No, minuli dalmatinski tjedan bio je obilježen i snažnim fokusiranjem javnosti na nekoliko osoba, manje ili više poznatih iz javnog života, i to, dakako, zbog nekih njihovih izjava i poteza prema drugima (ili pak zbog stvari koje su drugi njima učinili) – što je na kraju ipak postalo, čini se s dobrim razlozima, temom današnje Dalmovnice.
I ne bih se, vjerujte, čudio ako ste pomislili da je jedna od tih osoba iz središnjih TV dnevnika mlada aktivistkinja (pa ma šta to značilo) Kristina Ćurković, koja se, međutim, legitimirala uglavnom kao egzibicionistkinja željna svjetla reflektora, jer je dvodnevnu veliku potragu za njom – tobože nestalom i smrtno ugroženom – objasnila pričom da joj se, mo’š misliti, smočio mobitel.
Ali ne, ona je ispala u treću ligu, a u prvi plan su, s puno ozbiljnijim razlozima, izbili drugi ljudi. To su, stjecajem niza okolnosti, četiri dalmatinska (grado)načelnika. Imenom, prezimenom i funkcijom: Ivan Kovačić, gradonačenik Omiša, Božo Petrov, prvi građanin Metkovića, Ivo Baldasar, poteštat dalmatinske metropole Splita, te Željko Baradić, načelnik općine Stankovci.
Vrijedi ukratko se podsjetiti zašto su oni privukli naglašenu pažnju najšire javnosti, medijskih “opinionmejkera” i komentatora po kafićima i šentadama, to više što je u tim razlozima sadržano gotovo ukupno pulsiranje života u Dalmaciji, s krizom ili bez nje; čitav jedan dalmatinski svemir sa svom svojom lucidnošću, požrtvovanjem, snagom, hrabrošću, ali i – kako će se, nažalost, na jednom slučaju vidjeti – svojom destruktivnom bijedom, jadom i glupošću.
Ivan Kovačić postao je uistinu neka vrsta političke zvijezde kad je odlučio i objavio da će svoj službeni automobil – on ga drži luksuznim, premda i nije baš neki, malo bolja “škoda” – odmah prodati i od inkasiranog novca opremiti dječji vrtić u selu Kučićima u omiškom zaleđu.
Kaže da mu ne treba ni općinski vozač: “Znam voziti, imam svoje auto i to je dovoljno da posao ne pati, a ja sam time zadovoljan i bolje mi ne treba.” Pribroji li se tome podatak da je sa svojom ekipom u kratkom vremenu ozbiljno smanjio gradski dug – čovjek je očigledno “pelcovan” od taštine i rastrošnosti – ostaje samo reći: bravo, gradonačelniče! Novi politički meteor bljesnuo je i u Metkoviću.
Nestranački gradonačelnik Božo Petrov, mladi psihijatar, s dosad neviđenom energijom i neviđenom potporom javnosti, vraća gradske dugove svojih prethodnika, ali za taj uspjeh i potporu plaća posve opipljivu cijenu – sebi je smanjio plaću na samo 3600 kuna te na minimalac privolio i sve gradske službenike. Populizam? Možda, ali čovjek bar ne mulja, nego se realno odriče. I stoga, svaka čast, gradonačelniče.
Svoj palac gore u ovoj Dalmovnici – istina, u ponešto drukčijem kontekstu – zaslužuje i prvi Splićanin Ivo Baldasar. Jasno i glasno spočitavajući Davoru Šukeru da se ponaša kao predsjednik Nogometnog saveza Zagreba, a ne Hrvatske – u kontekstu njegova oktroiranja odluke da se kamp naše nogometne reprezentacije, uz potpuno ignoriranje sjajne ponude iz Makarske, ima graditi u Zagrebu i točka – pokazao je da ima i hrabrosti i odlučnosti pogledati preko ograde svoga dvorišta i založiti se za interese ne samo Splita (nacionalni stadion na Poljudu) nego i naše šire regije, Dalmacije. Pohvalno!
I za kraj, “slučaj” zbog kojeg su mediji unisono na scenu “izveli” načelnika Stankovaca Željka Baradića, i to, za nevolju, kao žrtvu nečijeg bolesnoga uma. Prije sedam godina zasadio je stotinu maslina – mogu misliti koliko im se radovao – a onda je, sad za Silvestrovo, u maslinik ušla neka budaletina sa sikirom i ogrnuta mrakom sravnila sa zemljom dojednu maslinu. Sudeći po stoičkom miru s kojim je podnio masakr, načelnik će ih, siguran sam, opet zasaditi. To je i najbolji način da se noćnoj nakazi – koja u glavi ima manje pameti nego u sjekiri – pokaže da, ipak, ne može pobijediti.
Ali ne, ona je ispala u treću ligu, a u prvi plan su, s puno ozbiljnijim razlozima, izbili drugi ljudi. To su, stjecajem niza okolnosti, četiri dalmatinska (grado)načelnika. Imenom, prezimenom i funkcijom: Ivan Kovačić, gradonačenik Omiša, Božo Petrov, prvi građanin Metkovića, Ivo Baldasar, poteštat dalmatinske metropole Splita, te Željko Baradić, načelnik općine Stankovci.
Vrijedi ukratko se podsjetiti zašto su oni privukli naglašenu pažnju najšire javnosti, medijskih “opinionmejkera” i komentatora po kafićima i šentadama, to više što je u tim razlozima sadržano gotovo ukupno pulsiranje života u Dalmaciji, s krizom ili bez nje; čitav jedan dalmatinski svemir sa svom svojom lucidnošću, požrtvovanjem, snagom, hrabrošću, ali i – kako će se, nažalost, na jednom slučaju vidjeti – svojom destruktivnom bijedom, jadom i glupošću.
Ivan Kovačić postao je uistinu neka vrsta političke zvijezde kad je odlučio i objavio da će svoj službeni automobil – on ga drži luksuznim, premda i nije baš neki, malo bolja “škoda” – odmah prodati i od inkasiranog novca opremiti dječji vrtić u selu Kučićima u omiškom zaleđu.
Kaže da mu ne treba ni općinski vozač: “Znam voziti, imam svoje auto i to je dovoljno da posao ne pati, a ja sam time zadovoljan i bolje mi ne treba.” Pribroji li se tome podatak da je sa svojom ekipom u kratkom vremenu ozbiljno smanjio gradski dug – čovjek je očigledno “pelcovan” od taštine i rastrošnosti – ostaje samo reći: bravo, gradonačelniče! Novi politički meteor bljesnuo je i u Metkoviću.
Nestranački gradonačelnik Božo Petrov, mladi psihijatar, s dosad neviđenom energijom i neviđenom potporom javnosti, vraća gradske dugove svojih prethodnika, ali za taj uspjeh i potporu plaća posve opipljivu cijenu – sebi je smanjio plaću na samo 3600 kuna te na minimalac privolio i sve gradske službenike. Populizam? Možda, ali čovjek bar ne mulja, nego se realno odriče. I stoga, svaka čast, gradonačelniče.
Svoj palac gore u ovoj Dalmovnici – istina, u ponešto drukčijem kontekstu – zaslužuje i prvi Splićanin Ivo Baldasar. Jasno i glasno spočitavajući Davoru Šukeru da se ponaša kao predsjednik Nogometnog saveza Zagreba, a ne Hrvatske – u kontekstu njegova oktroiranja odluke da se kamp naše nogometne reprezentacije, uz potpuno ignoriranje sjajne ponude iz Makarske, ima graditi u Zagrebu i točka – pokazao je da ima i hrabrosti i odlučnosti pogledati preko ograde svoga dvorišta i založiti se za interese ne samo Splita (nacionalni stadion na Poljudu) nego i naše šire regije, Dalmacije. Pohvalno!
I za kraj, “slučaj” zbog kojeg su mediji unisono na scenu “izveli” načelnika Stankovaca Željka Baradića, i to, za nevolju, kao žrtvu nečijeg bolesnoga uma. Prije sedam godina zasadio je stotinu maslina – mogu misliti koliko im se radovao – a onda je, sad za Silvestrovo, u maslinik ušla neka budaletina sa sikirom i ogrnuta mrakom sravnila sa zemljom dojednu maslinu. Sudeći po stoičkom miru s kojim je podnio masakr, načelnik će ih, siguran sam, opet zasaditi. To je i najbolji način da se noćnoj nakazi – koja u glavi ima manje pameti nego u sjekiri – pokaže da, ipak, ne može pobijediti.
MLADEN KRNIĆ
FOTO: CROPIX
FOTO: CROPIX
