Jednog od najboljih hrvatskih fotoreportera zamolili smo da uhvati duh stare Dalmatinske zagore, ovo su njegove snimke običaja koji će uskoro zauvijek nestati

Iz Dalmatinske ste Zagore? Samo slučajno živite u gradu, pa vikende, baš kao u onoj pjesmi Dražena Žanka - evo je i mjuzikl vazdazeleni Sinjanin napisao - provodite na selu? Ako je tako, a jest jer teško je danas na obali pronaći nekoga tko nema barem kaplju vlaške krvi, onda sasvim sigurno znate, jer i mi znamo, što ste nekoć vi ili vaši očevi i djedovi, a i baba bi dala ruke, još tamo prije devedesetih, radili 29. studenoga. I dan poslije. A možda i dan prije.

Pitanje svih pitanja u te slavne dane diljem Dalmatinske zagore nije bilo gdje se slavi, gdje se u kolo skače, nego gdje se kolje. I kod koga, kojim redoslijedom.

Diljem zemlje spajali su se, naime, ti praznični dani kako bi se častila ondašnja republika, dok se u skrovitim dijelovima Dalmacije, na ljutome kamenjaru gdje su od sivih stijena samo ljudi oštriji i čvršći - klalo.

Zaklonjeni Biokovom, Mosorom i Kozjakom, da drugovi ne vide, glavom su za 29. novembra plaćale svinje. Prasci i prasice. Krmci i krmače. U dane kad nitko u državi nije radio, u Zagori se dimilo, a krv bi tekla u potocima. Jedan bi bio na nožu, a drugi bi ga opsluživali. Pa tako od kuće do kuće.

Krmad skiči, bježi, nema kuda, dvojica potežu za uši, treći drži za repicu, žene pristavile vodu da se grije, djeca se posakrivala u kući i začepila uši, pa čekaju da prođe, ali nikako ne prolazi jer od svinje pametnije beštije nema i šta ih više odlazi, to se one što su ostale više krive. Znaju šta ih čeka. I ne mogu, jadne, ništa. Meso je potrebno ljudima da prežive i zimu i godinu i s time se moraju pomiriti.

Klanja danas nema. Baš kao što nema ni 29. novembra. No, za svinjčad su to i jedine dobre vijesti. Umjesto noža danas radi pištolj, a kraj studenoga zamijenjen je početkom i sredinom prosinca. A ne kolje se više ni pokućama nego po 'tvornicama'. Serijski. Humano.

Kupiš polovicu i praviš se da ne znaš što ti je u prtljažniku. Ako nemaš gdje sušiti kobasice i pršute ne kupiš ni to. Mesnice su ionako na svakom koraku. Baš kao i salmonela.

Do običaja drže još samo rijetki. Uostalom, kad već propada selo, što bi običaji opstali. Jesmo li Europa ili nismo? Jesmo li i mi, vidjevši Nijemce i Francuze, digli nogu. Je li tako, Ante?

Ante Čizmić nije samo vrstan mesojed, nego i vrstan fotoreporter. Radi u Hanza mediji, a njegove fotografije možete svakodnevno gledati u Slobodnoj Dalmaciji. U ovoj eksluzivnoj foto-seriji, nijemoj reportaži kakvu će još za koju godinu biti nemoguće snimiti, Čizmić je 'na klanju' uhvatio obitelj Tomić iz poljičkih Trnbusa.

Oni su - čuvari tradicije.