No ta ista “pojavnost”, ta tzv. decentralizacija, mnogima od onih koje se “ravna” iz sveznajućeg centra, iz metropole - dakle onima u provinciji, na “rubu carstva” - ukazuje se kao spasonosno svjetlo na kraju tunela, kao blagotvorna mogućnost da se bude svoj na svome, da se upravlja svojom sudbinom, da se “djeluje lokalno”, ali da se s punim legalitetom ne samo djeluje nego i “misli lokalno”.
Stvari su u tom decentralizacijskom pravcu – vjerojatno pogurane i predizbornim gorivom – krenule, makar i nevoljko, s državnih visina, skiciranjem novog administrativnog kroja Hrvatske s predviđenih sedam regija umjesto aktualnog ustroja s 21 županijom, uz napomenu da (nedavno predstavljenu) studiju o tome nije naručila Vlada, već Zajednica županija RH, što je pak pouzdan indikator o dosta “niskom naponu” političke volje za stvaranjem novog anatomskog atlasa naše zemlje.
Sezonski politički manevri u Istri su dobili na glasnoći širokom akcijom IDS-a - možda jedine regionalne stranke u Hrvatskoj koja se “kao takva” etablirala među relevantne društvene faktore - usmjerenom na pozivanje građana da se na predstojećem popisu stanovništva izjasne kao Istrijani, dok se u Dalmaciji – tako očigledno opterećenoj dugo nametanim kompleksom autonomaštva – “dalmatinstvo” kao izraz identitetske pripadnosti regiji iskazuje znatno neformalnije i, još važnije, uz naglašeno ograđivanje od bilo kakvog otklona od hrvatske nacionalne matice.
Tako je na “izvanpolitičkom planu” jakoj afirmaciji “integralnog dalmatinstva” neusporedivo puno doprinijela svedalmatinska proslava Hajdukova stotog rođendana – kažu da se bijelu feštu i iz svemira moglo, unatoč svim unutarregionalnim kampanilizmima, vidjeti od Dubrovnika do Zadra – kad se bezbroj puta euforično otpjevalo Dalmatinac saaaaam..., dok se u, recimo to tako, administrativno-organizacijskoj orbiti kao raspoznatljiv kamen u dalmatinskome mozaiku uspostavilo osnivanje Udruge “Dalmacija” u splitskoj oštariji “U Viđakovih”, gdje se, dakako, nije propustilo u više navrata naglasiti, kao mantru, da je sve to “dalmatinašenje” strogo omeđeno hrvatskim pleterom promišljeno ucrtanim u amblem udruge.
Sve u svemu, osnivačkog je prijepodneva u oštariji Viđakovih na Bačvicama bilo puno više svojevrsnog “konobaštva” – slanih srdela, friganih gavuna, bocuna s bijelim i crnim vinom – nego autonomaštva. Osnivači Udruge “Dalmacija” zaista su raznorodna čeljad pristigla s posve različitih adresa, ali to ih, da se razumijemo, legitimira u povoljnom svjetlu – oni različiti, a ideja “uređenja” Dalmacije kao mjesta poželjnog za život ista:
Tonći Alfirević, poduzetnik iz Kaštela, Jasna Devčić, novinarka iz Šibenika, Vicko Bilandžić, glumac iz Splita, Ivan Grubišić, svećenik, Hrvoje Marušić, poduzetnk i čelnik HUP-a, dr. Roko Markovina, sveučilišni profesor, Vjeran Filippi, čelnik Korčulanske lige, Toni Lozica, hotelijer s Korčule, Damir Karuza Kalambera, ribar s Visa, Ivan Ićo Bulić, lanternist sa Stončice, dr. Joško Bozanić iz Komiže, sveučilišni profesor, Tonći Šundov, novinar s tv Kanala 5, i predsjednik im Dragan Lukić Luky, kantautor i konceptualni umjetnik iz Splita.
Objavili su temeljne principe svoga djelovanja – boriti se za boljitak Dalmacije koju vide zapuštenom i nezasluženo zaostalom u razvoju, davati inicijative na svim životnim područjina, konstruktivno predlagati razvojne i druge projekte, lobirati za Dalmaciju kao samosvojnu povijesnu regiju, ali i trajno ostati u gabaritima udruge, odnosno otkloniti mogućnost prerastanja u dalmatinsku (ili bilo kakvu) političku stranku.
Očigledno, politička putanja Dalmatinske akcije – regionalne stranke koja se na izborima 1992. dobacila do klupe u Saboru, da bi se urušila i ugasila nakon montirane optužnice i suđenja za tobožnji terorizam – nije im izazovna ni inspirativna. Oni bi radije, kažu, bili “strog i pravedan korektiv vlasti”, izvan stranačkih i, uopće, političkih naljepnica. Čast njihovu izboru, no nisu li (i) time osudili sebe na poslovičnu irelevantnost debatnog kluba, pa ma koliko bio prodalmatinski žestok? Vjerojatno jesu, ali živi bili...
