Dok mladi masovno bježe sa sela, Ivici ne pada napamet iz njegovog Crivaca: Od stočarstva se da lijepo živjeti, a ovdje imamo sve što čovjek može poželjeti

Tridesetpetogodišnji Ivica Šimić iz Crivaca ogledni je primjer mladog i uspješnog čovjeka koji nije napustio Dalmatinsku zagoru odlazeći trbuhom za kruhom u Split, Zagreb ili zapadnu Europu.

Od prije pet godina taj mladi stanovnik sela stiješnjenog između Svilaje i Moseća odlučio se zajedno sa svojom obitelji baviti stočarstvom. Krenuli su s temeljnim stadom od 12 ovaca, a danas se brojnost grla deseterostruko povećala.

Upravo zbog posla koji su razvili na kućnom pragu Ivicu Šimića smeta pogrešna percepcija javnosti o Zagori i mogućnostima koje pruža ta krševita zemlja.

- Nas tri brata, kao i majka i otac, u svakodnevnom smo pokretu. Briga o ovcama je neprekidna, a kada je u tijeku sezona janjenja, radi se i noću. Evo vidite ovog mališana, ojanjio se prije pola sata tu, na paši.

- Mislim da se od stočarstva može živjeti. Samo treba voliti posao koji radiš. Ovdje nam ništa ne fali, čisti zrak, zdrava hrana…, sve što čovjek može poželjeti. Zaposlen sam kao mesar u Drnišu, ali nakon toga me ponovno čeka posao u vlastitom domu - ističe naš sugovornik.

Njegova oca Dragana, nakon ratnih zbivanja i povratka kući u odori Hrvatske vojske, dočekala je radna knjižica, pa je odlučio proširiti svoje tadašnje obiteljsko gospodarstvo. Uz ovce, Šimić stariji danas ima i stado od šest krava i bikova, a kaže da mu zbog svega nimalo nije žao. Dapače...

- Trebao sam i prije. Ako želiš i imaš volje, može se živjeti od stoke i zemlje. Nažalost, mnogi idu linijom manjeg otpora, pa i ovo malo ljudi što je još ostalo u Zagori - svatko bi kruha bez motike. Ali ne ide to više, prošla su ta vremena.

Pošteni rad je uvijek bio na cijeni, samo se danas to poštenje zloupotrebljava - u prolazu će Dragan Šimić, tjerajući zajedno sa suprugom Nevenkom svoje stado po crivačkom kamenjaru.