Mještani Kljenka imali su bliski susret s - nečim: Nije 'meduza' više navraćala...

Bilo je to u ono doba i one godine kad se dogodila sezona volova na ražnju, ljudi se još nadali “iđe dijaspora i nosi milijarde”, prve kninske barikade već slale zloslutne signale, a nad Biokovom lebdjela čudna, do danas neobjašnjena svjetla. Vidjela su ih trojica mještana vrgoračkog sela Kljenak.

Pa kad su još u jednoj vrtači u Podostrani našli neobičan trag u travi u obliku pravilne elipse, te kad se to povezalo s onim svjetlima, pukla je priča koja se čula sve do francuskog Le Mondea. Otkud nam sad to? Dvije okolnosti su se poklopile:

U ovoj - svaka čast krumpirima - lošoj godini, podbacilo je sve ostalo, grožđe, masline i industrijska proizvodnja, a u to sivilo uklopili su se i leteći tanjuri, jer, evo, prođe ljeto - kao da je običan stanovnik ove zemlje toliko utonuo u apatiju pa sad, zaokupljen mišlju o rati kredita, kad ugleda neobičan svjetleći objekt na večernjem nebu, samo odmahne rukom i nastavi brigati svoje preče brige - a nigdje ni vjestice o njima. No, skontali smo, kad nema novih NLO-a, valja vidjeti što je s onim starim.

Druga, pak, okolnost je to da je tu negdje potpisani tekstopisac skinuo svoj novinarski notes s klina nakon pauzice od dvadesetak godina, pa mu se čini da je lakše nastaviti tamo gdje je nekad stao, nego počinjati ponovno...

I evo nas, dakle, nakon 24 godine u Kljenku, mjestašcu o kojem bi priča, bez NLO-a, bila tek još jedan prilog dugoj kronici nepodnošljive lakoće nestajanja naših sela: u zadnjem popisu 86 stanovnika, u onom iz 1991. godine 125, a 1971. bilo ih je 228... No, uspomena na neobično svjetlo i elipsu u vrtači - kad su ovdašnji Bobanci, Jurjevići, Vujčići, Nizići, Prnići i Čulavi, kao nikad prije i poslije toga, imali svojih pet minuta medijske slave - ovdje se čuva kao relikvija.

- To je zemlja moje majke, a ovo je moj sin Marijo, odveja ga dida Ante da i on vidi - pokazuje nam Ljudmila Jurjević fotografiju iz obiteljskog albuma u kojoj njezin dječak, sada odrastao čovjek, stoji u onoj vrtači uz rub elipse.

Zatekli smo je u kafiću na ulazu u selo, kafiću bez i jednoga gosta. Prije dok je ovuda vodio jedini put za Makarsku, bilo je drugačije i bolje, a godinu dana, kad je zbog poznatih problema s tunelom na Stupici cesta bila sasvim zatvorena, nisu ni pokušavali raditi. A sad je prošao autoput i odnio sve.

Ivu Bobanca zvanog Čovo (64) zatekli smo u pilanju drva, ide zima. On je jedini među živima od njih troje koji su vidjeli svjetlo i još u posebnom albumu čuva požutjele isječke iz ondašnjih novina, od Slobodne Dalmacije do Slobodnog tjednika, sarajevskog Asa i mnogih drugih koji su davno nestali s tržišta i memorije.

Dočekuje nas kao svoje najrođenije, časti (“Niko u Čovinu kuću nije doša da je gladan i žedan iz nje izaša.”) i priča na široko o svemu. U mirovini je, radni vijek je odradio u Ini, prvo kao vozač u Solinu, a potom na benzinskoj crpki u Makarskoj.

Od Ine je dobio i društveni stan dolje, s one strane planine, koji mu sad, veli, “služi za plaću”. Odavde je kao dvogodišnjak otišao u Kaštela, otac mu je radio u “Jugovinilu”, a vratio se zabiokovskoj ariji kad su jednom od dvojice sinova počeli problemi s bronhijalnom astmom.



Žena mu Manda sjedi sa strane, sluša i uskače rijetko, kad šjor Čovi, (šećer), ponestane teksta. Njegova poštapalica “doša đava po svoje” je sinonim za ono što se službeno zove pretvorba i privatizacija, a on će je upotrejbiti više puta tijekom razgovora.

I kad priča o Ini - posebno se razgalio kad je čuo da novinar ima veze sa Solinom i da poznaje većinu onih Mikelića, Barišića, Rubića i Duda s kojima je nakad radio - upotrijebit će istu sintagmu, i kad se tuži na obližnji kamenolom, jedini gospodarski subjekt u selu u kojem, među ostalima, rade četvorica mještana.

- Prije kad bi pukla mina čulo bi se samo “pu”, a onda doša đava po svoje, pa se sad čuje “buuuum”, a od prašine ne možeš živit - priča Čovo.

- Nego, idemo mi zapisati koju o onomu zbog čega smo došli - prekida ga novinar.

- Brzo ću ti ja to: prvo su pričali da koze neće nikako tamo, da biže. Onda sam i ja vidio to svitlo. Bilo je to gori okruglo, a doli ispod ko neka meduza. Ja bi reka meduza, a možda bi ko drugi to drukčije opisa. Odjedanput odleti brzo, doli prema Korčuli.

Slučajno sam sutra putova na Korčulu i tamo sam u Potomju na Pelješcu čuja da su i oni vidili neko čudno svitlo. Samo su se bojali pričati... I ti ljudi iz sela šta su vidili, pokojni Rade i Ranko Bobanac, sve su to ljudi na svom mistu, a i oni nekako nisu o tome puno pričali.

- U Drveniku i Živogošću su se bili poplašili. Misec dana nakon toga su svaku noć dežurali i čekali oće li vidit svitlo - upada u priču Domagoj Bobanac (48) zvani Gojko, koji nam se u međuvremenu priključio, a Čovo ga, budući da ga noge ne služe najbolje, imenuje za našeg vodiča.

- Cilo selo je išlo gori gledat tu elipsu - nastavlja Čovo - svi osim popa. Kažem mu ja “ajde pope gori, zabodi jednu križinu tamo”. Nije tija. Kad se pojavio tekst u “Slobodnoj” dolazili sa svih strana. Najbolji je bija jedan Slovenac, neki ufolog iz Maribora. Doša gori, lega u elipsu, raširijo ruke i noge. Kad se vratija u selo naručija pečeno jare i sviju nas častija. Da nam je više takvi bilo - prisjeća se Čovo.

Po svojoj staroj navadi, NLO-i su - unatoč svim akademicima, astrofizičarima, genetičarima, institutima, opservatorijima i teleskopoma koji pokušavaju dokučiti tajnu prvih trenutaka svemira - uvijek za svoja pojavljivanja birali pasivne krajeve.

Tko zna - konta sam u sebi novinar u trenutku panteističkog zanosa dok se penjemo uz planinu - možda njih, od svega onoga dokle se čovjek dobacio, više zanima ulje od Gospine trave, koje ovdje, sada prezrele, ima u izobilju, tajna mirisa kadulja, bazga, rašeljka koja će već dogodine, kad se navrne, biti trešnja...



- Šta je ovo šta sad cvita?

- Vrisak!

Na pola puta do vrtače zaselak je Naglani, šaka kamenih kuća, ono što se sad zove eko-etno ambijent. Tamo nas dočekuje baštinik one vrtače Ivan Vujčić (55), umirovljeni, kako sam kaže, “đendar”, milicionar i policajac. Dojavila mu sestra Ljudmila, ona s početka priče, da ćemo doći.

Kuću je naslijedio od babe, a ovdje pobjegne u slobodno vrijeme. Komin s prijateljima, i tako to. I u kući je sve eko-etno, pod drvenim gredama škrinje, ručni žrvanj, stare alatke... Iznad kuća gumno, ispred je bunar za kišnicu... U kamenu uklesano sunce i mjesec. Nemaju nikakve veze s NLO-om, to je, iskreno će Ivan, za djecu klesao.

Naglani pripadaju katastarskoj općini Drvenik, a selo Kljenak k.o. Ravča. Odavde, od ovih kuća, polazio je zbijeg iz vrgoračkog kraja na putu za El Shatt.

- Do Drvenika sam ja pješke dolazio za sat i dvadeset minuta, a moj ćaća i dida su stizali za 55 minuta - Gojko će.
Kozja staza do vrtače u kojoj je novinar bio (ima i slika) prije 24 godine obrasla je, jer već tri, četiri ljeta nitko nije ovuda kročio, tako da Gojko s kosirom u ruci ide ispred nas i krči put među jasenima, grabima, smrčama, drinjinama... Nema više koza da obrste, Gojkov djed ih je sam imao pedeset, a sad su u čitavom selu samo četiri koze. Na kamenu uz put puž golać dug 20 centimetara, crn k’o ugljen, većeg u životu nisam vidio. Ovdje ih zovu “mađari”.

U vrtači je, vidimo kad smo se popeli, ipak u međuvremenu bilo gostiju - divlje svinje su imale gozbu. Sve je izrovano. Trava, tamo gdje je ima, visoka je gotovo do vrata čovjeku. Jaseni i smrče su u ofenzivi, rubove vrtače su već osvojili. Naravno, elipsi ni traga. Nestala je već idućeg proljeća nakon pojavljivanja, kad se sve ponovo zatravilo.



- Nosili su i Geigerov brojač, ne znam jesu li išta otkrili. Ma, pravi forenzičar ako je tu bio mogao je vidjeti kolika je udubina u tlu i na osnovi toga izračunati kolika je to sila, koliki pritisak je bio da napravi takav trag - iznosi svoje stručno mišljenje Ivan Vujčić.

Onomad, unutar elipse se usjekao jedan kamen koji i sad strši sa strane. Na njemu ni onda nije bilo nikakvih tragova, mahovina bila ka’ i bila. Kako onda, tako i sad.

Čujemo i priču da su se tih godina po Biokovu motali niški specijalci, postavljali fosforne ploče za noćnu navigaciju vojnih letjelica, rat se naslućivao. Te fosforne ploče godinama poslije toga su nalazili po planini. Oni su možda mogli ostaviti trag u vrtači, ali što je proizvelo ono svjetlo koje se, bez ‘uke, brzo udaljava?

Na kraju puta, prije ulaza u selo, kamenolom je vrgoračkog poduzeća “Građevno”. Tijekom radova u kamenolomu otvorila se ogromna špilja, a za njezin mali otvor na vrhu nekadašnjeg brda ranije je znao, vele, samo jedan mještanin. Dolazili su Stipe Božić i speleolog Tonči Rađa istraživati je.

Stare Bobančeve kuće, sa zanimljivim lukovima, zbile se uz Dolac, malo kraško polje. U njemu jedan zapušten vinograd, rašćika se bori s dračom.

Ivo Bobanac Čovo, zadržavajući nas da još ostanemo, teškim će uzdahom:

- Fale mi ljudi...

Puno više, ostaje dojam, nego leteći tanjuri.

Iskaz miliciji Za našeg boravka u Kljenku prije 24 godine sada pokojni Rade i Ranko Bobanac davali su iskaz tadašnjim milicionarima iz Vrgorca o svemu onomu što su vidjeli. Ranko je u policijski zapisnik izdiktirao da je svjetlo bilo u obliku bačve: - Kolike bačve - upitao ga je milicionar. - Nako, desetak barila - odgovorio je Ranko. Iz tog iskaza izvučen je i naslov onodobnog teksta u našem listu, a elipsu u dočiću je, čuvajući stoku, prvi otkrio danas također pokojni Bože Bobanac. A još prije petnaestak dana uputili smo na službeni policijski e-mail zamolbu da nam kažu što je tadašnja istraga utvrdila. Mimo ljepših običaja, nismo dobili nikakav odgovor. Zašto? Zato što nas nisu shvatili ozbiljno ili se možda radi o kakvoj tajni koju je bolje držati podalje od očiju javnosti?