Dalmovnica: Maslina je neobrana! Tek pjesma ili istina?

Maslina je neobrana, nema nikog da je bere... Je li to i dalje samo stih kultne klapske pjesme – popraćen prizorom njih sedam-osam slavuja dok s glavama zbijenim jedna uz drugu biglišu pod kakvim ovećim maslinovim stablom i pri tome ne pokazuju nimalo volje da barem njega oberu – ili nešto što bi doista moglo snažno obilježiti ovogodišnju, recimo to tako, situaciju s maslinama?

Zapravo, maslinama kao da je suđeno da im ove sezone ne ide sve kao uljem podmazano. Najprije su, ovdje po Dalmaciji, onaj za naše podneblje ekstremni mraz i snijeg u veljači došli glave mnoge, osobito mlade, maslinike, pa je zatim cijelog ljeta potrajala uistinu ekstremna vrućina i suša, da bi na granama ostalo puno manje plodova nego ih se zametnulo; malih, jadnih i smežuranih. Ipak, kad su navalile kiše, a znate i sami da jesu, stvari su se donekle popravile, jer je maslina koliko osjetljiva, toliko i žilava, sveta biljka. Stabla su se na brojnim lokalitetima rekuperala, oblice, levantinke, paičuše, lastovke, drobnice, krvavice, buže, orkule... napile su se, ojačale i nabubrile, grane se, otežane plodovima, opet prignule zemlji.

I tada, kad su maslinari već puno pegule ostavili iza sebe, kad su smetnuli s uma i paunovo oko, i muhu, i moljca, i svrdlaša... nad njihovim se urodom nadvila jedna nova – neka mi bude oprošteno ako je riječ prejaka i neadekvatna – pošast. A ne radi se, da se odmah razumijemo, o naletu nekog dosad nepoznatog insekta ili nametnika, protiv kojeg bi se moglo modrom galicom ili kakvim drugim preparatom, već o slovu jednog zakona: tu nikakvo prskanje, rezanje ili premazivanje ne pomaže, paragrafi su na to otporni.

Šalu na stranu – stvar je posve ozbiljna jer se u berbu maslina ( i grožđa, i mandarina, i jabuka...) izravno umiješao novi Zakon o poticanju zapošljavanja koji regulira privremeno i povremeno zapošljavanje na sezonskim poslovima u poljoprivredi. U okolnostima opće krize i posvemašnjeg kaosa na tržištu rada, da ne kažemo radne snage, država ga je donijela – i neka je – da bi uvela red u toj važnoj oblasti, kontaminiranoj sivim i crnim zonama, pa s te strane, što se namjere zakonodavca tiče, nema mjesta nikakvu prigovoru.

Ali, drukčije je kad je riječ o slovu toga zakona. Naime, onome tko, primjerice, ima masline – kao registrirani “titular” (trgovačko društvo, OPG, obrt) ili pak kao “fizička osoba“ ni na koji način uključena u sustav poticaja – uvelike je, zbog niza restriktivnih odredbi, smanjena mogućnost da za berbu osigura dovoljan broj ruku.

Poslodavci su obavezni kupnjom dnevnih kupona, tzv. vaučera, sa svakim beračem maslina praktično zasnovati radni odnos na jedan dan, s time da kod onih iz prvospomenute kategorije (“registrirani”) to mogu biti nezaposlene osobe, umirovljenici, svi tražitelji posla, ali ne i prijatelji, susjedi, šira rodbina... dok vlasnici posjeda koji nisu „subjekt na tržištu“ mogu koristiti ispomoć prijatelja i rodbine, bez obzira na to jesu li negdje u radnom odnosu. O provedbi ovih i (brojnih) drugih detalja zakona brinut će inspekcije, a predviđene su, dakako, i ozbiljne kazne.

No, i prije nego što je zakon zaživio, pokazalo se da je u mnogim pojedinostima neprecizan, slabo izbalansiran, nelogičan, u ponečem neprovediv, suprotan tradiciji i običajima narodnog života ili čak “protuprirodan“ kad je riječ o ispomoći rodbine i prijatelja u poslovima kao što je jematva ili berba maslina. Srećom, nadležni se – u ministarstvima rada, poljoprivrede i poljoprivrednoj savjetodavnoj službi – nisu pokazali gluhima na zvukove “s terena“, iz realnog života gdje masline čekaju da budu obrane, pa su “stali na balun”, zaprimili primjedbe, dali nalog inspekcijama da “malo prikoče” i najavili svojevrsnu doradu propisa.

Za to im, naravno, idu sve pohvale i, kao potpora, jedna instruktivna priča o dalmatinskom iskonu, koju sam čuo od Lordana Ljubenkova i Želimira Bašića, čelnika Zadružnog saveza Dalmacije, institucije koja je iznimno puno učinila za veliki revival masline i loze u našem podneblju, pa i posebno brine za njihovu sudbinu.

“Na Pelješcu se težačka solidarnost, dobrovoljna berba i nošenje grožđa i vina drugim obiteljima oblikovala u osebujan običaj zvan – ponos! Ponos je poseban oblik samoodržavanja, jer bez pomoći rodbine, susjeda i prijatelja nije se moglo opstati... a odbiti molbu za sudjelovanje u “ponosu” bila je velika sramota...“. Bilo bi, eto, lijepo i mudro da dizajneri propisa o (ne)obranim maslinama pri svojim odlukama uzmu u obzir i ovaj kratki “izvod” iz identiteta Dalmacije.

mladen krnić