Evgenija Matović jedina je odgojiteljica od Dubrovnika do Opatije s najvišim stupnjem položajnog zvanja za odgojno-obrazovne radnike – izvrstan savjetnik. Prošlog je tjedna, tim povodom, u Zagrebu primila i priznanje „Oskar zvanja”.
Odgojila je generacije djece u vrtićima Izviđač i Pile. Osim kraćih zamjena ili ljetnoga rada kada se spajaju odgojne skupine, od pripravništva 1994. godine do danas radi u tim vrtićima, blizu zidina u kojima živi. S nježnošću govori o djeci, s ljubavlju o obitelji i zahvalnošću o kolegici Fani Kitin koja joj je, kako kaže, bila i ostala neizmjerna podrška.
Što se najviše promijenilo u poslu odgojitelja od 1994. do danas?
- U vrijeme kad sam počela raditi, naglasak je bio na praćenju zadanog programa, kao u školi. Zahvaljujući prof. Arjani Miljak, autorici knjige o humanističkim pristupom teoriji i praksi predškolskog odgoja, koja nas je posjećivala na poziv pedagoginje Dolores Masle Aleksić, 2003. godine su pokrenute promjene, počevši od prostorno-materijalnog okruženja do stavljanja djeteta u središte odgoja i učenja. Umjesto na sadržaju, naglasak je na procesu učenja. Više se nije ustrajalo na tome da svi učimo iste pjesmice i recitacije, već se prate dječji interesi. Dobili smo slobodu, prostor za kreativnost i mogućnost stvaranja okruženja u kojem nikad nije dosadno. To je ljepota našeg posla!
Državni pedagoški standard datira još iz 2008. godine. Koliko smo se približili standardu i treba li mijenjati taj dokument?
- Pedagoški standard je jako dobro osmišljen, ali je stanje na terenu sasvim druga priča. Kako bi se pedagoški standard ispoštovao, potrebni su materijalni preduvjeti, dovoljan broj vrtića s odgovarajućim kapacitetima, a usto i dovoljan broj djelatnika. Naša struka, prevladavajuće ženska, deficitarno je zanimanje. Trenutačno u Hrvatskoj nedostaje 7.000 odgojiteljica umjesto kojih rade nestručne zamjene.
Koji je razlog nedovoljnog interesa za to zanimanje?
- Nema ništa ljepše nego kad ti dijete poleti u naručje i zagrli te. Ili kad ti dođu djeca čijim si roditeljima bio odgojitelj i vidiš da te pamte po dobrom. S druge strane, ovaj naš posao mladima možda nije toliko privlačan jer je istodobno i izuzetno težak i ne završava nakon isteka radnog vremena. Osim pet i pol sati rada s djecom, imamo dva i pol sata pripreme, česte edukacije, pisanje članaka, sastanke sa stručnom službom, radionice za roditelje, pa kad napišemo što smo radili izvan neposrednog rada s djecom, često to premašuje uobičajeni radni broj sati. Bez potpore obitelji, teško bih postigla ovaj stupanj zvanja.
Jeste li zadovoljni radnim uvjetima i primanjima?
- Radni uvjeti su dobri, a što se tiče plaća, one su rasle i prate gradske službe te njihove koeficijente. Međutim, još uvijek nisu usklađene s plaćama odgojno-obrazovnih djelatnika u Hrvatskoj. Dakle, plaće se financiraju iz gradskog proračuna i ovise o kolektivnom ugovoru i mogućnostima proračuna. Rekla bih da odgovornost posla i materijalna primanja nisu u skladu.
Ima li vaša struka rješenje za izazove današnjeg odgoja djece koja su rođena s mobitelom u ruci?
- Dječji vrtići Dubrovnik sudjelovali su u izradi pilot projekta temeljem kojeg je razvijen program UNICEF-ovih radionica namijenjenih podršci roditeljima nazvan „Rastimo zajedno”. Radionice, savjetovanja i i programe podrške danas rade obiteljski centri i mislim da su od velike pomoći.
Kako biste usporedili djecu 1990-tih, s početka svoje karijere, i danas?
- Da se radila studija o motoričkim vještinama djece tijekom tih 30-ak godina, pokazala bi poražavajuće rezultate. Devedesetih smo krenuli s dječjim pravima: dijete ima pravo što će obući, dijete ima pravo izabrati što će raditi i jesti. Međutim, u svemu tome su se pomiješala dječja prava i roditeljska odgovornost. Roditelji su prebacili odgovornost odlučivanja o bitnim stvarima na djecu. Možemo im dati odgovornost sukladno razvojnoj dobi, u suprotnom ćemo imati frustriranu i nezadovoljnu djecu. Dijete do tri godine može izabrati koju će igru igrati ili koju će boju majice obući, ali na roditelju je da kaže da se japanke ne mogu obuti vani za kišni zimski dan.
A, kad biste usporedili roditelje 1990-tih i danas? Iako ste govoreći o djeci mnogo toga rekli o roditeljima.
- Roditelji su ranije imali mnogo više poštovanja i uvažavanja prema našoj struci te drugačiju suradnju nego danas. Bilo bi potpuno pogrešno reći da su lošiji. Roditelji se danas u mnogim stvarima daleko više trude, ali ‘90-tih je bio potpuno drugačiji odgoj. Djeca su se međusobno odgajala na ulici i igralištima, učili su od starijih, a sad više toga baš i nema. Rijetko ćete vidjeti da starija djeca čuvaju malene petogodišnjake. Susrećemo se s krajnostima, od previše brižnih roditelja do onih koji misle da će se dijete samo odgojiti. Ili helikopter roditelja kojima je važno da djeca imaju brojne aktivnosti, nakon kojim nemaju više vremena za međusobni razgovor.
Kakav je roditelj potreban djetetu?
Potreban mu je roditelj koji će ga razumjeti, koji će primijetiti kad je dijete potišteno... Treba promatrati dijete, vidjeti ga.
Koliko je važno strukturirano vrijeme i koliko je u vrtićkoj dobi važno vrijeme za dosadu?
- Nekad smo imali pravi školski sustav i u vrtiću pa smo ponedjeljkom radili matematiku, utorkom prirodu,... a sada to više nije tako. Djeci je struktura neophodna, moraju znati što slijedi iza igre, kad je doručak, kad voće, kad je ručak, kad je marenda i kad se ide doma. U međuvremenu, uloga odgojitelja je da promatra dječju igru i njihove interese te ih dopunjuje poticajima koji će produljiti njihove interese, koncentraciju i želju za učenjem. Roditelji nas često pitaju kako to da nas djeca uvijek slušaju, a doma nisu takvi.
Rođendanske poklone zamijenile su omotnice s eurima. Nema više iščekivanja ni iznenađenja. Ali nema tih eura koji vrijede koliko jedna izrađena čestitka koju djeca sama izrade u vrtiću.
- U vrtićima imamo jako puno igračaka koje izrađuju sama djeca ili odgojitelji, i oni to stvarno više cijene od kupovnih stvari.
Iako je bila iznimno popularna knjiga o danskom odgoju, hygge filozofiji, odgoju bez ultimatuma i autoritativnog kažnjavanja,... Koliko je ovdje naišla na plodno tlo?
- Baš i nije. Djeci treba dati mogućnost izbora poticaja ili prijatelja, moramo im dati vremena da se oproste od igre prije nego što krenu u drugu aktivnost, ali opet se vraćamo na strukturu koja je važna za razvoj samostalnosti i osjećaj sigurnosti. Vrtić je izvrsna prilika za djecu. Uz igru uče nove stvari i kako surađivati s drugima. Kako će dijete koje je stalno vođeno za ruku sutra samo ići u školu i zapamtiti što ima za domaći rad, ako to nismo njegovali od ranije dobi.
U Švedskoj se djeca igraju vani po kiši i snijegu. Je li to zamislivo kod nas?
- Otkako je otvoren novouređeni Park Gradac, jednom tjedno ga posjećujemo s djecom. Uistinu je prekrasan i odlično opremljen za djecu, ali sam poslije imala razgovore s roditeljima koji pitaju je li potreba toliko često ići u park jer se djeca šporkavaju. Još uvijek nemamo svijest da se u vrtić dolazi u staroj odjeći za igru i da djeca ne bi trebala biti opterećena odjećom. Treba im pružiti mogućnost istraživanja svijeta oko sebe. Ako sad suzbijemo male istraživače u njima, kako će kasnije u školi imati interes za učenje.
Je li jedina djetetova dužnost u vrtićkoj dobi igra ili mu treba zadavati zadaće u kući?
- Naravno da treba! Djeca u jaslicama za sobom pospremaju. Ništa se neće dogoditi ako mu koji put ispadne zdjelica s hranom. Najbrže ga je nahraniti i za njim pospremiti, ali kakvu poruku šaljemo djetetu? Nisi sposoban!
Posljednjih se godina po završetku upisa u prvi razred mnogo govori o sve većem broju djece s odgodom polaska u školu.
- Kao odgojitelj nisam zagovornik radnih listova koji se rade u vrtiću. Radim ih s predškolcima, ali mislim da je to zapravo pokazatelj roditeljima da se s njima radi. Međutim, s djecom se radi od prvog dana ulaska u odgojnu ustanovu, od stjecanja navike da pospremaju za sobom i raznih drugih vještina. Imate roditelja koji se čude što dijete od dvije i pol godine drži nožice. U toj dobi, dijete neće biti frustrirano što ih ne može isprve upotrijebiti, ali ako mu se to dogodi šest godina, u školi, hoće.
Među djecom urednog razvoja ima onih koji nisu emocionalno zreli, a imamo i slučajeva gdje se radi o tome da se roditelji boje se školskih obveza. S druge strane, imamo sve više djece s teškoćama u razvoju. Imate situacija koje se ne mogu utvrditi prije odlaska djeteta u školu i u tim slučajevima treba paziti kako ne bi došlo do etiketiranja i kruga odbijanja. Srećom, u vrtiću imamo izvrsnu stručnu službu koja nam pomaže.
Što djeca trebaju znati prije polaska u školu?
Djecu treba pripremiti da se znaju izboriti za sebe... Pritom ne mislim fizički.... Da znaju izreći svoju potrebu, ponašati se pristojno i biti empatični. O tome se danas mnogo govori. Moram reći da su djeca u vrtiću prepuna empatije, a za dalje je pitanje koliko će je njegovati ili će ih život sasjeći u tome.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....