Dalmovnica: Momčilo Popadić ili ča je život nego fantažija

Momčilo Popadić Pop je i najnoviju knjigu “Svoju zvizdu slidin“ - ovih dana objavljenu u izdanju Slobodne Dalmacije – zapravo napisao onim prvim rukopisom koji mu je davne 1966. godine stavljen među korice: knjigom “Stepenište“ koju upravo držim u rukama (ne bez stanovite sjete, jer sam svoju tinejdžersku žeđ za poezijom iz nje utaživao nedugo nakon što je tiskana).

Mali, džepni format na tvrdom, gotovo novinskom papiru, meki uvez, biblioteka Kairos, izdavač Narodno sveučilište u Splitu. Pola knjige Popadiću, pola Jakši Fiamengu, u to doba njegovu dijalektičkom blizancu. Pred prvim je bilo “Glasno doba godine“, drugi je, pak, stajao “Pred obećanom zemljom“, ali ih usud na svoj način i sada drži među istim koricama:

Pop objavljuje knjigu iz svoga korčulanskog groba, dok Jakša evo – na iznimno posjećenoj promociji u splitskom lutkarskom kazalištu – govori o njezinoj snazi i ljepoti, a da još uvijek nije, kako je sam melankonično uzdahnuo, zakoračio u “zemlju obećanu“.

Da će pisanje, ta tajnovita galaksija od misli, emocija i slova, zaista biti Popadićeva sudbina i da je od štamparskog stroja još topla knjiga “Zvizdu svoju slidin“ uistinu davno napisana nedvojbeno se moglo, a može i sad, iščitati iz “Stepeništa“ - mladalačke zbirke u kojoj se Pop (svoju polovicu napisao je ekavicom; u kratkoj bilješci o autoru navodi se da je djetinjstvo proveo u Srbiji) sam navijestio kao netko tko je tajna i dolazi iz tajne, skitač kojega „ne drži misto“ i nitko ne zna kamo će ga i kome odvesti njegove skitnje (što je s vremenom postalo i uočljiva šifra njegova velikog pjesničkog i novinarskog opusa).

“Ja sam kao pismo u boci/ tko zna šta nosim da li nosim/ možda prazna boca/ možda poruka o blagu/ Ja sam kao pismo u boci/ Ja sam kao mačak u vreći/ zabranjujem ti da mi veruješ/budi uz mene ali čuvaj se/Ja sam kao mačak u vreći/ Ja sam kao nešto iza ugla/ mrak verovatno osvetljen izlog/ neprimećeni prodavac srećaka/ prevejani džeparoš pijanica/ Ja sam kao nešto iza ugla“.

Popadić je, neosporno, vrlo plodan pisac i upravo ta riječ „pisac“ određuje ga i opisuje bolje od bilo koje druge, premda ih ima još koje mu pristaju kao odijelo (usput, nikad ga nije nosio, rebatinke su bile koža u kojoj se dobro osjećao) po mjeri: pjesnik, novinar, autor lutkarskih predstava, esejist, reporter, feljtonist…

Iz njegovih tekstova kao da je, nekako sam po sebi, izvirao podatak da piše brzo i lako, što se dijelom može vezati i uz njegov principijelni stav o pisanju (osobito za novine), izražen možda najbolje u jednom zapisu iz bolničke postelje, tek malo prije smrti koja mu je u 43. godini surovo potvrdila da ne može ni živjeti kad već ne može pisati.

“Živjeti se ne mora, ali pisati se mora… Pisati u Novini, pisati po papirićima, pisati u bloku, rokovniku, kemijskom olovkom po nadlanici (u žurbi),pisati u bilježnici, pisati, pisati, pisati… O znam ja dobro koliko ima ljudi koji se ne slažu, pa niti se mogu složiti sa mnom. A i zašto bi se složili? Neka pretjerana kritičnost udaljava od pisanja/zapisivanja, jer misle da svaka rečenica mora ostati za Povijest. Kako da ne.

Koliko su pametnih zapisa pojeli crvi, prašina, oganj i stoljeća, a koliko blezgarija je ostalo… Nekima je jednostavno teško pisati jer misle da su dani i noći puni nevažnosti, da samo izuzetne i osobite situacije zahtijevaju poneku rečenicu. A svaki udisaj, svaki izdisaj, svaki trenutak, crv, lavež, poljubac ili pogled imaju svoje ljepote i draži. Kako je lijep lumbrak tek izvađen iz mora dok ne izgubi svoju boju na ovom profanom svijetu…“.

Te rečenice tako su nalik njemu – meštru pisanja o tobože nevažnim, usputnim stvarima – iz onog vremena kad je od kultnog novinarskog kafića “Basket“ koračao, skoro uvijek čitajući (i) u hodu neku knjigu, prema redakciji „Slobodne“, prema novom ljubovanju s makinjetom, ususret novom velikom putovanju ili, svejedno je, “kratkometražnoj“ skitnji tu negdje blizu, u vlajland ili na otok.

Iz takvog Popadića, fizički golemog i krakatog, a u duši tankoćutnog i beskrajno nježnog, izlazile su njegove uglazbljene pjesme “za glas i gitaru“, Skitnica, Tonka, Oprosti mi pape, Ča je život nego fantažija..; dolazile su njegove reportaže s putovanja u Irak kamionom Makedonca Goce, s Olimpijade u Sarajevu ili – to se ne smije zaobići – s Korčule, uvijek s toplim otiskom njegove zavičajne proze “Momo, zašto se kriviš“…

Utoliko je sjajno što je “Slobodna“ barem dio te velike škrinje sabrala, rukom urednika Damira Šarca, u knjigu “Svoju zvizdu slidin“ i tako još jednom “vratila“ Popa tamo gdje pripada.