Budi slavljen Isus Krist i njegova pod križem žalosna majka Marija – molitvom, uz križ na brdu Gradina u Katunima, vjernici su okončali svoju procesiju za križem, tradiciju koja živi dugo, točnije više od tri stoljeća u tom dijelu Dalmatinske zagore.
A ima deset godina kako mještani župe Katuni-Kreševo svoj križni put završavaju pred novim betonskim križem visokim 29 metara, nakon uspona od kilometra i pol, uz četrnaest postaja križnog puta koje vode do vrha brda, odakle puca pogled na kanjon Cetine, Katune i Kreševo polje.
– Prvi put predvodim ovdje u Katunima-Kreševu križni put i prezadovoljan sam. Pogledajte, svi župljani, a njih je najmanje šest stotina u ovoj župi, starog naziva Radobilja, ovdje su u procesiji – još zadihan od uspona na brdo Gradina, gdje mjerimo 392 metra nadmorske visine, zbori nam don Zvonimir Mijić, župnik Lokve Rogoznice.
Čuvari Kristova groba
Don Mijić je naime, uz domicilnog župnika Katuna-Kreševa don Mije Grozdanića, nedjeljnu procesiju započeo u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije – Posrednice svih milosti, gdje su koncert održali Pučki pivači Donji Kaštili s voditeljem Stivenom Donkovim.
Zatim su svećenstvo i mještani krenuli u povorci, prateći članove Udruge stražara Gospodinova groba Katuni-Kreševo, prema središnjemu križu na brdu Gradini. I tijekom tih kilometar i pol poprilično strmog uspona izmjenjivali se u nošenju drvenog križa, napravljenog od hrasta, teškog tridesetak kilograma. Nose ga i žene, ravnopravno s muškima.
– Običaji su vam to iz davnina ovdi kod nas. A kada smo 2005. godine postavili ovaj novi križ, sve više ljudi se uključivalo u povorku, dolazili su ne samo mještani, nego i gosti iz drugih župa omiškog dekanata – u ulozi vodiča našao se Mirko Kovačević, koji nam je otkrio kako je križ na Gradini postavljen za vrijeme službe don Vjenceslava Šupuka, zahvaljujući brojnim donacijama, među kojima se posebno ističe ona Vinka Janjaka koji živi u Norveškoj.
A cijeloj priči povratka tradicije, u ovom vjerskom dijelu, pridonijeli su i čuvari Kristova groba, stražari, kako im domaći tepaju.
– Odavno vam je navada stara da se u Velikom tjednu čuva Kristov grob. Od petka navečer oko 20 sati pa sve do zadnjih minuta subote, iza ponoći, odnosno u prvim minutama Uskrsne nedjelje, stražar po stražar se izmjenjuju. U tih tridesetak sati, svaki ima stražu od petnaest minuta. Tada je samo disanje dopušteno, nema micanja, pokreta. U stavu mirno smo vam mi stražari – govori nam Petar Merčep dok se penjemo ispred povorke mještana, u kojoj i staro i mlado, i žensko i muško, hoda iza svećenika u molitvi prema prvim postajama križnog puta.
'Ubile me ove postole'
Službeno su 2012. godine registrirali Udrugu stražara Gospodinova groba, a Merčep je predsjednik te zajednice koja okuplja ukupno 75 članova. I redom je o muškarcima riječ, nema ovdje pristupa ženama, te svi moraju biti rodom iz ovoga kraja.
– Najmlađi mogu biti krizmanici ili 16-godišnjaci, a najstariju dob nemamo. Evo, moj otac Marko sa 76 godina je najstariji član, dok je stražar Jozo Vukušić, 60-godišnjak koji, kao i mi nešto mlađi, i dalje odrađuje svoju stražu bez greške – zbori nam Mijo Kovačević, nadomak trinaeste postaje, na kojoj on, kao zapovjednik straže, postavlja na čuvanje Petra Merčepa, a on će na četrnaestoj, zadnjoj postaji, dočekati procesiju.
– Naš je zadatak čekati povorku, uz svaku postaju je jedan član, jedan stražar, a kada procesija prođe, idemo svi gore na križ – pojašnjava nam Mijo.
Kazuje nam da su svi stražari ogrnuti crvenim plaštem, i to su vojnici-stražari, a tek su četvorica s plavim, oni koji su razvodnici. A on, kao čelnik, zapovjednik, ima – zlatni ogrtač. Svima im glavu čuva crna kapa, frontinuša.
– Ubile me ove postole, a na maturi i na sestrinu piru nisu me nažuljale – čujemo kako se mlađi vojnici-stražari žale jedan drugome na obuću, dok su se s lakoćom, koju mladost nosi, bez po muke uspeli na brdo i odradili svoju obvezu u stavu mirno na zadanoj postaji, te s povorkom stigli do križa, čime je njihova uloga u procesiji te nedjelje okončana.
Don Mijin čaj i fritule
Treba se, naime, pripremiti, i fizički i duhovno za Veliki tjedan, za petak kada su sve uči uprte upravo u stražare. Tada nema micanja, tek časno stajanje uz Kristov grob.
– Nije lako, no svi smo dio ove velike tradicije žudija. A i tih petnaest minuta, koliko traje straža, brzo prođe. Najčešće u molitvi, u nekom osobnom obraćanju Gospodinu – pojašnjava nam dalje Merčep, dok puk i svećenstvo molitvom završavaju procesiju pred velikim, bijelim 29-metarskim križem na vrhu Gradine.
– Iz Omiša, ima već pet-šest godina, dolazim uvijek u procesiju za križem. Vidite koliko se svita popelo na brdo, ima ovdje i starica s više od sedamdeset godina – zadovoljno nam zbori Mira Ilić, u grupi mještana koji se nakon uspona krijepe toplim čajem i fritulama koje je za svoje vjernike pripremio don Mijo.
Između gutljaja toplog napitka učinkovito nas je podučio jedan stariji gospodin, sijedih vlasi i smežurane kože, kazavši: "Narod koji svoje običaje ne cijeni, narodom se ne smije zvati..."
Miš uz nogu, a nema micanja
Stražari Kristova groba neizostavan su dio uskrsnih običaja; njihove straže koje zahtijevaju koncentraciju i mirnoću već su u legende ušli. Kao i brojne anegdote te detalji koji su ih znali izbaciti iz takta.
– Jednom se, tijekom straže, stražaru uz nogavicu hlača miš počeo penjati. Zamislite taj osjećaj kada nešto živo po nogi vam šeta, a vi se ne smijete ni počešati, ni pogledati dolje – ispričao nam je Petar Merčep i taj neugodni dio njihova čuvarskog zvanja, potvrđujući kako se stražar, bez obzira na glodavca i njegovu šetnju, naravno, nije ni – pomaknuo...
Omiški dekanat
Procesija za križem u župi Katuni-Kreševo središnjih je događaj u omiškom dekanatu koji obuhvaća sljedeće župe: Omiš, Rogoznicu, Slime, Svinišće, Kučiće, Zadvarje, Žeževicu, Blato na Cetini, Nova Sela i Katune-Kreševo.