Kad se nekome ne piše dobro, bez obzira na to je li ta slutnja utemeljena na znanstvenim spoznajama ili možda na fundaću kave sa dna čikare, u našem se narodu, ovdje u Dalmaciji, uobičava reći da mu je skuvana manistra. No, za jedan ovdašnji aktualni slučaj - bolje je kazati skandal, možda čak i skandal nulte kategorije jer "subjekt" kojemu se perspektiva, eto, ne čini osobito blistavom, pripada registru takozvane spomeničke baštine – može se mirne duše ustvrditi da mu je, tome subjektu, skuvan rižot.
Radi se, da više ne duljimo, o slučaju ili – ako hoćete – sudbini iznimno važnoga arheološkog nalazišta Rižinice uz staru cestu između Solina i Klisa, odnosno (u naravi) ruini crkve ili većega starohrvatskoga svetišta iz doba (deveto stoljeće) kneza Trpimira, pa je rižot samo terminološka zamjena za manistru, ali s jednakim značenjem: naime, da sutrašnjica arheološkog lokaliteta nije baš obećavajuća.
Pogledajmo zašto, zapravo, u predjelu Rižinice imamo "slučaj" umjesto da imamo šansu, premda tamo, uz staru, a donedavno i glavnu i jedinu, cestu od Splita i Solina prema Klisu, nisu svojedobno pronađene bačve nuklearnog otpada ili, daleko bilo, debele naslage azbesta, nego, Bože mili, ostaci Trpimirove crkve kao izuzetno vrijedni dokazi nacionalnog postojanja i trajanja na tom prostoru u ranom srednjem vijeku.
Slavni arheolog don Frane Bulić otkopavao je ruševine na Rižinicama još 1896. godine, uvjeren da je riječ o crkvi, odnosno samostanu benediktinaca koje je na to područje doveo knez Trpimir, a čije je ime našao spomenuto na ulomku oltarske pregrade u napisu "Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitvu u strahopoštovanju prignuvši glavu".
Nakon don Bulića lokalitet su istraživali i drugi naši i strani istaknuti arheolozi – nikakvo čudo, pošto se nacionalna srednjovjekovna povijest malo gdje drugo mogla iščitavati tako uvjerljivo kao na tome mjestu – ali se unatoč tome pedesetih godina dogodila i prve devastacija: preko dijela arheološkog kompleksa prešla je cesta, kao nukleus svih kasnijih nagrđivanja i nerazumijevanja: od prepuštanja zaboravu, što znači drači i kupini, do najnovijih prijetnji "povlačenja" plinovodnih cijevi ravno kroz "stanište" (ne)suđenih krunskih svjedoka naše povijesti.
I upravo je taj skori "prolazak plina", odnosno mogućnost da njegova trasa na Rižinicama dokrajči ono što je davno načeto, aktualizirao arheološku priču u kojoj je (kad se radi o zaštiti nalazišta) puno toga nekako baš plinovito. Od 2006. godine, hoću reći, kad se na cesti Solin-Klis urušio potporni zid pri čijoj se sanaciji naišlo na nove izvanredno zanimljive i vrijedne artefakte iz Trpimirova doba, za arheološku je dimenziju toga problema "zavladala situacija" ni pirke ni kanjca: sve je, kao, zaštićeno, o svemu se vodi računa, svi su – od arheologa, preko administracije na svim razinama, do lokalnih cestara – bez ostatka svjesni važnosti Rižinica za nacionalnu povijest, identitet, arheologiju…
A u praksi, nalazište je "obranjeno" pokrovom geotekstila i hrpama nasutog šljunka, uz dojam da ga "kao takvog" u totalnu devastaciju može otpuhati i najmanji investicijski povjetarac pod egidom „napretka i boljitka“. Što je, nota bene, friški slučaj s plinovodom samo potvrdio.
Ipak, prije plina (neka njega, ali nek prođe nekim drugim putem, a ne baš preko ostataka Trpimirove crkve) kroz cijevi je potekla neka vrsta pobune, odnosno angažiranja svih „zainteresiranih i nadležnih“ – uz osobitu potporu iz našega lista – na trajnom i istinskom spašavanju kamenoga ulomka hrvatske povijesti na Rižinicama.
Arheolozi su predložili i rješenje u okviru kojeg bi se gradnjom jednog običnog i jeftinog, da ne kažemo banalnog, nadvožnjaka mnogo toga stavilo na svoje mjesto, pa je u tjednu iza nas bio zakazan i jedan skup s očekivanjem odluka na račun kojih bi "duh Trpimirovih Rižinica" mogao spokojno čekati dolazak na scenu nekih odgovornijih, mudrijih i pametnijih ljudi od nas današnjih.
Taj skup se zbio i knezu Trpimiru donio – u najkraćem – povjerenstvo koje se "odmah ima pobrinuti da se na najbolji način provede sanacija ceste i zaštita te prezentacija vrijednog arheološkog lokaliteta".
Ruku na srce, lijep i ohrabrujući zaključak nadležnih, ali s njim i zebnja – utemeljena na nevjerojatno lošim iskustvima oko tretmana arheološkog naslijeđa, s asfaltiranjem dijela antičke Salone kao više nego drastičnim primjerom – da stvari možda i neće ići onako kako (im) je zapisano. Utoliko se posve legitimnim nadaje i pitanje je li Trpimiru u Rižinicama ipak skuvana manistra.