkarske povorke. Na svoju dionicu u Alci jako sam ponosan.