Konavljani u akciji ‘Oluja‘: ‘Došli smo popodne, placa im je bila puna voća i povrća, bio je to dan kao i svaki drugi‘

Prije 31 godinu u ranim jutarnjim satima 4. kolovoza počela je vojno-redarstvena akcija "Oluja", s ciljem oslobađanja područja pod okupacijom i ponovne uspostave ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Borbena djelovanja odvijala su se na području Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije.

Manje je poznato da su u ovoj akciji sudjelovali i pripadnici Vojne policije s dubrovačkog područja, njih šesnaestero iz 5. satnije pod zapovjedništvom 72. bojne Vojne policije. Njihova legendarna fotografija s tablom "Knin" objavljena je u monografiji "Vojna policija u Domovinskom ratu".

Osigurati grad

Na činjenicu da su i Dubrovčani bili u "Oluji" podsjećaju dvojica Konavljana, Pero Sekondo iz Lovornog i Luka Rilović iz Radovčića. Susreli smo se u Perinu domu i porazgovarali o tim danima.

– Po zapovjedi satnika Kralja došli smo u Split 3. kolovoza 1995. godine. U prvom momentu nismo znali ni kamo idemo ni što se događa – govore Pero i Luka, po činu narednik i nadnarednik. Obojica su 1969. godište i nakon rata ostali su raditi u vojsci sve do umirovljenja.

– Nitko nije spominjao akciju "Oluja", to je bila tajna. U jednom momentu su zapovjednik 72. bojne pukovnik Mihael Budimir i zapovjedništvo rekli da dođemo zadužiti neko naoružanje, iako smo već imali osobno naoružanje. Pričekali smo nekoliko sati, ukrcali su nas na autobus i krenuli smo preko Trilja, Sinja i Livna do Lištana. U neposrednoj blizini bilo je i zapovjedništvo s generalima Ademijem i Gotovinom u kojem se organizirala akcija "Oluja" – prisjeća se Luka Rilović, zapovjednik desetine satnije Vojne policije Dubrovnik.

– Situacija je bila takva da smo znali da će nešto biti, ali nismo znali točno što. Pripreme su bile u tijeku. Gotovina je imao posebno povjerenje u Dubrovčane zbog nekih prijašnjih akcija – dodaje Pero Sekondo. – Čekali smo daljnje zapovijedi, 4. kolovoza je počela akcija "Oluja". Leti sa svih strana, tuče, a mi čekamo da krenemo. Postrojavamo se 5. kolovoza u 10 sati ujutro i primamo direktnu zapovijed od ministra Šuška o našim konkretnim zadaćama u akciji "Oluja".

– Došli smo u Knin u poslijepodnevnim satima – sjeća se Luka. – Izgledao je katastrofalno. Grozne slike... Zatekli smo dosta njihovih ljudi.

– Zadatak nam je bio osigurati grad i ljude te spriječiti nerede. Rasporedili su nas na punktove, a sa mnom je bio Josip Burić. Trebali smo sačuvati materijale iz njihova zapovjedništva. Na stolu smo zatekli bocu Ballantinesa i poruku: "Ujo, dobili ste prvo poluvrijeme, igrat ćemo drugo" – prisjetio se Pero Sekondo.

– Nisu očekivali da ćemo uspjeti u akciji, placa im je bila puna voća i povrća, bio im je to dan kao i svaki drugi, s time da im je ostavljen koridor kojim su mogli napustiti grad. Inače bi im gubici bili daleko veći. Od Crvene zemlje prema Pađenima bile su ogromne kolone – kaže dvojac koji se živo sjeća tih dana.

– Nikad neću zaboraviti vrućinu i žeđ. Ljeto, žega, na nama prašina od kamiona koji su prolazili, a nemaš se iz čega napiti vode. Polijevali smo se bilo čime, samo da dođemo k sebi – govori Luka.

– Bilo je Knjaza Miloša koliko hoćeš – dodaje Pero. – Svugdje je pisalo po zidovima "Krka teče ko da Mile reče".

– Na Crvenoj zemlji nije bilo putova nego ih je probila naša inženjerija u dan-dva, da možemo ući u grad. Nisu očekivali taj pravac, gdje će 4. i 7. brigada izbiti na Crvenu zemlju, selo Kovačići – sjećaju se pravca akcije.

Ljudi to ne znaju

– Kad smo mi ulazili, kolone traktora već su bile na izmaku – dodaje Luka. – Nismo smjeli ići u prve redove nego smo držali odstupnicu i išli po svojim zadaćama. U poslijepodnevnim satima imali smo akcije privođenja i patroliranja kroz zgrade jer su u njima još svuda bili pripadnici njihovih postrojbi. Privedeno je četrdesetak njihovih vojnika.

– Vidjeli su da ne mogu ništa i htjeli su se ubaciti u UNPROFOR-ov kamp. Ali mi smo se lukavo preobukli u civile i čekali – prisjeća se Pero još jedne epizode iz tih vremena. – Sve je to prilično dobro dokumentirano. Zapovjednik koji nas je tada vodio, satnik Boško Đolić, bio je krunski svjedok generalu Gotovini u Haagu. Svjedočio je o ulozi Vojne policije u akciji "Oluja".

– Samim ulaskom u Knin imali smo nekih neugodnosti, bilo je napada, miniranja... Jednom su dvojica njihovih vojnika u civilu krenula prema našim položajima s namjerom da bace bombu. Međutim, bomba im je ispala iz ruku i njih same ozlijedila, pa smo ih priveli. Poslije je s njima napravljena razmjena za naše zarobljenike. U Kninu je ostalo i nešto lokalnog stanovništva, većinom starijih ljudi, ali nitko s naše strane ih nije maltretirao – dodaje Luka.

– Svake godine stavim ovu fotografiju na Facebook i prisjetim se tih dana, zašto ne bih kad smo bili sudionici – naglašava Luka i pokazuje fotografiju s tablom "Knin" koju su, kako kažu, poslije poklonili tadašnjem županu Dubrovačko-neretvanske županije dr. Juri Buriću.

– O ovim događajima pričaju i oni koji nigdje nisu bili pa je red da i mi nešto rečemo – dodaje Pero.

– Nismo se htjeli hvaliti time jer nam je to bilo normalno, ali kada svake godine za "Oluju" objavim ovu fotografiju, vidim koliko ljudi zapravo ne zna što se sve ovdje događalo – kaže Luka, a Pero dodaje:

– Uvriježeno je mišljenje da u "Oluji" nije sudjelovao nitko s dubrovačkog područja. Međutim, tamo su bili pripadnici Specijalne jedinice policije "Grof", mi iz Vojne policije te nekoliko ročnika – ističe.

– Proveli smo ondje 18 dana, bez ikakve komunikacije sa svojom obitelji. Nisu znali jesmo li živi. Onda nam je došla smjena i vratili smo se doma. Ponijeli smo nekoliko "suvenira", vojne oznake srpske vojske i nešto novaca SAO Krajine koje je, kako kaže Pero, podijelio prijateljima.

– Naša postrojba nije bila samo u operaciji "Oluja", mi smo bili i u Livanjskom polju, po Hercegovini, u Stocu... Kao vojna policija često smo bili u borbenim djelovanjima – ističu naši sugovornici.

Ima i jedna anegdota s povratka kući iz Knina. Vozili su Darka Kunicu u Zamaslinu, kada se odnekud na magistrali u njihov autobus zabila hladnjača koju je vozio neki stariji čovjek. Retrovizor se sklopio i ozlijedio Luku, pa su krenuli za njim. Zatekli su ga na benzinskoj postaji kako toči gorivo i krenuli prema njemu. Kad ih je ugledao, čovjek je prvo počeo mucati, a onda je potpuno zanijemio. Nije to bilo zbog retrovizora, nego zato što su naši vojnici zaboravili da su se u međuvremenu "nakitili" trofejima, vojnim kapama i oznakama neprijateljske vojske.

– Jadni je čovjek pomislio da nas je okupirala četnička vojska – smiju se danas tom događaju.

Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman stigao je u Knin 6. kolovoza 1995., dva dana nakon početka "Oluje" i dan nakon oslobođenja grada, a godinu kasnije u govoru u Kninu rekao je kako su Hrvati "Olujom" ostvarili ono što nitko nije vjerovao da mogu. Na njegovu osiguranju bili su i Pero Sekondo i Luka Rilović. Pero se umirovio 2017., a Luka 2024. godine. Pozdravljaju sve svoje ratne kolege, u nadi da će se na 32. godišnjicu uspjeti okupiti i evocirati uspomene na ta vremena koja su promijenila tijek hrvatske budućnosti.   

Cijeli su radni vijek posvetili Hrvatskoj vojsci, a sad u mirovini isto ne miruju.

– Kako će Konavljanin mirovati? – s osmijehom kaže Pero, koji tijekom sezone vozi turistički vlak i bavi se bravarijom, dok Luka radi na dubrovačkom aerodromu, gdje na četiri sata vozi autobus s putnicima. Obojici je želja da se rat, u kojem su ostavili najljepše godine svoje mladosti, više nikada nigdje ne ponovi.