Dalmovnica: Volimo li mi čaroliju Dalmatinske zagore

Na splitskom aerodromu, preko puta tzv. međunarodnog dolaska, odnosno onog mjesta gdje „avionski gosti“ – stotine tisuća njih - prvi put zakorače u Dalmaciju i, na neki način, u naše živote, odvijala se prošlog petka, točno u podne, mala prigodna svečanost: čuo se, tiho, zvuk klapske pisme, lipe cure u kaštelanskim nošnjama dilile su fritule i kroštule, okupljeni su se kucnuli i čašicom pjenušca, a probrani govornici nisu rastezali žvaku s pozdravnim govorima. Naprotiv. Sve je bilo kratko, nenametljivo i elegantno.

A važno! Turistička zajednica Kaštela, u suradnji sa svojim „blizancima“ s području od Marine do Gradca i Visa te sa Županijskom turističkom zajednicom i Zračnom lukom u Resniku, otvarala je na tom mjestu – o tome se, naime, radilo – pult dobrodošlice (Welcome desk, kako bi se to reklo na „turističkom jeziku“) gdje će gosti odmah nakon ‘deska’ policije i carine, doslovno u prvim trenucima svog boravka („na Mediteranu kakav je nekad bio“, „u maloj zemlji za veliki odmor“, ali „punoj života“… kako mi domaći tepamo našoj turističkoj ponudi) imati mogućnost iz prve ruke dobiti brojne korisne informacije o destinaciji koju su, hvala im, izabrali za svoj odmor. Saznat će, zbilja, puno toga: o hotelima, plažama, cijenama, otocima, trajektima, cestama, izletištima, zabavi, noćnom životu, valutama, klimi, spomenicima, mjenjačnicama, šopingu…

Projekt je, nema spora, za svaku pohvalu, brošura je na pultu puno i - pune su kao šipak. Ali ipak. Ipak će se ova Dalmovnica tematski okrenuti nečemu čega ni u rečenoj uistinu bogatoj informacijskoj riznici nema baš puno, čega – zapravo – nedostaje. Radi se, da ne duljimo, o predstavljanju i promoviranju ovdašnjeg ruralnog turizma o kojem se, u konkretnom slučaju, može tek iscijediti neka naznaka iz „flajera“ o Sinju, Trilju i još pokojem mjestu „iza brda“ (što nikako ne znači i Bogu iza nogu).

Ali dobro, ta priča će se – što se tiče novootvorenoga aerodromskog pulta – vjerojatno brzo popraviti, stići će dodatni „papiri“ s novim detaljima o biserima naše teraferme na potezu od Radošića do Zadvarja, i gdje li već, ali pravi problem je u tome da tu stvar treba popravljati i unaprjeđivati u meritumu; drugim riječima, da ruralni turizam valja nužno artikulirati i „plasirati“ na tržište kao proizvod vrhunske kvalitete, kakvog baš i nema na svakom prospektu naše turističke konkurencije.

To je, dakako, vrlo težak posao zahtijevan na pamet, kreativnost i trošak, a pretpostavlja i cjeloviti projekt koji će po mnogim svojim performansama biti složeniji od – uz sav ovdje već iskazani respekt – onog s korisnim informativnim punktom na aerodromu.

Činjenica je da su mogućnosti razvoja ruralnog turizma u Dalmaciji iznimno velike. Prostor tzv. vlajlanda u svakom je pogledu manje devastiran od onoga uz obalu – nije toliko brutalno napadnut divljom gradnjom, nema osobito izraženih prometnih problema, posebno kad je riječ o parkingu, nema ni kontaminacije bukom, smogom i gužvama svake fele; tlo je nezagađeno, hrana zdrava i svježa, a voda u pravilu odlična.

Kad se tome pribroje prekrasni krajolici, zatim dobro uređeni smještajni kapaciteti, brojni prirodni fenomeni, upečatljivi svjetovni i sakralni tragovi povijesti te radišni ljudi svjesni da mogu dobro živjeti od (turističkog) posla na svome pragu, razvidno je da Zagora ima veliku šansu od nepoznate postati prepoznata zemlja.

Kao neku vrstu „dokaznog materijala“ za ovu tezu, Slobodna Dalmacija je nedavno objavila poseban prilog pod naslovom „Ljepote ruralne Hrvatske: u velegradovima hit je selo“ i u njemu donijela storije koje naše zabrđe legitimiraju kao pravu turističku arkadiju: o tartufima i kozjem siru iz Bukovice, čipki i nakitu iz Primoštena, morlačkom koktelu „bikla“ iz Vrgorca, penganim jajima iz Konavala… da spomenemo samo neke, mnogima i nepoznate, detalje velike dalmatinske čarolije.

U prilogu se ističe kako je po kriterijima EU 90 posto površine Hrvatske svrstano u ruralni prostor, da u cijeloj Dalmatinskoj zagori živi samo 111.000 stanovnika i da se na svakoga od njih ostvari tek jedno turističko noćenje, što jasno upućuje na zaključak da upravo u sektoru ruralnog turizma prostora za napredak ima koliko ti drago.

Kako taj napredak ostvariti? Odgovor se može tražiti i kroz, primjerice, ambiciozni projekt o Dalmatinskoj zagori kao hrvatskoj Provansi (u koji upire Ministarstvo vanjskih poslova), ali i u tezi mlade sociologinje kulture Marije Lozo da je oživljavanje i čuvanje gange ključ razvoja turizma u Imotskome. Da, tko god ima dobru ideju, treba mu nazdraviti punom bukarom.

Mladen Krnić