Kada je Mira Baturina (58) kao mlada djevojka pohađala Tekstilnu školu i zatim godinama radila u vrličkom pogonu sinjske tvornice konca "Dalmatinka", nije mogla ni pomisliti da će nekoliko desetljeća kasnije u svom vrličkom kraju postati - poštarica.
- U "Dalmatinki" sam 17 godina radila na stroju s koncem. Kada je poduzeće propalo i kada je došao rat, s obitelji sam izbjegla u Split - priča nam Mira.
U to vrijeme je imala dvoje male djece.
- Nakon rata smo se vratili u moju Vrliku. No, ovdje nema dovoljno posla, pa ga se ne može ni birati. Tako sam 1998. godine dobila posao čistačice u Hrvatskoj pošti - prisjeća se naša sugovornica.
Tada je imala 38 godina. Prvo se zaposlila na pola radnog vremena, a kasnije na puno radno vrijeme kada je uz poštanski ured u Vrlici čistila i onaj u Sinju.
- U to vrijeme su na vrličkom području radila četvorica poštara, pa trojica… I na kraju samo jedan. I nakon što sam desetljeće provela kao čistačica u Hrvatskoj pošti, otvorilo se radno mjesto poštara. I prijavila sam se.
Da bi dobila taj posao, te prvo na motoru, a kasnije sa žutim poštanskim caddyjem počela dostavljati pisma i pakete, u svojoj 48. godini u Sinju sam morala položiti vozački ispit.
- Nije mi bilo teško što sam imala skoro 50 godina kada sam učila voziti. Testove sam prošla iz prve, a vožnju iz drugog pokušaja.
Nakon što je njen kolega otišao u mirovinu, zadnje tri godine sama pokriva 850 kućanstava, koliko ih ima u gradu Vrlici i u deset sela.
- Moja sela su Podosoje, Kukar, Garjak, Vinalić, Ježević, Koljane, Laktac, Kosore, Maovice i Otišić - veli ta vitalna baka troje unučadi – Duje, Paole i Katje, koja će vas osvojiti s veselom naravi i s prodornim plavim očima.
Za svoje unuke kaže da im je sasvim normalno što njihova baka raznosi poštu.
- Ranije su se u mome poštanskom uredu znali naći i veliki televizori, perilice za robu i suđe, te špaheri, koje bi dostavljala na kućne adrese.
Pitamo je kako li je tako sitne građe to uspijevala. A ona nam kao iz topa odgovara:
- Jer sam snalažljiva! Uvijek nađem tko će mi pomoći ubaciti ih u caddyja. No, sada sam oslobođena velikih dostava. Pa kad netko s vrličkog područja naruči npr. frižider, HP express služba mu ga s poštanskim kombijem dostavi direktno iz Splita.
Jure Plazonić, gradonačelnik Vrlike, otkriva nam da je junakinja naše priče - poštarica velikog srca.
- Starim osobama donosi "spizu", te lijekove iz ljekarne. Ne može biti bolja - kaže Plazonić.
I zaista, biti poštar na selu ima i posebnu društvenu i socijalnu ulogu. Jer tu živi dosta osoba treće životne dobi, koje su same, pa im je Mira često jedina veza s vanjskim svijetom.
Mira nam kaže da je uistinu bilo tako do prije mjesec i pol dana. Jer tada je na vrličkom području počela djelovati udruga "Zaželi", koja je dobila sredstva iz Europske unije i koja je zaposlila žene starije od 50 godina koje sada posjećuje starije osobe, dok im Crveni križ nosi pakete s pomoći.
- Starijim osobama koje nemaju nikoga tko bi ih prebacio do Vrlike, platim račune ili im donesem lijekove. Jer to mi je usput i nije mi teško. Ali to je sada puno rjeđe od kad ih obilazi ta udruga.
Čak dva puta je prva otkrila da je netko od seljana otišao na "drugi svit".
- Dvije bake sam našla kad su umrle. Iako nisu živjele same, prva sam ih takve pronašla.
Njen posao zna biti težak, ali i opasan.
- Dva puta me je ugrizao pas, za što su odgovorni njihovi vlasnici. Ovdje je problem što onaj tko na selu drži blago, taj ima puno pasa. Zadnji put me je ugrizao u travnju prošle godine. I bilo je strašno – prisjeća se.
Naša sugovornica kaže da ju u obavljanju njenog posla ništa ne može zaustaviti. Ni visoke ljetne temperature, jer nekada je osjet kao da je u zraku 50 stupnjeva Celzijevih. Isto tako ni zima, snijeg, poledica, ni jaka bura.
- Svakog radnog dana, što caddyjem, što na noge, prijeđem 60 do 70 kilometara. Kad zbog snijega i leda ne mogu ići s autom, ostavljam ga na glavnoj cesti i nastavljam pješke.
Kaže da svoj posao – obožava.
- Volim raditi s ljudima i volim pješačiti. Obavljajući ovaj posao zapravo najviše vremena provodim u selima, znači u prirodi. A poštarska torba mi nikad nije teška, jer većinu pisama i paketa držim u caddyju.
S poštaricom smo obišli selo Vinalić i razgovarali sa seljanima.
- Evo upravo sam čupala travu, ali se ona ne da. A moja poštarica je za pet. Pogotovo mi ju je drago vidjeti kad mi nosi penziju. Kad ideš drugome, uvijek moraš biti dobro raspoložen. Takva je upravo ona - kaže Milka (78) koja se stalno šali i smije.
Zorka (77) nam kaže da pet godina nije vidjela ovoliko svita kao sad kad je s poštaricom došla reporterska ekipa 'Slobodne'.
- U selu nema puno ljudi. Hvala bogu, poštarica nam je kakva treba biti. Kroz šalu me natjera da napravim nekoliko koraka više. Uvijek me nasmije – veli nam Zorka koja ne da suprugu Anti da joj upada u riječ dok ona s nama razgovara. Dodaje da im pomaže sin koji je nezaposlen.
No, susjeda Marija (80) nema nikoga, pa nam veli da joj poštarica donese lijekove i što god je zamoli.
- Naša je poštarica za pet. Dobra je i uslužna. Kad je vidim, odmah mi bude lakše. Jer ovdje u selu smo svi od 70 do 90 godina. Mladi su otišli, a stari umiru - kaže Marija.
Nešto mlađi sugovornik nam je Niko (67). Kaže nam da se prije godinu i pol dana, kad je otišao u mirovinu, vratio iz Berlina u rodni kraj, da bi čuvao majku kojoj su 92 godine.
- Poštarica Mira je jako dobra osoba. Kada je ove zime bio veliki snijeg, ona je pješke prošla 10 kilometara da bi nas obišla i donijela nam poštu. Kod nje sve funkcionira. Za nju u selu nikad nitko nije rekao nešto loše – za kraj će Niko.