Vlahušić: Kakav Grad želimo u prosincu i siječnju? Želimo li Stradun kao dnevni boravak građana ili kao photo point?

- Sutra će Gradsko vijeće raspravljati o povjerenstvu koje bi trebalo predlagati gradonačelniku gdje će tijekom Adventa biti postavljene kućice. Formalno će se, dakle, razgovarati o lokacijama, pravilima i javnim površinama, iako je najvažnija odluka već donesena, jer kućica na Stradunu neće biti - poručuje bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić na svome FB profilu. 

- Prošle godine maknute su sa Straduna i zamijenjene stolovima i stolicama, a sada se ukida i ime Dubrovački zimski festival te se cijela manifestacija pretvara u Advent u Gradu.

Netko će reći da je riječ o imenu i nekoliko drvenih kućica, ali meni je važnije pitanje što želimo da Stradun bude tijekom zime i za koga uređujemo Grad kada završi glavna turistička sezona.

Dubrovački zimski festival pokrenuli smo 2014. godine upravo zato što Dubrovniku nije nedostajalo kulture, koncerata, kazališta ili prekrasnih kamenih kulisa, nego ljudi u Gradu tijekom zimskih mjeseci. Prvi festival trajao je četrdesetak dana i imao gotovo 130 programa, klizalište, dječje sadržaje, novu rasvjetu, kućice, umjetni snijeg i cijeli niz događanja, ali ništa od toga pojedinačno nije bilo smisao festivala.

Smisao je bio jednostavan: vratiti Dubrovčane u povijesnu jezgru kada nema ljetne gužve, kada nema desetaka tisuća turista i kada Stradun ponovno može pripadati onima kojima pripada svih dvanaest mjeseci u godini.

Kućice smo postavili na Stradun zato što smo vrlo brzo vidjeli nešto što ne treba objašnjavati velikim teorijama urbanizma. Ljudi privlače ljude. Kada postoji mjesto na kojem možeš stati, nešto pojesti ili popiti, sresti prijatelja, dovesti dijete, ostati deset minuta pa ostati sat vremena, nastaje život.

Jedna kućica sama po sebi nije važna, kao što nije važna ni jedna stolica, jedna lampica ili jedan koncert. Važno je ono što se oko njih događa. Grad nije zbroj kamenih fasada, spomenika i lijepo postavljene rasvjete, nego mreža susreta ljudi koji u njemu žive.

Zato sam uvijek govorio da je Stradun dnevni boravak Grada. Dnevni boravak u vlastitoj kući ne uređujete prvenstveno zato da biste ga fotografirali, nego zato da biste u njemu živjeli.

U njemu sjedite s obitelji, primate prijatelje, razgovarate, slavite, ponekad samo šutite zajedno. Stradun ima istu funkciju u životu Dubrovnika.

Tamo se ljudi nalaze i bez dogovora, tamo roditelji dovode djecu, tamo sretnete čovjeka kojega niste mjesecima vidjeli, tamo se popije kava ili kuhano vino i ostane duže nego što se namjeravalo. Ako toga nema, možemo imati savršeno osvijetljen kamen, ali nemamo ono zbog čega grad uopće postoji.

Prošle godine kućice su uklonjene, a postavljeno je gotovo tristo stolica i stolova. Ideja je možda nekome na papiru izgledala uredno, ali gradovi ne funkcioniraju prema nacrtu na papiru.

Stolica sama ne dovodi čovjeka. Stol i stolica služe čovjeku koji je već odlučio doći, dok sadržaj, susret, miris hrane, glazba, djeca i drugi ljudi stvaraju razlog da dođe.

Zato mi je potpuno pogrešna ideja da Stradun prije svega treba pretvoriti u veliki „photo point“ na kojem će sve bliještati. Fotografija može biti prekrasna i kada na njoj nema nikoga, ali prazan Stradun za Dubrovčane nije uspjeh nego poraz.

Dubrovnik je posljednjih petnaestak godina postao jedna od najpoznatijih filmskih kulisa na svijetu. Bio je King’s Landing, bio je dio svijeta Ratova zvijezda, kroz njega su prolazile velike međunarodne produkcije i milijuni ljudi upoznali su naš Grad preko filmskog ekrana.

Znam koliko je ta filmska priča važna i koliko je dobroga donijela Dubrovniku. Upravo zato znam i razliku između filmskog seta i stvarnoga grada. Kada se snimanje završi, glumci odu, reflektori se ugase i ostane scenografija. Dubrovnik ne smije tako izgledati vlastitim građanima. Ne možemo od Grada koji je postao vrhunska svjetska kulisa napraviti kulisu i onda kada nema snimanja.

Zimski festival nastao je iz suprotne ideje. Orlando s crvenim šalom, nova rasvjeta iznad Straduna, Djed Božićnjak, djeca, obitelji, koncerti i kućice nisu trebali stvoriti lijepu fotografiju Dubrovnika, nego razlog da Dubrovčani dođu u Grad.

Sjećam se koliko je u početku bilo sumnje, kritika i rasprava, ali se dogodilo ono najvažnije: ljudi su prihvatili festival kao svoj. Nakon nekoliko godina više se nije trebalo objašnjavati zašto se u prosincu ide u Grad. Išlo se zato što se tamo nešto događa i zato što ćeš tamo nekoga sresti.

Sada se, dvanaest godina poslije, korak po korak mijenja upravo ta početna ideja. Prvo su sa Straduna maknute kućice, zatim su došli stolovi koji nisu mogli proizvesti život koji su trebali zamijeniti, sada nestaje i ime Dubrovačkog zimskog festivala, a povjerenstvo bi trebalo predlagati gdje će se preostale kućice rasporediti.

Ne sporim da se festival treba mijenjati, jer sve što je živo mora se mijenjati, niti mislim da svaka kućica mora zauvijek stajati na istome mjestu. Ali postoji velika razlika između razvoja neke ideje i njezina postupnog napuštanja.

Za mene pitanje zato nije gdje će stajati pet, deset ili dvadeset kućica.

Pitanje je kakav Grad želimo u prosincu i siječnju.

Želimo li povijesnu jezgru u kojoj su domaći ljudi glavni korisnici prostora ili savršeno uređenu scenografiju kroz koju će se proći, napraviti fotografija i otići?

Želimo li Stradun kao dnevni boravak građana ili kao photo point?

Želimo li živi grad ili digitalnu instagram lokaciju?

Dubrovniku trebaju i lampice, i koncerti, i dobra dekoracija, i ugostitelji, i gosti. Sve to pripada Zimskom festivalu ili Adventu, kako god ga sutra nazvali. Ali najveći ukras Straduna nikada nisu bile lampice, niti će to ikada biti. Najveći ukras Straduna su ljudi - zaključuje Vlahušić.