StoryEditorOCM
Dalmacijaživotna priča

Joško Berket: Kaštela ću pretvoriti u centar svjetskog jedriličarstva

Piše PSD.
30. ožujka 2014. - 18:37
Ova je priča bila čak pet godina u – bunkeru! Nisam je prezentirao, iako sam imao veliku želju, no kako je riječ o čovjeku koji se najprije kandidirao za gradonačelnika Kaštela, zatim je tu dužnost obnašao cijeli mandat, mislio sam da je nije uputno objavljivati jer će mnogi to odmah shvatiti kao njegovu političku promidžbu. Riječ je o Jošku Berketu, o čovjeku kojega treba dobro poznavati da bi ga se svrstalo u red posebnih.

Joška Berketa upoznao sam dok je još plovio. Izuzetno je volio sport, tako da nije propuštao izlete s košarkašima Jugoplastike koji su često putovali Europom. Doimao se običnim navijačem, jednim od onih koji su u pratnji supruga uživali putujući sa "žutima". Tek mnogo godina kasnije shvatio sam da to za njega nisu bila samo turistička putovanja, nego su izraz posebnog afiniteta prema sportu. Jer, čim bi nešto zaradio, osnivao je klubove u svojim rodnim Kaštelima, najprije veslački, pa jedriličarski.

Berket je jednostavan čovjek, pun energije i ideja. Rad mu je, kao kod mnogih uspješnih ljudi, radoholičara, zarana postao hobi, opsesija. Njegovi se mobiteli ne gase. On poput mađioničara koristi dan, dostupan je 24 sata, iako je na pragu 60. (rođen je 1955.).

Iz prvog braka (prva mu je supruga prerano preminula) ima sinove Marina (34) i Luku (31), koji vode neke od njegovih kompanija. S današnjom suprugom Zrinkom ima sina Fabjana (11) i kćer Katarinu (8). Živi na dvije adrese: od utorka do petka je u Kaštelima, a produljene vikende provodi sa suprugom u Grazu, gdje mu žive i stariji sinovi koji odatle vode tvrtku u Zagrebu. Kad god mogu, vikendom su svi zajedno.

No, kod Berketa mi najviše imponira njegova ljubav prema zavičaju, Kaštelima, kao i nesebičnost kakva se rijetko sreće. Kada se prije pet godina bio kandidirao za gradonačelnika, pitao sam ga što mu to treba. Dobio sam jednostavan odgovor: "Kaštela su mi u duši, mislim da bi se mnogo moglo učiniti. Moram pokušati…"

Kao nezavisni kandidat uspio je na izborima iako su Kaštela uvijek predstavljala utvrdu, pravi bastion HDZ-a, što su i dandanas. No, ljudi su mu vjerovali jer su znali da je financijski neovisan i da se kandidirao isključivo iz ljubavi prema svojem gradu, a ne radi osobnog probitka.

Kao mlad čovjek napustio je svoj dom izabravši pomorački "kruh sa sedam kora". Učinio je isto što i njegov pradjed Marin, djed Jozo, otac Damjan, brat i ostali koji su uglavnom "navigavali" na trabakulima. Svim Berketima jednostavno more teče žilama.

Na početku petosatnog druženja u "Bibijani", restoranu njegove Marine Kaštela, krenuo sam od njegova angažmana u Poglavarstvu Kaštela…

– Žao mi je što se nije više učinilo. Možda je dijelom presudilo moje neiskustvo, ali bilo je tu i mnogo objektivnih okolnosti. Želio sam grad voditi kao tvrtku, ali to nikako nije moglo funkcionirati. Zašto? Pa zato što i danas, kao i u socijalizmu, o svemu odlučuju politički podobnici. Nekada u partiji, danas u strankama. Može nam pomoći samo primjena Izbornog zakona, po kojem se biraju naši predstavnici za Europski parlamet.

Trebaju nam, naime, liste s imenima pa da narod bira ljude za koje misli da su pravi, najbolji. Tada će, kao i u drugim naprednim zemljama, najkvalitetniji kadrovi voditi državu. Sada, u diktaturi demokracije, nemaju šansu. Vidite, primjerice, kako su prošli Picula i Stier. Kad netko u zemljama Europe postane popularan, svi ga žele, a kod nas takvi stradavaju. Siguran sam da u SDP-u HDZ-u i drugim strankama ima izvanrednih ljudi, ali oni su, izgleda, nekome opasni. No, kad-tad će najsposobniji morati povesti državu, inače ajme nama.

Budući da je njegovo političko angažiranje sada svedeno samo na sudjelovanje u GV-u Kaštela, Berket se vratio svojim poslovima i novim idejama. A njih je napretek. Odakle krenuti?

– Možda od jedne vrste spoja sporta i biznisa – nastavlja Joško.

– Davno sam shvatio da je u svijetu jedrenje krupan biznis i da trebamo stvoriti uvjete kako bi se i kod nas jedrilo tijekom cijele godine. Prošao sam cijeli svijet, bilo kao pomorac ili jedriličar, i dobro znam da mi na Jadranu imamo fantastične uvjete koje, nažalost, nedovoljno koristimo. Kaštelanski zaljev je kao stvoren za to. Stoga sam u sklopu projekta Marine Kaštela davno bio predvidio takozvani "jedriličarski centar" sa svim potrebnim sadržajima koje traže pomalo razmaženi europski jedriličari.

Radi se, dakle, o centru javne namjene koji će omogućiti dolazak mnogih svjetskih jedriličara olimpijskih klasa, ali i tisuća onih drugih koji će sudjelovati u regatama krstaša. Riječ je o poslovnim ljudima iz Austrije, Češke, Njemačke, Slovačke i drugih zemalja.

Jedna firma, koja ima brodove u našoj marini, planirala je već za ovu godinu 22 takve regate, a mali Biograd ih, primjerice, ima već 150 ugovorenih. Radi se o regatama s 200-tinjak brodova, a sve te jedriličare ne zanimaju ljetni mjeseci, naprotiv!

U izgradnju potrebnog hangara i druge sadržaje investirat ćemo milijun i pol eura. Dio novca koji dobijemo od tih gostiju ići će u poseban fond za realizaciju olimpijskog programa, to smo već usvojili na IO-u Hrvatskog jedriličarskog saveza. Dio svakako mora biti iskorišten i za unaprjeđenje jedrenja na otocima. Momci koji prođu obuku sudjeluju na regatama i najbolji su kadar. Sve što nauče u mladosti zlata vrijedi jer je nastalo iz ljubavi. To je ono kad hobi postane profesija.

Obitelj Berket danas ima tri tvrtke: Marinu Kaštela, o kojoj najviše skrbi on sam, Bavardija čarter u Grazu, koju vodi sin Luka (diplomirao je menadžment), i treću Marineconzult sa sjedištem u Zagrebu na čelu sa starijim sinom, bivšim košarkašem Marinom koji je diplomirao u Bostonu. Najveća aktivnost odvija se u Kaštelima, gdje je zaposleno 300-tinjak ljudi, a ljeti i više, dok je isto toliko pomoraca angažirano u ship menadžmentu, prvom poslu kojim se Joško Berket počeo samostalno baviti.

On je, naime, poslije školovanja, poput mnogih mladih ljudi toga vremena, otišao na brod. Bilo je to 1974. godine, a zanimljivo je da je navigavao s kolegom Jadranom Marinkovićem. No, dok se Jadran brzo iskrcao, Joško je nastavio ploviti. Poslije l0 godina postao je zapovjednikom, ali je vrlo brzo, 1986. godine, prihvatio prijedlog svojega "gazde" iz Danske da se vrati na kopno, da preuzme posao voditelja agencije u Grazu. Trebalo mu je samo šest godina (1992.) da postane stopostotnim vlasnikom te agencije i da samostalno krene u posao.

– Graz sam prihvatio jer je najbliže Kaštelima, a znate da se u ono vrijeme takva agencija u Jugoslaviji nije mogla otvoriti – kaže Berket.

Nikada nije žudio za luksuzom, to nije njegova preokupacija, još manje strast koja obuzme ljude koji su došli do novca. Njegovi su prioriteti drukčiji. Ne poznajem čovjeka koji je toliko senzibilan za ljude oko sebe. Gdje god treba uskočiti, pomoći, Joško je blizu. Pomaže djeci dijabetičarima, pomagao je starijim ljudima, sportašima prije svega.

Kad ga pitam otkud mu taj poriv, odgovara: "Znaš, moja pokojna majka, kad je vidjela da imam, da sam uspio, stalno mi je ponavljala: Sinko, to je tebi dano… (kao pobožna žena smatrala je to darom s neba), moraš podijeliti, moraš pomagati, davati… I kad te tako majka odgoji, kasnije je sve lako."

Sve čime se Berketovi bave povezano je i prožima se. Ima svoju logiku. Ništa nije prepušteno slučaju. Luka se bavi financijama, prima u Grazu nautičare koji potom dolaze u Kaštela. Tijekom zime organizira za njih razne skupove i male veselice. Čarter tvrtka, stoga, nema problema s bukingom jer se o gostima vodi posebna briga. Kako poznaje Austrijance u dušu, stalno im je pri ruci.

Recimo, kad završe tjedan-dva jedrenja, ne sjedaju onako umorni u automobile, nego dobivaju besplatno noćenje u Kaštelima da bi sutradan mogli odmorni na put. A to oni cijene. Marin opet u Zagrebu vodi brigu od gotovo 400 pomoraca koji plove na 12 chemical tankera od po 50.000 tona i četiri bulk carriera od po 200.000 tona.

Joško nije mogao mimoići ni razgovor o našem nautičkom turizmu. Kad ga čovjek sluša, a mislim da sam poprilično verziran u ovu materiju, brzo shvati da je i tu – doma….

– Trebamo paziti na Jadran. Ovo je svjetski biser, ovo nije Florida ni Bahami, Karibi, gdje se može težiti industrijskoj nautici… Jadran je, ponavljam, izbrušeni dijamant koji treba čuvati, a osobito mislim na otoke. Stanovnici na otocima moraju prije svih čuvati što imaju, jer kad se jednom nešto pokvari, nema popravka. Ne smije svaka uvala postati marina, može se postaviti poneka bova, ali ne više od toga.

Marine moraju biti na obali, i to ponajprije na predjelima koji su već devastirani, poput ovog prostora pokraj nas, bivšeg Jugovinila… Treba ograničiti broj plovila Jadranom, kako se to, uostalom, prakticira u svim sličnim atraktivnim nautičkim destinacijama. Pogledajmo kako to rade drugi: Austrijanci koji žive od turizma, primjerice, u području uvijek traženog Schladmiga, tražili su da se autocesta gradi na udaljenosti ne manjoj od 50 kilometara.

Joško Berket investirao je u Marinu Kaštela 12 milijuna eura i tu nije kraj. Stalno razmišlja o unaprjeđenju kako bi gosti imali što bolje uvjete i razlog za ponovni dolazak, bilo kao korisnici čarter flote ili kao vlasnici brodova koje drže u Hrvatskoj. Već za ovu sezonu oko glavne zgrade uredit će se okoliš, otvoriti novi sadržaji (ugostiteljske i druge usluge), a dogodine će niknuti i zatvoreni 25-metarski bazen.

U petogodišnjem planu razvoja marine je i izgradnja hotela s četiri zvjezdice, u neku ruku sportskoga hotela s 80 soba. Razmišlja i o partneru u tom poslu... No, sam Berket stalno ponavlja:

– Ja jesam mnogo investirao u Marinu, ali ona je ustvari hrvatska, ne mogu je nigdje odnijeti, preseliti. Ja samo imam 30-godišnju koncesiju na nju. Zapošljavam 300 ljudi, a bit će ih, vjerujem, i više. Poslije zrakoplovne luke u Resniku mi zapošljavamo najviše ljudi na području općine, ponajprije Kaštelana!

Ako ste mislili da ćemo sada zaključiti priču, varate se. Ima toga još. U suradnji sa Županijom i jednim partnerom Berket je krenuo u izgradnju uzgajališta školjaka, za što će se pokušati dobiti i pomoć iz europskih fondova. I tu će jamačno neki naći zaposlenje. A kako je Berketu sport stalno negdje u mislima, zajedno s Općinom Vrlika planira u Maovicama graditi sportsko-rekreacijski centar na 950 metara nadmorske visine gdje bi kaštelanski sportaši, ali i drugi, dolazili na pripreme, a veslači bi dolazili trenirati na Peručko jezero…I tako nikad kraja, moj je sugovornik jednostavno, kao šipak, prepun ideja.

Mobitel mu je stalno zvonio, ispričavao se, molio da ga nazovu kasnije. Prioritet je jedino imala supruga Zrinka, ali kad je čula što radi, više se nije javljala. Uostalom, ovaj će tekst čitati na digitalnoj "Slobodnoj" na koju je obitelj pretplaćena, pa je u Grazu trka tko će je prvi otvoriti. No, jedan poziv nije mogao odbiti. Zvali su iz pjevačkog društva "Podvorje" iz Sućurca u kojem Joško – pjeva. Zar i to?

– A zašto ne, uz jedrenje pjevanje mi je odmor za dušu. Pod ravnanjem maestra Kraljevića, koji je stvorio i klapu "Cambi", pjevamo dvaput tjedno, ja sam tu relativno novi pa mi pomažu da ih stignem. Inače pjevam već 40 godina u crkvenom zboru u Kambelovcu i godinama u Grazu.

Joško je aktivan i u Župskom vijeću u Kambelovcu pa radije spominje šest mandata u tom vijeću i služenje četvorici župnika nego politički angažman. Veliko mu zadovoljstvo čini i " vjeronauk za odrasle" svake srijede u mjesecu kod fra Tonija Vučkovića, što mu donosi malo mira i rada na sebi.

E sad mi je već bilo dosta! Upitao sam se: pa kad taj čovjek uopće spava, jer dobro znam da on, po uzoru na Talijane, ima i jednu svoju dragu "đogatolu" (op. igračku), a to je aktivno jedrenje. Skiper je na jedrilici "Marina Kaštela" od 56 stopa s kojom je pobijedio na mnogim regatama. S pravom se hvali pobjedom na Offshore prvenstvu svijeta u Anconi, ali najdraži mu je trijumf na Mrduji s novim rekordom u toj najmasovnijoj hrvatskoj regati. Dvaput je bio najbrži i oko Jabuke. Najkraće, bez jedrenja i mora on ne može, pa je tako na "Hrvatskoj čigri" plovio ne baš ugodnim Indijskim oceanom.

Naposljetku, kakav bih ja to bio sportski novinar kad ne bih zaključio s najvećim angažmanom Joška Beketa izvan opisanih poslova. On je još za vrijeme Domovinskog rata osnovao u Kaštelima veslački klub, nakon 10 godina i jedriličarski, a zatim se prihvatio pokroviteljstva nad muškim i ženskim odbojkaškim sastavima koji su danas, isključivo s domaćim kadrom, među najboljima u zemlji.

Nekadašnju kinodvoranu Jugovinila, koja se nalazi u sklopu njegove marine, dao je sportašima na korištenje. Puna je od jutra do sutra, koriste je mnogi, pa i malonogometaši. U sport ulaže mnogo. To mu je najveće zadovoljstvo, pomogao je i mjesni pomorsko-ribolovni klub. I to samo kako: kupio je za njih pontone, koje su članovi isplatili plaćajući članarinu veslačkom klubu.

Joško se već sada veseli sredini rujna, kada će u sklopu manifestacije "Mirno more – flota mira" na 110 jedrilica jedriti djeca s posebnim potrebama. Bit će ih 800, a uz njih će u Kaštela doći još 200 ljudi.

Grad Kaštela za svoje sportaše daje tri i pol milijuna kuna, a on sam milijun i pol. Pomaže i na razne druge načine. Stoga nije čudno što mu je Hrvatska zbog iznimnih akcija na propagiranju i pomoći kaštelanskom sportu 2005. godine dodijelila i najveće priznanje, državnu nagradu "Franjo Bučar".

Eto, takav vam je Joško Berket. Mislim da ste ga sada malo bolje upoznali. Rekao bi narod: da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.

edo pezzi, foto: jadran babić / cropix


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
05. studeni 2024 11:14