Dalmovnica: I tako je Beara otišao u legendu s pokrićem...

Prizor je bio zbilja dirljiv: na splitskom groblju Lovrinac, na jednoj parceli malo sneruke, u smiraju dana picigamorti spuštaju u grob kapsil s tijelom Vladimira Beare - za mnoge najboljeg vratara što ga je svijet ikad vidio otkad se igra nogomet od Kameruna do Islanda, po ledinama u zabiti ili na velebnim stadionima od Marakane do Wembleya – a klapa potiho piva onu sad već kultnu Batinovićevu (Denis) himnu “kada umrem umotan u bilo, na Poljud odnesite mi tilo…“.

Lijes je, uistinu, umotan u Hajdukovu zastavu i ima šal “oko vrata“; uz otvorenu grobnicu stoje, pod rumenim svjetlom bengalke, juniori s Poljuda; uokolo poredani vijenci Torcide, Hajduka, Crvene zvezde, navijača, prijatelja… A sunce se - taman kad je barjak zavijorio u vječnost, baš kao u pjesmi - polagano spustilo s onu stranu zapadne tribine (ili su to ipak bili samo grobljanski čempresi).

Premda je patetike i u ovih par redaka već preko mjere i načina, moram joj, toj patetici, još malo pustiti na volju i reći da je ona glasovita reprezentacija Jugoslavije iz pedeset i neke – ona koja se odavno preselila na daleke poljane narodne pjesme i koju smo mi nekadašnji znali naizust: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec – sad kad joj je stigao i Veliki Vladimir, definitivno riješila pitanje svoje besmrtnosti (koja se, dakako, i na nebeskim terenima stječe nepobjedivošću) jer joj je u ovom prijelaznom roku potpisao najbolji svjetski vratar.

I znam da im neće biti žao što će za neke utakmice morati “čovjeka od gume“, Bearu, “rastegnuti“ i među stative Hajdukove rajske škvadre (braća Matošići, Vukas, Geza Šenauer, Gaga Grčić, Ljubo Kokeza, Božo Broketa…) za koju je strastveno igrao i dolje, na zemlji, u ono doba kad se njegova pozicija u momčadi još, po splitsku, zvala “brankar“. Da, i ne postoji centarfor iz tih vremena kojemu nije obranio i najžešću bombu, sve dok, evo, nije naišao netko sa “smrtnim šucom“.

Branio je na tri mundijala, na Olimpijadi u Helsinkiju zakitio se srebrenom medaljom, čuvao je branku “ostatka svijeta“ na utakmici s Engleskom, u jugoslavenskoj ligi osvojio je sedam šampionskih titula i dva državna kupa, obranio penal legendarnom Mađaru Ferencu Puškašu, zaslužio nadimke začinjene divljenjem “Veliki Vladimir“, “Čovjek od gume“, “Balerina sa čeličnim šakama“ (u ranoj mladosti neko se vrijeme zaista bavio i baletom, nastupao je i u kazališnom “Eri s onoga svijeta“), od službeno najboljega svjetskoga golmana, Lava Jašina, dobio je priznanje da je “Beara ipak najbolji“… ali, unatoč svemu, nije bio prorok u svome selu. Ovdje se, da ne bude nesporazuma, ne misli na njegovo zbiljsko rodno selo - zaselak Beare u sinjskom Zelovu - nego na Split, grad u kojem je odrastao.

I koji se prema njemu ponio onako kako se i inače znao ponijeti prema Vlajima – katkad brutalno podcjenjivački; kao da čeljad iz Zagore zaista mora prije dolaska do Rive i Hajdukova placa malo odstajati “u pacu“ od kvasine, ulja i ružmarina, da se „ubije divljač“ u njima - pa su mu ne jednom nabili na nos to što je porijeklom bio seljačić iz Zelova i što je - nekim je budalama i to smetalo - pravoslavne vjere.

Ovo potonje posebno je eksplodiralo činjenicom da je 1955. godine iz Hajduka prešao – izazvavši za to vrijeme neviđeni skandal – u beogradsku “Crvenu zvezdu“, i to nakon što je na proslavi šampionske titule “bijelih” u hotelu “Park“ bio toliko obezvrijeđen i zaobiđen da je, pročitao sam ovih dana u “Slobodnoj“, glasno kazao: Iđen ja svojim putem, pa vi pravite viceve na račun nekog drugoga vlaja!

A bilo ih je, tih viceva, koliko ti duša hoće. Recimo onaj kad su ga pitali – pošto je Hajduk kao prvi jugoslavenski klub preletio ekvator – kakav je taj ekvator, a on im tobože odgovorio: “A zidić ka zidić“. Ili ono kad su igrali u Njemačkoj i vozili se u metrou te na svakoj stanici čitali natpis za izlaz - “ausgang“, a Beara, vlaj iz Zelova, navodno komentirao da “u toj Njemačkoj ima više ausganga nego u nas Kaštela“.

Te je šaljivčine demantirao cijelim svojim životom - uspravnim i uspješnim – a sad kad je mrtav, neće ih biti malo koji će glasno tražiti da mu se podigne spomenik. O tome kakav spomenik, koliki, gdje… može, naravno, biti prijepora, ali o tome je li konačni odlazak Vladimira Beare uopće tema za Dalmovnicu – ne može ih biti. Njegovom smrću, naime, naša je Dalmacija siromašnija za jednu kocku ponosa i vedrine, ali i bogatija za jednu legendu s pokrićem.

mladen krnić