Dalmovnica: Balada o smilju i drama o beračima

Točno u ponoć prve nedjelje na početku ovog mjeseca, zadnjega u godini na isteku, službeno je prestala biti aktualna jedna tema koja je dotle tjednima zaokupljala (ne samo) dalmatinsku javnost - branje ljekovite trave Helichrysum arenarium, u narodu poznate po imenu smilje! A bila je, ta tema, začinjena s ovećim naramcima svađa, tučnjava, neslaganja, prijetnji i raznih intervencija pozvanih i nezvanih institucija, grupa i pojedinaca.

Toga je trena, naime, istekao rok, propisan od Ministarstva za zaštitu okoliša i prirode, u kome se uopće moglo brati smilje, no time na tu priču i na interes za nju ni izdaleka nije stavljana točka, pošto su se njezini repovi nastavili povlačiti među beračima, ovčarima, sirarima, pčelarima.., a - čini se po svemu - i po sudskim instancijama.

Zapravo, svjedočili smo fenomenu da je jedna naoko bezvezna, divlja biljka - koja, k tome, raste po vukojebinama Dalmatinske zagore i otoka, valjda nikad viđena uživo od većine gradskoga svijeta - na čuđenje mnogih izazvala interes koji je, vidjeli ste to i sami, potrajao uočljivo duže nego što traje izmoliti „očenaš“ i „zdravu Mariju“. A to onda ni Dalmovnica ne može zaobići jer nju - po zahtjevima njezina tematskog okvira - zanima sve što zanima Dalmaciju.

Cijeli se slučaj, kad se stvar malo bolje sagleda, zakuhao na činjenici da smilje baš i nije neka jadna travurina nego, naprotiv, mogući izvor dobre zarade, budući da se ulje od nje sve više koristi u farmaceutskoj, kozmetičkoj i prehrambenoj branši - za kilo smilja dobije se 11 kuna, za litru ulja 10.000 - pa su svoju priliku u tome vidjeli i potražili berači, vlasnici destilerija, izvoznici…

I ubrzo se, kako to obično biva kad zavlada „zlatna groznica“ sukobili s interesima lokalnog stanovništva na terenima gdje se beru tobože zlatne vlati, osobito s interesom ovčara i pčelara čije blago navodno ostaje bez sirovine, a nisu - kako se pokazalo - baš bili u velikoj ljubavi ni s propisima o branju ljekovitog bilja (ne čupaj, beri samo vrške!), pogotovo kad se radilo o beračima-ilegalcima (zapravo većini, jer je Ministarstvo zaštite okoliša izdalo samo 29 dozvola pravnim osobama).

Nije prošlo dugo i - pala je krv. Na Pagu su jednoga domaćeg ovčara krvavo pretukli ilegalni berači, dogodilo se još nekoliko tučnjava, prijetnje su stizale jedna drugu, izbili su i prosvjedi, a u sve se na kraju ponovo umiješala i država: zabranila je „smiljelov“ na otocima i skratila sezonu branja za 45 dana, na polovicu. Jedni su zapljeskali - lako je znati koji - a drugi najavili tužbe i druge sudske akrobacije.

Autoru Dalmovnice u tome „fajtu“ nije bilo lako izabrati stranu i, priznajem, (ne)naklonost se mijenjala s dotokom informacija. Na početku, činilo mi se da su negativci u ovoj priči berači, malo ih tko, vidjeli ste i sami, nije ružio po medijima. Te ovakvi su, te onaki su, čupaju biljke, uništavaju prirodu, nemaju dozvole za branje, ulaze u tuđe vrtove i maslinike, ruše suhozide i puštaju ovce da izađu izvan ograda, bahate se…

A onda je u „Slobodnoj“ kolega Davor Krile u nadahnutom tekstu tu ‘dramu od smilja’ sagledao iz drugog kuta: “Branje ljekovitog bilja u vrijeme moje mladosti bilo je klasičan dopunski izvor prihoda brojnim siromašnim obiteljima … tko nije pokušao nikad neće ni znati što znači nabrati par stotina kila lovorovih grančica, o prizemnijem bilju da i ne govorimo… inspektori zaštite okoliša, policajci, djelatnici Hrvatskih šuma i čuvari prirode, svi će se ko jedan ovih dana prsimice baciti na hvatanje tih kriminalaca i mafijaša što su bezočnom pohlepom opljačkali ovu napaćenu zemlju… a kad bi svaki berač smilja poput indijske boginje Šive imao po četiri ruke ne bi za 800 godina intenzivnog branja stigao počiniti štete koliko svaki talentiraniji politički destruktivac rutinski ostavi za sobom u jednome mandatu … i sve su strašniji ti moderni oblici klasne borbe u kojoj se sirotinja u bitki za koricu kruha odlučno obračunava s još gorom sirotinjom od sebe“.

Sad više nisam bio siguran da je u državnoj „akciji smilje“ baš svaka bila na svome mjestu. A pogotovo kad se javno oglasio i dr. Ivan Kolak, istaknuti stručnjak za sjemenarstvo i ljekovito bilje, s tvrdnjama da su odluke/zabrane države stručno neutemeljene, da ovce uopće i ne pasu smilje, da ga pčele ne koriste za pravljenje meda i da ono bolje raste tamo gdje ga se bere…

Pa ću evo i ja - žudeći za bar donekle sretnim završetkom ove dalmatinske drame - pozvati u pomoć Arsenovu (Dedić) baladu: Ubrala je stručak smilja na otoku, jednog dana/ Nije znala da je u njem moja mladost sadržana…