Dalmovnica: Dalmacijo, mukom težaka pritrujena

Vino je samo po sebi (i) neka vrsta veselja – opet se na ovome istome mjestu, u Dalmovnici, s radošću prisjećam kako mi je moj pokojni otac Ivan pripovijedao da se nekoć na Zadvarju, o Svetomu Anti i Bartulu, pečenu janjetinu i vino od krčmara naručivalo riječima “daj mi kilo mrsa i litru veselja” – ali se, ruku na srce, mora reći da se malo koja od 21 dosad održane Sabatine (riječ je, to ste već upamtili, o najvećem skupu dalmatinskih vinogradara i vinara u organizaciji Zadružnog saveza Dalmacije) pripremala (i bit će održana) u situaciji tako neveseloj poput ove sadašnje.

Stanje u vinogradima, konobama, vinarijama i općenito na vinskom tržištu, naime, toliko se zagropalo, izneredilo i izmaknulo kontroli, elementarnoj ekonomskoj logici, a možda i zdravom razumu, da trijeznom promatraču preostaje samo jedan razlog zbog kojega se može ustvrditi da u tom sektoru nije sve crno, a taj je – da ima i bijelog vina!

Ukratko, kad čovjek sagleda što bi sve trebalo učiniti, povezati, promijeniti, izračunati, projektirati, zaštititi, integrirati, zaokružiti i osmisliti da bi vino “izašlo iz krize”; kad sagleda oko čega se sve treba angažirati, namučiti se i razbijati glavu, dođe mu da se lijepo opije prvim alkoholom koji mu dođe pod ruku, da udari brigu na veselje i sve zaboravi, ali ni na taj čin zaborava nije se lako odlučiti, jer negdje u zakutku mozga uvijek preživi svijest da već sutra trijezan moraš povraćati ono što si pijan propustio učiniti. I zato, ništa od pijanstva, naprotiv, vrijeme je za otrježnjenje.

Kap koja je prelila bačvu zapravo je ovogodišnja berba, koja je donijela i jedan dosad potpuno nevjerojatan paradoks – neki su se vinogradari i vinari obradovali ponešto smanjenom urodu grožđa jer im se to čini kao možda jedini pouzdan način da smanje svoje vinske zalihe. I sad ti budi pametan: sadiš, okopavaš, polijevaš, plijeviš, vežeš, bereš, turnjaš, sumporaješ, pretačeš… i na kraju moliš boga da i grožđa i vina bude manje, kako bi ti bilo lakše.

Uistinu, “kriza punih bačava” – kako je rečenu (ne)priliku slikovito naslovio vrsni vinski znalac Željko Bašić – upravo je dostigla vrhunac, pa su kroničari ovdašnje “vinologije” mogli zabilježiti, nedavno na Pelješcu, prvi slučaj “mećenja” grožđa na vrlo osebujan način: ne u muljačama, nego na asfaltu, pod traktorskim točkovima. Pukao ljudima film, zadruga ne plaća, konobe pune, takujini prazni, živci na rezervi, život u leru, budućnost na ledu… Pa ti budi staložen, miran, razuman i strpljivo čekaj da nadležni ministar pošalje poruku koja, prevedena s birokratskoga na ljudski jezik, glasi otprilike da od države nema pomoći jer su, jebi ga, svi u nekakvim problemima, i to do ušiju. Gorko je čak i šećeranama.

Čast, naravno, svakome, ali za Dalmaciju – u kojoj je loza još uvijek najvažnija poljoprivredna kultura i od nje žive brojne obitelji – “vinska problematika” nema premca po važnosti, pa je valjda već svakom težaku razvidno zašto je priča s vinom postala kisela. Zalihe su ogromne (procjenjuje se, dva puta veće od ukupne godišnje proizvodnje), potrošnja vina drastično je smanjena, s tim da u strukturi potrošnje prevladava vino lošije kvalitete, uvoz je – pokazuju statistike – sve veći, a izvoz – naravno da pogađate – sve manji, dugovanja mnogih vinarija zadrugarima i drugim vinogradarima već su enormna, potraživanja vinara od trgovačkih lanaca i ostalih prodavača dostižu vrtoglave cifre, crno tržište praktično je legalizirano…

Na Hvaru, da stvar malo i konkretiziramo, “Dalmacijavino” ove godine uopće nije otkupljivalo grožđe i tek je ponešto “uskočila” Poljoprivredna zadruga “Svirće”; na Korčuli PZ “Jedinstvo” također nije otkupljivalo urod, pa je PZ “Pošip” malo “dao ruke”, a kako je bilo na Pelješcu, već je spominjano. Svi apeli i vapaji s terena upućivani nadležnim institucijama – uključujući i jedno pismo Vladi (2010.) Udruge dalmatinskih vinogradara i vinara – uglavnom su se prolili kroz državne tapune, pa i dalje ostaje otvoreno pitanje kad će i hoće li “strukture” napokon pružiti razlog da im se nazdravi čašom dobra vina.

Bilo bi, naravno, lijepo da se to dogodi već nakon predstojeće Sabatine, u Bolu na Braču, polovinom studenoga. Problemi će biti na okupu, a očekuju se – ako me dobro razumijete – i krivci. Organizatori su se naoružali podacima, parametrima, povučenim potezima i novim idejama. U nadi da se ipak može znati tko pije, a tko plaća.

mladen krnić