Ophodar ceste je nedaleko od Sinja, pokraj mjesta Otišića, naišao na psa koji je nepomično ležao. Prizor koji je ugledao šokirao bi i one najtvrđeg srca. Pas je bio toliko izgladnio da nije mogao stajati na nogama, a iz usta mu je izlazila zemlja jer nije imao što jesti nego zemlju i kamenje! Volonteri pretpostavljaju da je pas vjerojatno imao vlasnike koji su ga zanemarili.
Psa je pregledala i veterinarka Vesna Boban.
- U svojoj karijeri nisam imala ovakav slučaj. Svašta sam vidjela, ali ovo zaista ne. Pas doslovce na sebi nema mišićja, čak nema ni žvačnih mišića. Moramo ga hraniti iz ruke jer nema snage uzimati hranu iz zdjelice. Prestrašna slika. Ne mogu točno reći što je bilo sa psom, ali da je bio lutalica, ne bi ovako izgledao jer bi se prehranjivao ostacima iz kontejnera ili bi se približio kućama.
Vidjela sam dosta pasa koji su bili iscrpljeni i pothranjeni, ali na ovakav stupanj ja i moji kolege nismo još naišli. Postoji mogućnost da je pas bio zavezan ili u boksu i izgladnjivan, dakle ostavljen, a onda je jednostavno pušten na neku livadu da ugine. Ovo je takav stupanj kaheksije, dakle gubitka tjelesne težine, atrofije mišića, iscrpljenosti, stresa i patnje da ne znam hoće li se Bono, kako smo ga prozvali, izvući - rekla nam je u subotu veterinarka Boban.
Pitali smo i volonterke iz Sinja da nam ispričaju što se dogodilo.
- Čim smo nas tri volonterke iz Sinja saznale za psa, krenule smo po njega. Prije nego smo otišle, nazvale smo veterinara Milana Jukića iz veterinarske ambulante "Likomed". Nismo znali gdje ćemo s njim jer u Sinju naravno nema azila, ali veterinari su krasni, ostavili su ga kod sebe jer bi pas sigurno uginuo. Nemamo gdje sa psima u puno boljem stanju, a kamoli s ovim koji je na granici života i smrti.
Procjena veterinara je da se radi o mladom psu, koji ima tek godinu dana. Ovo nije jedini takav slučaj, ali ovo je sigurno najdrastičniji na koji smo naišli. Po našim i veterinarskim procjenama on je vjerojatno bio zatočen i nije mogao doći do hrane. Da je bio u prirodi, sigurno ne bi bio u ovakvom stanju. Što će biti s njim, to ne znamo, borimo se. Kada smo došli po njega, nije mogao stajati na nogama.
Skidam kapu sinjskim veterinarima, ostali su duboko u noć da ga spase. Kad su mu usta otvorili, ispadalo je smeća, trava, grančice, zemlja. On se tako prehranjivao. Kad je došao u stanicu, dali smo mu vode, a iz nosa je sa slinom curila zemlja. Unatoč svemu, nije bio agresivan, a kada nas je vidio, suze su mu išle na oči, što se dobro vidi i na fotografijama. Lizao nam je ruke, toliko je dobroćudan prema ljudima iako su ga ljudi iznevjerili - kaže nam volonterka M.S.R., koju smo upitali provodi li se Zakon o zaštiti životinja jer je očito da bi netko za ovakav slučaj mučenja mogao završiti i u zatvoru ili biti novčano kažnjen.
- Postoji Zakon, ali se ne provodi. Nama se ovo često događa. U Sinju i okolnim selima i općinama ima slučajeva mučenja životinja, a ne znamo kome se obratiti. Mi pozovemo komunalce, a oni kažu da je to posao veterinarske inspekcije. A onda veterinarska kaže da to nije njihov posao.
Pa zovemo policiju, a onda i oni kažu da to nije njihov posao. Veterinar ko veterinar, pomaže životinjama, ali on nije nadležan za njihovo zbrinjavanje. Srećom, u Sinju imamo dobre veterinare koji pored onoga što moraju napraviti, naprave još i puno više. Ali to nije način, nama treba sustav.
I Grad Sinj bi trebao postupati po novom Zakonu o zaštiti životinja i konačno urediti ovo pitanje - kaže nam volonterka M.S.R., koju smo upitali i što rade službeni azili.
- U njima ima 300 i više pasa, Bono tu ne bi preživio.
Kontakt za pomoć
Za liječenje Bona će trebati veliki novac, pa ako želite pomoći kako bi se junak iz naše priče što prije oporavio javite se na broj mobitela 095 8646 800.
Sinjski lovci likvidiraju pse koji im se ne sviđaju'
Volonterka Silvija Bilandžić navodi da su za dio napuštenih pasa krivi lovci.
- Ne želim prozivati sve lovce. No, ima onih koji ako im pas na valja, ili ga puste da šeta šumom ili ga jednostavno likvidiraju! To je često. Nevezano za slučaj ovog psa iz Otišića, mi imamo dosta drugih pasa u samom Sinju i okolici koji su ili napušteni ili zlostavljani. A onda ja nazovem komunalnog redara, a on se jednostavno ne javlja na telefon. Nedostupni su! - kaže volonterka Bilandžić, navodeći da bi Grad Sinj morao postupiti po novom Zakonu o zaštiti životinja koji propisuje da se lokalne jednice moraju pobrinuti za ovakve slučajeve. Kaže i da su razgovarali s nekima u gradskoj upravi, ali za sada imamo samo obećanja.
Jedan veterinar nam je kazao da bi komunalni redar trebao izaći na teren i javiti se na mobitel, a sve u skladu s novim zakonom. No, kako nam je rečeno u subotu, sinjski komulani redar nadavno je preko telefona poručio da je na bolovanju.
Komentar Lidije Gnjidić: Zlostavljačima je mjesto u zatvoru
Kad ih se zatvori, tuče, izgladnjuje, zanemaruje, psi za sebe ne mogu puno napraviti. Mogu se braniti, ili pokušati reći što im je lajanjem, možda i ugrizom, dok za to imaju snage, ali kad i za tako nešto onemoćaju od neishranjenosti, gladi, straha i boli, mogu samo trpjeti. Koliko trpe, samo oni znaju, ali evo kako bi se to barem donekle moglo shvatiti: koliko vi, koji čitate ovaj tekst, trpite bol prije nego što popijete analgetik? Koliko trpite glad prije nego što pojedete nešto? U pitanju su minute. A sad te minute pretvorite u dane i mjesece. I zamislite, uz to, da nemate ni kome ni kako reći što vas muči. I još zamislite da vas u takvu situaciju netko namjerno dovede.
Nikakve svrhe nema sad govoriti kako je ovoga jadnoga psa iz priče mučio netko bezosjećajan, netko bez srca, netko tko, ako ne voli pse, ne voli ni ljude, itd., itd. Sve je to točno, ali što s tim? Kao da je takve briga što im tko govori. Pa oni su spremnii ubiti, kako bi ih onda moglo pogoditi što netko misli da su bezosjećajni? Ne - takve treba prokazati i teško pogoditi zakonom, zatvorom, novčanom kaznom. Jedino bi se takve kazne mogli bojati. Ali - sudeći po tome koliko je slučajeva mučenja, zlostavljanja, napuštanja i maltretiranja životinja - nemaju nikakva razloga za brigu.
