Dalmovnica: Statut iz 1312. godine kao ‘škola’ za splitsku vlast

Knjiga Mediterana, manifestacija odnjegovana u “naručju” splitskoga Književnog kruga, evo već dvadeset i četvrti put uzastopno pruža našoj znanstvenoj i najširoj javnosti mogućnost da upozna, ili čak spozna, neku novu dimenziju, ili možda samo novi detalj, na trasi izučavanja i afirmacije mediteranskih ishodišta hrvatske kulture.

Uz porinuće čitavog niza novih izdanja (ova “nautička” terminologija valjda je primjerena ambijentu i imenu manifestacije) koja će Književni krug (kao izdavača ili pak promotora) uzdići na čast jednog od važnijih činilaca u kandidaturi Splita za kulturnu prijestolnicu Europe (što je, usput budi rečeno, složena priča puna dubioza i upitnika) – da spomenemo samo “Palagružu” Branka Kirigina, “Ratnu luku Šibenik” Darka Gulina, “Studije iz starije umjetnosti na Jadranu” Joška Belamarića, “Tri sadržaja Ivanićeva ustanka” Andre Gabelića, “Hrvatski maritimni turistički kapital” Darka Vlahovića… - ove je godine poseban timbar manifestaciji utisnuo u njenim okvirima održani znanstveni skup o Splitskom statutu iz 1312. godine, starom cijelih 700 godina.

Ta okolnost je u suorganizatore Knjige Mediterana promovirala i Splitsko sveučilište, odnosno njegov Pravni i Filozofski fakultet, što je svakako pridonijelo dignitetu i relevantnosti skupa, ali i još jednom pokazalo kako Sveučilište kao vršni “pojavni oblik” splitske akademske zajednice nastoji što snažnije penetrirati u gradski život, u njegove aktualije i projekcije, no i to je posebna i sve važnija tema. Uistinu ima puno razloga što je Splitski statut iz 1312. stavljen u središte interesa znanosti, a rečeni se razlozi nipošto ne iscrpljuju u činjenici da mu se - radi običaja - slavi 700. rođendan.

U tom se dokumentu, naime, zrcali ukupni život srednjovjekovnoga Splita – ili čak šire od toga, jer je duh svih statuta dalmatinskih gradova i komuna bio sličan, kako je ustvrdio ugledni profesor Ludwig Steindorf s doktoratom u Heidelbergu na temu dalmatinskih gradova u 12. stoljeću – a njegovu civilizacijsku prirodu najbolje legitimira jedna od uvodnih stavki koja kaže da se gradski zakon(ik) donosi zato “da bi zle ljude odvratio od zlodjela, a dobrim ljudima omogućio miran i siguran život”.

U listu Splitskog sveučilišta “Universitas” – koji je “okrugloj” obljetnici Statuta posvetio čitav broj, potpomažući i na taj način jačanje svijesti da mnogo od onoga što danas shvaćamo i prepoznajemo kao “pravni poredak” jednostavno nije palo s neba niti s kruške – rektor dr. Ivan Pavić u uvodniku umjesno podcrtava da je Splitski statut regulirao “sva područja života koja su danas određena zakonodavnom, sudskom i izvršnom vlašću države”, te ocjenjuje da obilježavanje ove važne obljetnice “nije privatna proslava nekolicine specijalista, nego stvar od najšireg javnog interesa”, pošto se radi o “jednome od temeljaca hrvatske pravne povijesti i kulture”.

Utoliko je šteta – premda bi se moglo upotrijebiti i koju težu kvalifikaciju – što oni koji danas na ovaj ili na onaj način “kodificiraju” život Splita, dakle gradska vlast, nisu našli snažnijeg interesa za ovu temu, osim na protokolarnoj razini – jer je upravo fascinantno koliko je toga u Statutu iz 1312. označeno kao pitanje ili stvar o kojoj se vlast ima pobrinuti u korist građana.

Bilo je, primjerice, propisano da “dva stražara trebaju svakodnevno biti na Marjanu i paziti da ne bi tko sjekao drva ili grane”; Statut je nalagao da gradski vijećnici budu “najodličniji građani” i da gradska vlast mora osobito pomagati siromasima i najnemoćnijima; osvrće se i na pojam izdaje Splita i predviđa kaznu spaljivanja kuće, pa čak i kaznu odsijecanja glave “za one koji su surađivali s neprijateljem”; smrtna kazna bila je predviđena i za podmetače požara, kažnjivo je bilo nošenje oružja gradom ili pak hodanje noću “nakon trećeg zvona”; nije bilo dopušteno darivanje nekretnina za “pobožne svrhe, odnosno za crkvu”...

Analiza odredaba Statuta – od onih koje problematiziraju status stranaka pred sudom, obvezu pekara da dobro ispeku kruh ili ribara da prodaju frišku ribu, pa do onih koji tretiraju crkvenu desetinu kao “pomalo duševnu opasnost za građane” ili se bave valjanošću notarskih ugovora, položajem žena, urbanističkim zahtjevima... – pokazat će davnašnju pripadnost Dalmacije/ Hrvatske europskom civilizacijskom krugu. Nije loš osjećaj, sad na pragu Europske unije.