Mladi bračni par Jelena i Mate Kovačević iz Kreševa Polja u Općini Šestanovac jedni su od rijetkih koji su splitski asfalt odlučili zamijeniti pitoresknom dolinom između Biokova i Mosora gdje Cetina naglo zavija urezana u oštro tlo međuplaninske zaravni. Da im je bilo lako, i nije, ali kada to odluči glava kuće, onda nema pogovora. Šala mala. Ma nije Mate donio takvu odluku na prečac, a da se prije nije posavjetovao sa svojom životnom družicom. On je inženjer građevinarstva, a Jelena prvostupnica matematike i informatike koji su do prije godinu dana živjeli u splitskoj Varoši u stanu od četrdesetak četvornih metara.
- Nije se moglo više. Došla su djeca, njih trojica Ante, Ilija i Toma i stan nam je bio pretijesan. Da ne govorim o ostalim problemima, turisti, gužve, presing, stres… a da ne govorim o parkiranju. Strava! Djeca u jednom trenutku nisu imali vidjeti nešto dobro, već samo pijane turiste koji s bocom u ruci obnaženi šetaju ulicama. Rodio sam se i cijeli život živio u Splitu.
Nauživao se Rive i Dioklecijanove baštine, ali s vremenom to me više nije ispunjalo. Kao dijete, pa i kasnije svaki vikend dolazio bi s roditeljima kod bake u Kreševo. Svake ljetne praznike provodio sam na selu, i u najmanju ruku malo pomalo postao sam ovisan o Kreševu i blagodatima koje su meni, kao djetetu značile puno više od splitskih kaleta. I onda krenulo se s idejom da se vratim korijenima odakle su potekli moji roditelji - kaže nam u dahu Mate Kovačević na čija smo eto vrata pokucali upravo na godišnjicu povratka.
Njegova tridesetdvogodišnja supruga Jelena inače iz Srinjina cijeli svoj život provela je uglavnom na selu, pa joj nije teško pala seoska idila u Kreševu. Kaže, ništa joj ne fali tek pedijatar, ali njega nisu imali ni u Splitu. Djeca i u Kreševu imaju svoju zanimaciju. Dva puta tjedno imaju športsku školu u Šestanovcu, a i vrtić im je pred nosom. Istina da je onaj u Šestanovcu bukiran, ali zato ima mjesta u pet kilometara udaljenom Zadvarju. Nije to daleko, veli Jelena, i onako nam je besplatan jer općina sufinancira cijenu vrtića.
Ako je što hitno, Šestanovac nije daleko, a za veći šoping do Splita im treba pola sata.
- Lakše i brže je doći iz Kreševa u Split, nego s Lovrinca do centra grada - dodaje Jelena.
Kaže, njezin Mate nije navikao ležati na suncu i ispijati kave na Rivi. To je njemu gubitak vremena. Ni na more mu se ne da otići, tek kada ga djeca natjeraju. Inače radi u Omišu na izdavanju dozvola, pa kada stigne doma, uhvati se posla oko kuće. Posadio je puste lješnjake, brine se oko vinograda, a u pripremi je i pčelinjak.
- Ako se sve posloži i Bog da zdravlja, uskoro ću na temeljima stare staje početi graditi kuću. Ma ni stara nije loša, ali volio bih biti svoj na svome. Kuća je zajednička. Istina da je brat s obitelji odselio se u Irsku, a sestra u Zagreb, ali neka i oni imaju gdje doći ako se odluče vratiti - otkriva nam Mate svoje planove.
Sličnih primjera sve je više, pa tako u desetak kilometara udaljenim Trnbusima sve vrvi od života. Tamo se u zadnjih pet godina vratilo isto toliko obitelji. Od ukupno stotinjak stanovnika, više od trideset je djece. A gdje je djece tu je i života. Istina da Trnbušani nemaju ni škole, vrtića ni dućana, ali ipak nešto ih veže.
- Ljubav - uskače tridesetšestogodišnji serviser bagera Mario Šarić kojeg smo bome više od sata čekali da iz Splita dođe do svog doma.
- Puno posla, a gužve Bože sačuvaj. Ne fali mi gužve ni šušura anjci koliko je ispod nokta. Ma ko može platiti ovaj mir i tišinu ovu blagodat koju nam je Bog da. Kada sam se oženi, tri i pol godine živili smo kao podstanari u Dugom Ratu. Međutim, mater se razbolila i tako sam se zajedno sa obitelji vratio na staro ognjište. I vjerujte, nisam požalio. I svoju suprugu sam upoznao u Trnbusima kada je dolazila kod bake i djeda jer joj otac vuče korijene odavde. Ona je cijeli život živila u Dugom Ratu, ali nije se dvoumila kada smo odlučili da se vratimo - zadovoljno će Mario.
Njegova Anamarija pak misli da se prekretnica dogodila kada je s radom počela benzinska postaja na autocesti koja prolazi tik do sela.
- Nekoliko ljudi odmah je našlo posao na odmorištu, pa tako i ja. Valjalo nam je to. I sada zamislite da se otvori neki pogon, tvornica, bilo šta - ne sumnjam da bi se vratilo još više ljudi. Nije lako živjeti u gradu pogotovo ako ste podstanar. A di su režije i ostali životni troškovi. Jednostavno, nemoguće. Ovdje su ljudi pitomiji, druželjubiviji, dok u gradu susjed susjeda ne pozna. A sve te seoske svečanosti za koje se doslovno živi. Evo uzmite za primjer, kada se vade krumpiri. Pošto je samo jedan traktor u selu svak svakome pomaže. Samo se priskače s njive na njivu i onda tko je imao najviše krumpira mora ispeć janje. Di to ima - veselo će Anamarija.
Najveći problem im je nedostatak dućana. Ali prema nekim najavama i to će uskoro biti prošlost. Nije lako otići u spizu u nekoliko kilometara udaljeno Blato na Cetini ili Šestanovac. Štruca kruha umjesto osam ili devet kuna ispadne i petnaest jer netko treba platiti gorivo.
- Djeca su pak druga priča. U selu su se počeli odvijati treninzi za djecu. Skupina mladih ljudi od koji je jedan licencirani trener volonterski organiziraju nogometne treninge na koje uz dječake dolaze i curice. Ja vam kažem, lijepo je vidjeti to zajedništvo. Moja dva sina Mate i Antonijo uživaju u svom djetinjstvu i sigurna sam da u gradu to ne bi doživjeli. Tamo ih ne smijete pustiti bez nadzora.
Pazi s kim se družiš, ne tamo, ajde ovamo… i sve te nekakve kerefeke, a ovdje samo opušteno bez stresa i nekakvog straha, a o miru i tišini da ne govorim. Djeca na selu još se boje nekoga i nečega, nema šanse da će proći kraj nekoga a da ga ne pozdrave - nabraja Anamarija radosno dodajući kako će uskoro selo biti bogatije za još jednu obitelj. Očekuje brata sa svojom trudnom suprugom, tako da će se u Trnbusima još začuti dječjeg plača.
Njezin devetogodišnji Mate učenik je drugog razreda škole u Srijanima i jedini je drugašić u školi. Ako sve ostane po starom, takva će ga sudbina pratiti do završetka osnovnoškolskog obrazovanja. On i učiteljica, jedan na jedan.
- Mate je odličan učenik i najbolji u svom razredu - smije se Anamarija. Nema mu ravna. Ako se netko s djecom odnosno s njegovim vršnjakom ne doseli, ostat će sam do kraja škole.
Osim dućana, trnbuški nedostatak je vrtić, a i loša cesta prema Splitu. Nadaju se oni da će i to skoro biti riješeno. Da će nekome iz guzice doći u glavu da i oni trebaju živjeti jer sve što imaju njihova je zasluga i rad njihovih ruku. Za one kapitalnije zahvate očekuju pomoć šire društvene zajednice koja osim one iz grada Omiša, nije baš izdašna ili bolje rečeno, nikakva.