Solinski mostovi, stare kuće, Gospin otok, mlinica, Rika, paunovi, Salona, kamen do kamena na višestoljetnim starinama... Sve to pokreće Solinjanina Josipa Baričevića da pinelom ili olovkom “bilježi” solinske mijene na svome platnu.
Ponekad i u samom centru grada, u sklopu likovne kolonije, moglo ga se vidjeti sa štafelajem kako oslikava svakodnevicu uz Jadro.- Solin ima toliko lipih sadržaja, svaki njegov kutak meni je zanimljiv, posebno s aspekta slikarstva. Sve je puno kolorita, uvis je nebeska modrina, svud oko mene zelenilo Jadra, slikovite pučke kuće... Solin bih preporučio svakome tko se bavi slikarstvom da ga istraži svojim kistom - govori nam tako 47-godišnji Josip Baričević koji iz svoje kuće u Srednjoj strani, gdje je uredio i atelijer, ima pogled na dobar dio Solina.
- Počeo sam angažiranije slikati zapravo nekako slučajno. Iako sam oduvijek nešto crtao, intenzivnije sam se tek počeo baviti kada je bivša “Jugoplastika”, u kojoj sam tada radio u skladištu galanterije, otišla u stečaj. Razmišljao sam kako se moram nečim početi baviti s obzirom na situaciju. Vidio sam tako u novinama neke oglase za likovne radionice, te im se priključio i otad već dvadeset godina slikam - govori nam Josip, nadovezujući se s jednom anegdotom iz osnovne škole nakon koje se i okuražio i shvatio da ima dara za umjetnost.
- Bio je sat povijesti, a meni je to bilo previše, pumpanje s tim datumima, uvik mi je to bilo problem zapamtiti. I tako sam se ja malo zabavljao listajući knjigu, naišao na sliku bana Josipa Jelačića, te se udubio radije u crtanje, crtajući bana Jelačića. U jednom trenutku, nisam je odmah ni čuo koliko sam se uživio u svoj rad, profesorica me, vidjevši da ne pratim pozorno, upita: “Što ti to, Josipe, radiš? Što to kriješ ispod klupe?” I dođe ona tako do mene, uzme bilježnicu sebi na stol. Jedno vrijeme je ona to motrila, a ja se sav uvukao u sebe što će ona reći. A ona, oduševljena mojim crtanjem, povela me za ruku od razreda do razreda i pokazivala ostalima kako lipo crtam. I od tog dana ja sam se uživio, i uživam u umjetnosti - s veseljem će Josip, ističući kako je u osnovnoj većinom crtao, nije baš volio upotrebljavati puno boja, pa su mu ove likovne radionice pomogle da otkrije i nauči kako ih koristiti.
Prvo je, naime, 1996. godine postao član likovne radionice “Art Club”, gdje je dobio osnovnu likovnu izobrazbu.
- Poklopilo se slučajno da je to upravo radionica koju vodi akademski slikar i likovni pedagog Tihomir Bašić, moj profesor iz osnovne škole, današnje “Don Lovre Katić” na Bilankuši, i zato mi je bilo još draže tu stvarati - potvrđuje Josip.
- Nije mi dovoljno samo slikati, želim kroz slikarstvo biti istraživač, propitivati, upoznavati okolinu i sebe. To često radim, puno se šećem i otkrivam, volim radije za sebe reći da sam likovni istraživač nego slikar - veli nam Josip, čiji su se pejzaži mogli nedavno pogledati i u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu.
U svom stvaranju koristi razne tehnike, ulja na platnu, tempere, suhi pastel, bijelu kredu, crnu kemijsku olovku... s njima ocrtava i “boja” naš Solin, ali i njegovu okolicu, tako da na svojim platnima ima i pogled na Omiš, kaštelanski zalazak sunca, Trogir, splitske vedute, Grgura Ninskog..., sve ono što je povezano s našim Solinom – zaključuje Josip dok pred nama za fotografiranje pruža detalje pučke arhitekture i njemu osobito drage, brojne solinske mostove preko Jadra.
- Imam jednu njegovu sliku. Ma, baš mi lijepo slika, dodaje nam jedna gospođa u prolazu preko mostića kod Gašpine mlinice, vidjevši nas kako tražimo najbolju lokaciju za fotografiranje pod zelenilom vrba.
Drago je to čuti i našem autoru koji na svojih osam samostalnih izložbi većinom “progovara” o svom Solinu.
- Kada stvaram, običavam pustiti klasičnu glazbu, ali i zvukove rijeke, ptica, inspirira me i glazba Indijanaca, pa na taj način imam osjećaj da nema zidova, da sam i tada povezan s prirodom - govori nam Josip, koji će večeras opet uzeti pinel u ruke nakon što se vrati s posla, iz skladišta jedne firme u Dugopolju.
MIA SESARTIĆ
FOTO: ANTE ČIZMIĆ/CROPIX
‘Uvijek teži nečem novom’‘Josip Baričević nastavlja sa svojim likovnim igrama i slikarskim istraživanjima, uvijek u nastojanju da napravi nešto novo i da ostvari određeni pomak u odnosu na ono što je ranije radio. To su možda mali pomaci, ali u umjetnosti i mali pomak često znači jako puno. Motivi njegovih slika, doduše, ostaju uglavnom isti, oni su njegovo nadahnuće koje je trajno prisutno i koje očito ne želi mijenjati. To je potpuno razumljivo. Prikazi Solina i dalmatinskih krajobraza okupanih jarkom sunčevom svjetlošću, savršeni su ambijenti za manifestaciju njegova kolorističkog temperamenta. Činjenica da je Josip Baričević sklon promjenama i traženjima, da se ne zadovoljava postignutim i da uvijek teži nečem novom, govori u prilog tome kako je riječ o atipičnom zaljubljeniku u slikarstvo od kojega s opravdanjem možemo uvijek očekivati nešto drukčije i svježe’, kazao je to akademski slikar Hrvoje Marko Peruzović u povodu njegove zadnje izložbe u splitskoj Knjižnici Marka Marulića. |
Slike putovale i u New YorkDvije godine pohađao je i likovnu radionicu Vendi Borović. Izlagao je na osam samostalnih, te na više od 45 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a posebno izdvaja skupnu izložbu Inter Imago New York 2 u New Yorku, na kojoj je sudjelovao s nekolicinom hrvatskih akademskih slikara. - Uz pokojnog Edu Matkovića i Stipu Tokića, jedan sam od osnivača likovne udruge Salona Art u Solinu, a neko vrijeme bio sam i njen predsjednik. Sada sam član likovne udruge Art Clissa i udruge ‘Vlaho Bukovac’ - navodi naš sugovornik koji je bio organizator i jedne likovne kolonije u Solinu. |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....