Dubrovački psihijatar: ‘Sociopata i psihopata je puno više izvan ordinacije nego u njoj. Ne želim nikoga plašiti, no...‘

Ima li istine u rečenici ‘nema zdravih, samo nepregledanih‘? Koje su medicinske dijagnoze u psihijatriji u porastu u Dubrovniku i zašto? Što učiniti ako primijetimo da netko nama blizak ima psihičke smetnje? Koja je razlika između psihopata i sociopata i što ako nam je to partner ili šef?

Ova i druga pitanja postavili smo dr. med. specijalistu psihijatrije Marinu Kiriginu, zaposlenom u Općoj bolnici Dubrovnik od 2021. godine. 

Marin Kirigin rođen je u Dubrovniku i odrastao u Kanadi. Oboje roditelja su mu liječnici, pa je njegov izbor medicine kao studija bio prirodan i očekivan. No, prvi je psihijatar u obitelji.

Porast depresije

Krajem studija shvatio je da ga zanima upravo ovo područje medicine i tako se upustio u proučavanje bespuća ljudske psihe, dajući u ovom razgovoru vrlo zanimljive odgovore na naša pitanja.

- Sjećam se svog prvog pacijenta s Rebra, dok sam još studirao. Od siromaštva je stvorio bogatstvo i opet sve izgubio. Njegova mi je priča bila fascinantna, a i danas pamtim tetovažu Van Gogha koju je imao na ruci – prisjeća se naš sugovornik.

- Uvijek su me zanimale ljudske priče i životi te sam prepoznao da su upravo te priče esencijalan dio psihijatrijskog susreta. Tako sam pronašao svoj profesionalni poziv. Dobio sam specijalizaciju za OB Dubrovnik, a specijalističko usavršavanje obavljao sam u KBC-u Zagreb. Početkom pandemije vratio sam se u Grad i nedugo nakon toga položio specijalistički ispit. Roditelji su mi liječnici; majka je iz Zagreba, a otac iz Dubrovnika. Rođen sam u Dubrovniku, no odrastao sam u Kanadi. Razmišljao sam o povratku u Kanadu, ali sam ostao ovdje, gdje je moja priča započela.

Koje su medicinske dijagnoze u psihijatriji u porastu i zašto?

- To su uglavnom anksiozni i depresivni poremećaji, koji obuhvaćaju vrlo širok spektar. Definitivno je dokazan porast takvih dijagnoza. Teško je reći što je točan uzrok. Svaka psihijatrijska dijagnoza sagledava se kroz biološku, psihološku i socijalnu dimenziju, a uzročnika i rizičnih čimbenika ima jako puno. Poremećaj je proizvod kompleksnih sustava. Na čovjeka utječe sve – njegova genetska konstitucija, njegova povijest, čak i povijest njegovih roditelja, način života te društvo i kultura u kojima svi živimo. Osim što su anksiozni i depresivni poremećaji u porastu, kolege i ja primjećujemo sve veću vulnerabilnost adolescenata i mlađih odraslih osoba, kod kojih vidimo porast tih dijagnoza, kao i poremećaja ličnosti.

Koje su ličnosti sklonije anksioznim i depresivnim stanjima?

- Svi mi znamo što znači biti anksiozan ili depresivan. Pitanje je samo dosežu li ta stanja stupanj patnje i posljedične disfunkcionalnosti koja zahtijeva liječenje. Isto tako, svi tipovi ličnosti, uz rijetke iznimke, skloni su tim stanjima. Istraživanja pokazuju porast ‘borderline‘, odnosno emocionalno nestabilnog poremećaja ličnosti, te izbjegavajućeg poremećaja ličnosti, uz koje se često javljaju različita anksiozna i depresivna stanja.

Kakvi su to ‘borderline‘ poremećaji ličnosti?

- Općenito, osobe s borderline poremećajem ličnosti teško razumiju svoje emocije i teško upravljaju njima, impulzivne su, a doživljaj identiteta im je nejasan, neizgrađen i nestabilan. Izuzetno su osjetljive na povrede u međuljudskim odnosima, koje mogu lako destabilizirati njihovo psihičko stanje.

Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti sklone su osjećajima neadekvatnosti ili inferiornosti i često se s njima teško nose. Prevladavajuća anksioznost, koja je snažno povezana sa situacijama koje bi mogle izazvati takve osjećaje, stvara obrazac inhibiranog i izbjegavajućeg ponašanja. Dakle, kod ovih tipova ličnosti možemo očekivati stanja praćena anksioznim i depresivnim simptomima.

Primjećujete li porast narcisoidnih poremećaja, koje potiču i društvene mreže i objave ‘što sam jeo, što sam pio i gdje sam bio‘?

- Mislim da društvene mreže i digitalno okružje mogu negativno utjecati na već postojeće vulnerabilnosti. Kada govorimo o borderline i izbjegavajućem poremećaju ličnosti, nije teško vidjeti kako društvene mreže – s kulturom uspoređivanja, u kojoj ljudi pretežno predstavljaju idealizirane aspekte sebe, u kojoj susrećemo više performativnosti nego autentičnosti, u kojoj se popularnost kvantificira lajkovima i pratiteljima te u kojoj mladi mogu biti izloženi cyberbullyingu – mogu negativno utjecati na osjećaj manje vrijednosti, osjetljivost na odbacivanje, osjećaj praznine, nestabilnu sliku o sebi i tako dalje.

Mislim da je sve to izazovan i potencijalno problematičan teren, posebno za mlade ljude u formativnim godinama, koji traže i grade svoj identitet. Važno je reći i da mislim kako je vrijeme provedeno online jedan od ključnih čimbenika. Iako su virtualni i stvarni svijet isprepleteni, ako vremenski više boravimo u virtualnom nego u vanjskom svijetu, taj nam svijet postaje stvarniji od onog starog, realnog svijeta.

Što se tiče narcizma, usudio bih se reći da postoji i zdravi narcizam. To je ono što njeguje ponos, samouvjerenost i samopoštovanje, ono što pokreće ambiciju. Po meni je bitno da plodovi narcističkih ambicija budu na stolu kako bi ih se dijelilo s drugima – da pojedinac može osjetiti ljepotu i sreću u davanju drugima. Što se tiče statistike, nisam vidio podatke koji bi pokazivali porast dijagnoza narcističkog poremećaja ličnosti, ali, kao što smo već rekli, društvene mreže mogu pojačati ili zaoštriti već postojeće narcističke crte.

Kako se može spriječiti razvoj narcizma?

- Mislim da treba početi od sebe i od odnosa s našom djecom. Dijete treba znati da vrijedi i da je voljeno samo zato što postoji – to bi bio onaj ‘zdravi‘ narcizam – a ne zato što je posebno ili bolje od drugih. Djeca ne bi trebala biti instrumenti društvenog ugleda roditelja ili, u stručnom žargonu, njihove ‘narcističke ekstenzije‘. 

Treba poticati razvoj osjećaja odgovornosti bez posramljivanja te vlastitim primjerom pokazati da možemo prihvatiti kritiku, da ni sami nismo savršeni i da to možemo prihvatiti – odnosno da možemo reći: ‘Pogriješio sam, mogao sam to učiniti drugačije, nisam siguran…‘ Također je važno poticati razvoj i poštovanje granica između djeteta i drugih ljudi. Dijete treba znati da nije jedino na svijetu, da postoje i drugi čija mišljenja i želje moramo jednako uvažavati.

Postavljanje granica drugima zapravo je neophodno za dobar odnos?

- Definitivno. Bitno je za psihičko zdravlje općenito, ali i za formiranje zdravih međuljudskih odnosa. U međuljudskim odnosima bilo koje vrste tražimo zdravu međuovisnost. To je ta ‘zlatna sredina‘ u kojoj najbolje funkcioniramo i u kojoj stvaramo najbolje preduvjete za sreću i ispunjenost u odnosima. Ako sam previše distanciran i imam preveliku potrebu za neovisnošću, može doći do poteškoća u stvaranju intimnosti. Isto tako, ako ne mogu stajati na vlastitim nogama bez druge osobe, može doći do toga da druga osoba pobjegne jer se osjeća zagušeno ili kontrolirano. Važna je zdrava međuovisnost.

Kad smo već kod ovisnosti, puno je nezdravih – o alkoholu, kockanju, drogama, pornografiji. Bavite li se takvim slučajevima i koliko ih se uopće izliječi?

- S problemima ovisnosti susrećemo se u svakodnevnoj praksi. Riječ je o vrlo kompleksnom i zanimljivom fenomenu koji je gradiran, u smislu da se neće svaka ovisnička sklonost razviti u bolest. Kao bolest, ovisnost je samostalna dijagnoza, ali je često vidimo u kombinaciji s drugim poremećajima. Smatram da ovisnost kao patološku pojavu trebamo sagledavati u okviru cjelokupnog psihičkog procesa.

Želim reći: ako se ne mogu nositi s tjeskobom ili tugom, ako teško reguliram svoja emocionalna stanja, ako se mučim s traumama iz prošlosti ili osjećam prazninu u sebi, vrlo je vjerojatno da ću se osloniti na nešto što će mi pomoći da se nosim s tim stanjima. To mogu biti klasična sredstva ovisnosti ili ovisnička ponašanja poput kockanja, shoppinga, gaminga ili pornografija. Mislim da se ljudi danas češće javljaju na liječenje nego prije. Može im se pomoći i puno je veća vjerojatnost dobrog ishoda ako osoba sama prepozna problem i zatraži pomoć.

Da se vratim na raniju točku naše diskusije, narcizam nas tu može koštati u smislu da osoba odbija tuđu pomoć jer joj je nemoguće prihvatiti da sama sebi nije dovoljna. Prema mom iskustvu, ovisnik se često zavarava idejom da će sve sam riješiti. Nije riječ o tome da ne zna da ima problem – iako su ovisnici skloni umanjivanju problema i teško ga priznaju drugima – nego o zabludi da ga mogu riješiti sami. Teško je ne vidjeti ironiju koja ova prepreka stvara jer sama definicija govori da je riječ o nečemu što čovjek ne može jednostavno riješiti sam.

Traže li osobe s psihičkim smetnjama pomoć same ili netko u njihovo ime?

- I jedno i drugo. Nekad osoba dođe sama jer vidi i prepoznaje da nije u dobrom stanju. Pati i traži pomoć, želi znati što joj se događa. Nerazumijevanje vlastitog stanja stvara strah zbog neizvjesnosti. Često čujemo: ‘Hoću li poludjeti ili izgubiti razum?‘ Vidim da već samo razumijevanje i definiranje onoga što osoba proživljava dovodi do smirenja i rasterećenja, čak i prije nego što liječenje formalno započne. Drugim riječima: ‘Hajdemo prvo vidjeti što je, onda možemo vidjeti zašto je i kako ćemo pomoći‘.

Zna biti škakljivije kada netko traži pomoć za osobu s psihičkim smetnjama. Tu se možemo susresti s različitim otporima, osjećajem prisile, nerazumijevanjem i slično. ‘Nije problem u meni, nego u njima‘, što također ne treba automatski odbaciti. Smatram da je u takvim situacijama najbolje predložiti da svi zajedno dođu na razgovor, bez ikakvog obvezivanja, samo radi razumijevanja situacije i stvaranja zajedničke slike o problemu. Kao stručna osoba mogu i moram dati svoje mišljenje, a hoće li se i kako netko liječiti, izbor je pojedinca. Svakako je liječenje uspješnije kada se izgradi dobar terapijski savez između liječnika i pacijenta.

Inače je u ‘modi‘ okriviti druge za svoja stanja i promašaje. Čini se da danas mnogi odrasli ljudi imaju problema s preuzimanjem odgovornosti za svoj život?

- Realno je lakše i bezbolnije okriviti drugoga i ljudi su tome skloni, ali to nas dugoročno košta. Gubimo cjelovitiju i nijansiranu sliku onoga što se događa kako bismo se privremeno poštedjeli neugodnog osjećaja vlastitog dijela krivnje. Kada je riječ o međuljudskim odnosima, dolazi do njihova narušavanja, stvaraju se bol i razočaranje, što može dodatno pojačati sklonost traženju krivca u drugome.

Situacije se ponavljaju pa čujemo: ‘Isto *****, drugo pakovanje‘ ili ‘Ista priča, drugi akteri.‘ Da se razumijemo, svi se mi branimo – nekada na zreliji i dugoročno uspješniji način, a nekada na nezreliji i dugoročno neuspješniji. Svoje karakterne sklonosti i obrambeni arsenal uvijek možemo istražiti i modificirati u psihoterapijskom okviru, što ljudima često predlažem. Stvar je u tome da smo danas naučeni sve dobivati instantno pa ljudima često nedostaje strpljenja. No, za sve što vrijedi potreban je trud.

Službeni podaci procjenjuju da je u općoj populaciji od 1 do 4 posto psihopata i sociopata. Kakvi su to ljudi i ima li im lijeka?

- Statistike doista navode takve brojke, ali vjerujem da je to teško precizno izmjeriti u općoj populaciji. Pojmovi ‘psihopat‘ i ‘sociopat‘ u javnom se govoru, a povremeno i u našoj struci, koriste kao sinonimi. Preklapaju se, ali se i razlikuju. No bit će nam lakše ako te termine zasad ostavimo po strani jer njihove definicije nisu standardizirane.

Kada je riječ o antisocijalnom poremećaju ličnosti, govorimo o formalnoj dijagnozi u glavnim psihijatrijskim klasifikacijskim sustavima. Ta se dijagnoza pretežno temelji na ponašanju, odnosno postavlja se na temelju prisutnosti obrazaca ponašanja kojima se krše prava drugih te društvene i zakonske norme.

Psihopatska ličnost složen je klinički i teorijski konstrukt kojim se pokušava opisati unutarnji psihološki svijet takvih osoba, kao i njihovi međuljudski odnosi. Opisuju se pojedinci koji čeznu za moći i kontrolom, bez empatije i savjesti. Oni mogu biti šarmantni i ljubazno se predstavljati drugima te vrlo vješto čitati njihove emocije i namjere kako bi njima beskrupulozno manipulirali radi vlastitog zadovoljstva ili konkretne koristi.

Iako je to često slučaj, ne mora svaka osoba s psihopatskom strukturom ličnosti zadovoljavati kriterije za dijagnozu antisocijalnog poremećaja ličnosti. Nije ni pravilo da se svaka psihopatska ličnost uklapa u stereotip nasilne osobe ili sadističkog ubojice. Dapače, sve se više prepoznaje i istražuje pojam ‘korporativnog‘ ili ‘white-collar‘ psihopata. Također, nije pravilo da svaka osoba s antisocijalnim poremećajem ličnosti ima profil psihopatske ličnosti. Postoji više razloga i uzroka antisocijalnog ponašanja – od socioekonomskih do kulturoloških. Ono nije samo proizvod psihopatske ličnosti.

Znači, nije točno da se psihopat rađa, a sociopat postaje?

- Mislim da je to previše pojednostavljeno i potencijalno zavaravajuće. Ipak, ta fraza donekle može poslužiti kao upućivanje na neodvojiv odnos genetike i razvoja, odnosno prirode i kulture.

Što savjetujete ljudima kojima je bliska osoba s antisocijalnim poremećajem ličnosti i zapravo nema savjesti ni kajanja? ‘Bježi i ne okreći se‘ ili postoji i drugo rješenje?

- Dobro je pitanje jer takvih ljudi ima puno više izvan ordinacije nego u njoj. No, ne želim nikoga plašiti. Rijetko su ljudi sto posto zli i važno je vjerovati da svi ljudi imaju nešto dobro u sebi. Svejedno, postavite vrlo čvrste i jasno definirane granice i dosljedno ih se držite. Budite samouvjereni i oslonite se na zdravu intuiciju, koja se sastoji od svih naših dosadašnjih iskustava i svojevrsnog emocionalnog signala. Dakle, ako vam intuicija govori da se maknete ili pobjegnete, učinite upravo to.

Ima li istine u rečenici ‘nema zdravih, samo nepregledanih‘?

- Ima više istine nego neistine. Humor je zdrav; poklanja nam mogućnost da se smijemo na vlastiti račun, a život je puno ljepši dok se smijemo. Poruka je, po meni, u svojoj suštini dobra i destigmatizirajuća jer svi mi imamo svoje psihičke probleme – a kad kažem svi, to naravno uključuje i nas stručnjake. Samo, tko će nas pregledati?