Došao sam u Afriku bez ikakvih očekivanja i saznanja kako će sve ispasti. Nakon tri dana igrao sam vaterpolo utakmicu u luci u Cape Townu, gdje je mrijestilište morskih psina, temperatura mora je 12 stupnjeva i crne je boje.
U jednom trenu dok sam igrao, tuljan je izletio i mislio sam da mi nema spasa. Tuljan mi je samo dodirnuo nogu, ali u tom trenu sam mislio da sam gotov - uvodi anegdotom publiku u svoje predavanje u klubu "Rockatansky", organizator četvrtog izdanja Ma Travel Festa Mihovil Marinović.
Zanimljivih trenutaka u tih pola godine u Južnoj Africi bilo je mnogo, a kako je uopće došao u Afriku, ispričao nam je taj 31-godišnji Makaranin, koji je do sada obišao Južnu Ameriku, skoro cijelu Europu, Aziju, a ove godine i Južnu Afriku.
Uskočio u ekipu
- Prošlog ljeta, kada sam se iz Južne Amerike vratio u Makarsku, nekako sam se u jednu ruku čak malo i zasitio tih dužih putovanja. I baš tad se u Makarskoj, potpuno iz vedra neba, pojavila ekipa Južnoafrikanaca koji su igrali vaterpolo utakmicu protiv makarskih veterana, a na kojoj sam se sasvim slučajno pojavio. Falio im je jedan igrač i ja, kako sam dugo godina igrao vaterpolo i za "Medveščak" i jedno vrijeme u našoj reprezentaciji u mlađim kategorijama, popunio sam prazno mjesto - kazuje nam Marinović.
Južnoafrikanci su prepoznali Marinovićev talent i počeli ga nagovarati da dođe u Južnu Afriku.
- Nisam mogao vjerovati i to mi je više zvučalo kao nekakva pijana priča koja se nikada neće izrealizirati. Nakon njihovih forsiranja, interveniranja i, na kraju krajeva, vrlo izdašne plaće, pristao sam se preseliti u Južnu Afriku.
Odmah sam se zaljubio u Južnoafričku Republiku i ljude, a tamo sam pola godine, koliko mi je viza trajala, djecu trenirao vaterpolo - kaže Marinović, koji se na ljeto vratio u Makarsku. U međuvremenu se zaljubio i za koji dan s djevojkom i psom ide ponovno dolje na najmanje osam mjeseci kako bi bio glavni trener tamošnje vaterpolo reprezentacije.
- Kakvi su uvjeti za razvoj vaterpola u Južnoafričkoj Republici?
- Vaterpolo je tamo ponajprije školski i akademski sport. Uvjeti su dobri, bazena ima dovoljno, a i broj djece koja ga treniraju je popriličan.
Glavni problem je nedostatak stručnog kadra. Rijetke škole i fakulteti imaju školovane vaterpolo trenere, tako da su razlike u kvaliteti vaterpola u samoj zemlji goleme.
Drugi problem je veličina zemlje, zbog čega treba letjeti više sati da bi se došlo s jednog kraja na drugi. A treći problem je izoliranost zemlje.
Najkvalitetniji vaterpolo igra se u Europi, iza nje su Sjedinjene Američke Države i Australija - a svi ti kontinenti su na desetak sati leta od Južne Afrike.
- A postoji li, uopće, vaterpolo liga u Južnoafričkoj Republici?
Lige po provincijama
- Da, i imaju više liga. Kako je država velika i ima pet provincija, svaka od njih igra svoju ligu pa se na kraju sastaju i međusobno natječu. Samo Cape Town ima četiri lige.
- Kakvi su igrači?
- Kvalitete ima. Južnoafrikanci su inače sportska nacija, ali vaterpolo je po popularnosti daleko iza ragbija, kriketa i nogometa.
Naš trener, Splićanin Vladimir Trninić, već je 30 godina u Južnoj Africi te je napravio puno za razvoj vaterpola.
Pod njegovim vodstvom su bili čak i na Olimpijskim igrama. Od tada se situacija promijenila i manje se novca ulaže u reprezentaciju. Međutim, moj cilj je uspješno koordinirati i obrazovati trenere, uz naglasak na rad s mladima.
- Dobro, a odakle ta strast prema putovanjima? Kada ste počeli putovati?
- Naviku za putovanjima velikim dijelom su mi usadili roditelji koji također vole daljine. Kao maloga su me svugdje vodili. A putovati sam počeo u gimnaziji s petnaest godina, kada smo prijatelj Tonči Talaja i ja "stopom" išli na neka kraća putovanja, kao na primjer do Beograda i Zagreba.
To je nekad bilo uz znanje, a često i neznanje roditelja. Nakon ekskurzije, dakle prije početka četvrtog razreda srednje škole, Tonči i ja smo stopom otišli na putovanje od mjesec dana u Budimpeštu, Prag i Beč. Mislim da se tada rodila ta moja ljubav prema putovanjima - govori nam Marinović.
Makaranin je nakon srednje škole upisao politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i menadžment, pa su on i Talaja, kao i svaki drugi student, bili financijski ograničeni.
Nije bilo lako uštedjeti nekih tisuću kuna, koliko im je trebalo za nekoliko dana u Portugalu ili nekoj sličnoj destinaciji. Ali kako našem sugovorniku često "gori pod nogama", nije ni čudno da je uskoro došla na red i neka još dalja i egzotičnija destinacija.
Na ljeto je držao bar "Grotta" u Makarskoj, što mu prvi put donijelo neki "ozbiljniji" novac. Sve što je zaradio, uložio je u putovanje do Jugoistočne Azije.
- Talaja i ja odlučili smo se na taj put bez korištenja aviona. Iran, Pakistan, Indija i Nepal bile su lude avanture. Tada sam postao "zaražen" putovanjima. Iduće ljeto ponovno sam držao "Grottu" kako bih opet nešto zaradio i otišao s Markom Stojadinovićemu Južnu Ameriku, a bili smo poznati kao "hrvatski goli kuhari".
Čak nas je i jedna zagrebačka agencija sponzorirala, međutim, to putovanje na kraju nije završilo baš kako je planirano, ali nama je bilo jedino važno da putujemo - veli Marinović.
Nakon povratka u rodnu Makarsku sinula mu je ideja da pokrene Festival putovanja, koji se već četvrtu godinu zaredom uspješno održava pod imenom MA travel Fest.
- Htio sam pokrenuti festival kojim bih Makaranima pokazao da mogu putovati bez puno novca i da su putovanja zaista nešto u što je potrebno ulagati.
Prvo izdanje uspješno sam organizirao bez ičije podrške i čak je prepoznat od strane Makarske i Turističke zajednice, pa su mi na drugom izdanju financijski pomogli u organizaciji. Tako je prošla i treća godina, a evo upravo je završilo i četvrto izdanje koje je, po mome mišljenju, moglo i trebalo biti bolje. Nažalost, zbog svojih privatnih stvari nisam se mogao posvetiti organizaciji - priča Marinović.
Budite opušteni, ne bojte se
- Ako me Turistička zajednica bude podržala, obećavam da ću napraviti i puno više od onoga što sam do sada organizirao.
Ideja je da festival možda više ne bude krajem sezone, da predavanja budu na više jezika, a ne samo hrvatskom, uveo bih neke atraktivnije lokacije, a osim predavanja, uključio bih i gastronomiju, vinologiju i sve drugo što bi omogućilo cjelokupan doživljaj neke destinacije.
- Koja vam se destinacija najviše svidjela?
- Teško je to reći, sve ovisi o situaciji u kojoj sam bio i ljudima kojima sam bio okružen. Pošto mi je najsvježije sjećanje na Južnu Afriku, rekao bih da je to zemlja u kojoj sam se osjećao jako dobro. Ali Nepal je zemlja koja mi je ostala u najljepšem sjećanju.
To vam je zemlja čiste energije, dobrih ljudi i lijepe prirode. U Nepalu sam se osjećao oslobođen, pogotovo jer nisam imao mobitel mjesec i pol dana. Nikad nisam bio sretniji nego tada - govori Marinović s nostalgijom u glasu.
Marinović tvrdi kako je na putovanjima najvažnije biti opušten i znati da vam nitko ne želi ništa nažao.
- Ako se bojiš i stisnut si, privlačiš negativnu energiju i veće su ti šanse da će te netko pokrasti i prevariti. Treba što više izbjegavati turističke rute i pokušati se družiti što više s domaćim stanovništvom, koji nisu turistički djelatnici.
Maknite se ulicu dalje, samo skrenite s puta - to je moj savjet svima - savjetuje poznati makarski putnik.
UČI IH SPLIĆANIN
Južnoafrikanci su inače sportska nacija, ali vaterpolo je po popularnosti daleko iza ragbija, kriketa i nogometa. Naš trener, Splićanin Vladimir Trninić već je 30 godina u Južnoj Africi te je napravio puno za razvoj vaterpola.
Božić u zatvoru
Na pitanje da nam ispriča najzanimljiviju anegdotu s nekog od svojih putovanja, Marinović nam je sa smiješkom odgovorio: Božić u Pakistanu je bio show.
- Na Božić sam iz Irana ušao u Pakistan. Odmah su mene i Tončija Talaju strpali u zatvor jer je to bilo vrijeme kada su pokušavali uhvatiti Osamu bin Ladena. Engleski zaštitari nisu govorili pa nismo znali zašto smo završili u zatvoru, ali nakon nekog vremena smo doznali da je tu ratno stanje.
Odjednom su se pojavili neki Nijemci s kombijem koji su išli do Indije i do koje smo i mi pokušavali doći. Čuvari su nas pustili da idemo s njima uz oružanu pratnju. Spavali smo po policijskih postajama, odnosno zatvorima jer su oni jedini bili sigurni za strance poput nas.
Zatvorskog čuvara Pakistanca koji je nekad davno bio u Londonu i zna engleski uspio sam nagovoriti da mi da jednodnevnu dozvolu kako bih otišao kupiti alkohol jer je taj dan bio Božić. Kupio sam janjetine doslovno u nekakvom poštanskom uredu, kapulice, a pola alkohola morao sam ustupiti čuvarima.
Tako smo se u Pakistanu u zatvoru na Božić nažderali janjetine i pjevali, s našim zatvorskim čuvarima, njemačke, hrvatske i tradicionalne pakistanske pjesme - kaže Marinović