Tragična smrt Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan (Jankomir) u Zagrebu te objavljene fotografije kako je tretiran, šokirali su javnost. Službeno je 32-godišnji sportaš preminuo od zatajenja srca, ali sumnju na tu verziju bacile su jezive fotografije koje pokazuju kako je osoblje ustanove mladića vezalo, gušilo jastukom i udaralo, neki su se pritom i smijali, a u njegovoj se sobi u jednom trenutku našlo čak 10 osoba! Četvorica medicinskih tehničara uhićeno je zbog sumnje na teško ubojstvo...
Slučaj je prokomentirala predsjednica dubrovačke Udruge za zaštitu prava psihijatrijskih pacijenata i unapređenje duševnog zdravlja i kvalitete života "Lukjernica" Jadranka Vlatko. Već više od 20 godina je u Udruzi, radi s psihijatrijskim pacijentima i ovako nešto kao u slučaju nesretnog mladića još nije vidjela ni doživjela.
- Ovo je nevjerojatno! Puno je tu nepoznanica, puno mi toga nije jasno, jako je teško s jedne i druge strane, sa strane medicinskih sestara i tehničara i sa strane onog tko dovodi osobu u ustanovu odnosno obitelj. Uvijek sam govorila da osobu koja je neuračunljiva, koja ne zna što radi treba staviti pod kontrolu.
Ovo konkretno je grozan način, ne mogu shvatiti da je netko stavio jastuk na lice mladića, to mi nikako jasno, a nije mi ni jasno da je tu bilo deset osoba i da nitko nije skočio i rekao: "Čekajte! Stanite! Polako!" Koja je to onda snaga bila u tom čovjeku?!
Meni je to jedna nerazumljiva situacija, s ljudske, ali i s liječničke strane. Imala sam puno takvih slučajeva, ali nikad nitko nije ovako tretirao osobu u našoj bolnici jer se ipak postupa ljudski. Zašto policija nije bila tu?! Ili zaštitari?! Nevjerojatno! Ovolika upotreba sile nije bila potrebna, pa nije riječ o medvjedu!
S druge strane, teško je govoriti bilo što ako niste bili tamo... Nisam to mogla gledati, ali vidjela sam da su tu i liječnik i medicinska sestra, desetak osoba... Pa da nitko nije stao u obranu tog bića koje na taj način sputavaju?! Ne razumijem, a ne razumijem da su zbog svega ovoga stradale ‘samo‘ četiri osobe?!
Nije lako ni jednoj a ni drugoj strani... S druge strane su isto četiri života upropaštena, sve je to jako, jako teško i suosjećam sa svima. Pomislim što bi bilo da se meni to dogodilo?! Bila bih izvan sebe... Teško mi je a još ne poznajem tu osobu, sve skupa je grozna situacija! Vjerujem da će ljudi koji to analiziraju i istražuju otkriti što se tu dogodilo, tko je kriv...
To je jedna velika tragedija za cijelu obitelj, a pitanje je kako će mu se zaručnica nositi sa svim tim, njoj bi trebalo pružiti pomoć i podršku. Ne mogu razumjeti da se na ovakav način ugasio jedan mladi život i to život sportaša?! Kako se to moglo dogoditi?! - pita se Vlatko koja je navela i kako se inače postupa u situacijama kad je osoba ugrožava sebe i druge:
- Ako ne ide na dobrovoljnoj bazi, a vidite da je situacija opasna po osobu koju treba dovesti u bolnicu, onda se zove policija, a uz policiju treba angažirati i Hitnu medicinsku pomoć odnosno liječnika. Ništa ne poduzimate dok nemate i jedno i drugo, ne možete to sami, mora tu biti stručna osoba. Nekad je jako teško uskladiti da oboje dođu u isto vrijeme, dosta je komplicirano, ali uz policiju i Hitnu se osobu vodi na psihijatrijski odjel i tamo ovisi treba li je imobilizirati ili ne.
Vezivanje se primjenjuje ako je osoba opasna za sebe i okolinu, za druge, a nije da baš svi koji idu u bolnicu budu sputavani na taj način, to je samo u ekstremnim slučajevima. Sve se to događa uz nadzor liječnika i osobi se odmah da sredstvo da se smiri jer je važno da se smiri, da ne treba primjenjivati silu.
Policija obično osobu samo dovede, a takva se osoba stavlja u prostoriju koja ima videonadzor kako bi se moglo vidjeti događa li se što... Nije to bez kontrole medicinskih sestara i liječnika!
Nikad na našem odjelu u Općoj bolnici Dubrovnik nisam tako nešto vidjela ni doživjela... Zadovoljna sam našim odnosom, jako su dobri kontakti između liječnika i naše udruge, izlaze nam ususret i kontaktiramo ih kad netko od članova naše udruge treba pomoć. Ima i mladih liječnika koji pristupaju na sasvim drukčiji način, posve drukčije nego što je nekad bolo, puno se razgovara..., napominje Vlatko.
Na kraju podsjeća na važnu stvar.
- Apelirala bih da osoblje koje radi na psihijatriji treba biti drukčije stručno educirano, to su bolesnici kojima treba drukčiji pristup, treba ih razumjeti. Nije riječ o razbojnicima, to su ljudi koji su se razboljeli, to je bolest kao i svaka druga i treba imati način kako pristupiti takvoj osobi, kako reagirati kad situacija eskalira.
To nam je uvijek bila važno, mada, ove koje sam ja sretala u Dubrovniku u svom radu, dosta su suosjećajni, znaju posao, nije da ih je bilo briga, nastoje na neki način prići osobi. I roditeljima i osobama koje dovode pacijente nije lako... Nije lako ovima što rade s takvima osobama, a nije ni lako ovima koji traže pomoć, zaključuje Vlatko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....