Žankova "Zagora me rodila" mogla bi biti splitska himna jer u najvećem gradu Dalmacije barem dvije trećine obitelji vuku podrijetlo iz zaleđa.
I to nije čudno, oduvijek je prostor kontinentalne Dalmacije bio demografski bazen koji je cijelu regiju održavao na životu, a migracije su najčešće vodile prema moru. Zato je dugo središnja Dalmacija bilježila demografski plus, no vremenom se i to mijenja, a žilava, vitalna Zagora, sve više sliči na polupraznu Liku ili Slavoniju.
Što rat, što godine teške ekonomske krize i priključenje Hrvatske "EU-kompoziciji", a to je u prvom redu značilo otvaranje velikog tržišta i za naše radnike, i kontinentalna Dalmacija je opustjela. Tu i tamo joj se vraćaju umirovljenici da bi se "ukopali na svome", a mladost je masovno napušta tražeći sreću drugdje.
Život se počeo gasiti u mjestima gdje je nekada sve odzvanjalo od smijeha, ojkalice, gange ili rere, nema više ni ljudi, ni živine, samo zatvorene škure. Neka mjesta, poput slikovitog Aržana sa svojim kalama i kućama u kamenu, znaju običnim danima biti poput filmske kulise nad pozornicom na kojoj nema žive duše. Tek vikendom, kad Imoćani iz Splita ili Makarske dođu obići stare roditelje i odmoriti se od gradske vreve, mjesto oživi na dan ili dva do ljeta i odmora brojnih gastarbajtera i/ili njihova potomstva.
Zaustaviti iseljavanje
Kako u Imotskoj krajini, tako i u selima oko Sinja, Drniša, Vrgorca i Knina..., nerijetko je "u ćaće i matere bilo petero i više dice" koja bi se, čim bi završila pučku školu, selila u Split, Zagreb i dalje u bijeli svijet. Kontinuirano iseljavanje iz Zagore kroz stoljeća, dovelo ju je na sam rub opstanka: škole se gase ili sjedinjuju s većima, pošte pretvaraju u mrtvačnice, a mahom staračko stanovništvo više ne odlazi u lokalnu ambulantu jer nema liječnika čak ni za veću plaću nego u gradu.
Da apsurd bude veći, infrastruktura, zbog koje se najčešće odlazilo iz Zagore, danas je u puno bolja - izgrađene su ceste, asfaltirane su čak i oputine do svakog kokošinjca, no umjesto da se njima, cestama, dolazi, opet se odlazi trbuhom za kruhom, najčešće u Njemačku i Irsku.
Istinabog, nije svugdje ista situacija. Odmah iza Klisa, u selima koja su dio splitske aglomeracije, grad je dobio svoj odušak i tu je situacija bolja nego, primjerice, u okolici Knina ili u vrgoračkom kraju. Što je, dakle, selo u Zagori dalje od obalnih gradova i bliže granici s BiH, situacija je teža. Negdje, zapravo, rade tek državne institucije, općinari i vatrogasci, pa se čuje kuknjava kako su takve jedinice lokalne samouprave neodržive, a ugasi li ih se, to neće značiti samo kraj "uhljebljivanja" na izmišljenim poslovima nego i cijelog kraja.
I zato je tema konferencije koja će se održati 22. svibnja u Splitu - "Demografija kontinentalne Dalmacije kao preduvjet opstanka života" - pogođena. I zato ćemo još jednom tražiti odgovore i postavljati pitanja o budućnosti u zabrđu Dalmacije i Ravnim kotarima, dolini Neretve, s probranim sugovornicima: demografima, gradonačelnicima i načelnicima, vlasnicima i direktorima uspješnih tvrtki, a sve pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović i Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova EU-a, Splitsko-dalmatinske županije, HEP-a i Zagrebačke banke, a u organizaciji našeg lista i Hanza medije.
Sumorne statistike
A slogan - Dalmatinska zagora, ponos čuvan generacijama - ima se čime potkrijepiti u zbilji: u Imotskoj krajini niklo je gotovo 300 vila za odmor, u Dugopolje, Koprivno, Dicmo... stalno doseljavaju mlade obitelji iz Splita, a oko Krke niču OPG-ovi čiji vlasnici dobro žive od turizma po modelu "od njive do stola".
Zaživjela je i poslovna zona Prisike u Muću, a u Ravnim kotarima posljednjih je godina zbog tvornice autodijelova u Obrovcu i povratka poljoprivredi - maslini, lozi ali i smilju - iseljavanje zaustavljeno. Da bi spriječila egzodus mladih, Splitsko-dalmatinska županija nudi do 100 tisuća kuna za gradnju kuće.
Šanse kontinentalne Dalmacije ne kriju se samo u ekološkoj poljoprivredi i turizmu, već u golemim hidroenergetskim potencijalima. U Zagori se proizvede struje za godinu dana u mjeri da je stanovnici ne bi potrošili ni u idućih sto, a o tome da Cetina, Krka, Zrmanja pa i "malecki" Jadro i Žrnovnica, mogu napojiti milijune, a ne jednu Dalmaciju i da je to veliki izvozni potencijal, neka govore stručnjaci.
O svemu čitajte u seriji tekstova koje ćemo objavljivati do konferencije koja će se održati u srijedu, 22. svibnja, na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Unatoč tome što nade za opstanak Zagore još ima, i što joj zbog njene nesvakidašnje ljepote tepaju kao hrvatskoj Provansi, podaci o broju stanovnika su sumorni.
U posljednjih desetljeće i pol u Dalmatinskoj zagori manje je oko pet posto ljudi, a po evidencijama iz župnih knjiga demografska slika je tri puta gora. Činjenica je da prevladava staračko stanovništvo, da većina ljudi živi od mirovina i poljoprivrede na usitnjenim parcelama, i da je životni standard niži nego na obali, jer je manje deviza u optjecaju, jer je turizam u povojima iako su mu perspektive sjajne prije svega zbog brzih cesta i Tunela "Sveti Ilija" koji je Zabiokovlje sljubio s morem.
Izgradi li se i tunel kroz Kozjak, a Split dobije još jednu važnu prometnu komunikaciju sa zaleđem, Muć i sela oko njega bit će na pola sata vožnje od Splita i grad će se, kao što je to već slučaj s Dugopoljem, Koprivnom, Konjskim ili Dicmom, širiti i na tu stranu, pa će kao što je Zagora nekada spašavala Split od umiranja, sada on njoj nanovo udahnuti život na čvoru Vučevica, pa da nekim čudom rijeka ljudi poteče uzvodno - od mora ka (Za)gori.