DalmacijaDug i zanimljiv put

'Dalmatinski Todorić' prvi je milijun zaradio na pikado aparatima, a onda su apetiti porasli. Danas ga se tereti za štetu od 40 milijuna kuna; Gdje je novac?! Možda u ovoj vili

Piše Davorka Blažević
7. prosinac 2019. - 12:01
prgin

Kad je nekadašnji gazda Agrokora Ivica Todorić posrnuo a država mu, navodno u ime spašavanja radnih mjesta, otela koncern i uz pomoć skupih domaćih i stranih konzultanata redizajnirala kompaniju i (privremeno) njezine dugove, Gazda je dobio optužnicu, ali se, naravno, nije preko noći, zajedno s propašću svoga carstva, prometnuo u siromašnog “golaća”.

Nakon londonskog “izbjeglištva” Todorići su naposljetku stigli kući i smjestili se u Kulmerove dvore, obiteljsku rezidenciju sasvim prikladnog imena, kompatibilnog s relevantnošću Gazde za hrvatsko gospodarstvo.

Nešto slično je i s nekoć uspješnim dalmatinskim i šibenskim poduzetnikom Goranom Prginom, vlasnikom (Nautičkog centra Prgin) NCP Grupe čiji je dobar dio, unatoč provedene predstečajne nagodbe i otpisa dugova, ipak završio u stečaju, a Prgin pod optužnicom, koja tereti i njegovu kćer.

No, obitelj, ako ništa drugo, iz vremena slave, moći i uspjeha, baštini impozantnu vilu u Zablaću kod Šibenika gdje komforno situirani, vjerojatno, lakše podnose inkriminacije za koje ih tereti Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku.

Poduzeća koja su se desetljećima gradila našim novcem uništili su 'uspješni' poduzetnici novog doba. Tvrtke su propale, a oni danas imaju luksuzne vile - kako to?!

Zapravo, to je neka vrsta standardnoga hrvatskog poduzetničkog obrasca po kojem se nezaustavljivo raste i kad-tad – pada.

Moglo bi se reći da je to cijena poduzetničkog rizika i neumjerenih ambicija pojedinaca koji su vjerovali da im samo nebo može biti granica, dok jednog dana nisu s nebeskih visina tresnuli na dno.

Kad bi institucije funkcionirale, a zakoni se dosljedno provodili, i kad javni interes ne bi bio njihovim djelovanjem ugrožen, javnost se posrnulim poduzetničkim kapitalcima i ne bi trebala baviti, nego ih pustiti na miru, da se snalaze kako znaju u za njih nepoznatim okolnostima posrnuća.

Ali, problem je u tome što su krimeni za koje ih ŽDO tereti, navodno, počinjeni i na štetu poreznih obveznika.

Domišljata muljaža

U slučaju vlasnika NCP grupe Gorana Prgina, koji je još nedavno bio uzorni dalmatinski gospodarstvenik, nota bene i čelnik regionalnog HUP-a, Državno odvjetništvo je pokrenulo istragu zbog zloupotrebe povjerenja u gospodarskom poslovanju, čime je, zajedno sa svojom 38-godišnjom kćerkom i 42-godišnjim direktorom NCP grupe te bivšim direktorom Jadranske banke u Šibeniku Ivom Šinkom, koji je danas u mirovini, napravio štetu od gotovo 40 milijuna kuna.

Spominje se tu više kaznenih djela, od poticanja do zloupotrebe povjerenja u gospodarskom poslovanju, na teret i Prginove tvrtke i šibenske domicilne banke koja je odnedavno dio nacionalne bankarske kuće – HPB-a.

Prginu se stavlja na teret da je kao direktor i vlasnik NCP-a, od 2007. do 2010. nagovorio bivšeg predsjednika Uprave JABA-e Ivu Šinka, da mu izda četiri bankovne garancije za kredit koji je NCP tražio od jedne strane banke.

Šinko je na to pristao, apsolutno protivno propisima banke, a kad Prginova kompanija nije uredno podmirivala svoje obaveze, teret vraćanja kredita pao je na šibensku banku koja je tako oštećena za više od 20 milijuna kuna Prginova duga.

Takav nonsens u bankarskom poslovanju, barem koliko je široj javnosti poznato, dotad je bio nezabilježen!

Sumnja se i da su Prgin i njegova kći od kraja 2009. do 2012., protivno Zakonu o trgovačkim društvima, kao fizičke osobe “tramakavali” s dionicama jedne banke, a koje su bile u vlasništvu njihova trgovačkog društva. Kad su oni postali vlasnici dionica, nisu ih otplaćivali, a dividendu su zadržavali za sebe, i nakon znatnog pada vrijednosti dionica vratili su ih trgovačkom društvu, ali po znatno višoj cijeni, po kojoj su ih i kupili.

Tako su, na štetu tvrtke, sebi pribavili protupravnu imovinsku korist u iznosu od preko pet milijuna kuna. Štošta se još stavlja na teret vlasniku NCP-a i njegovim partnerima koje je u svoje “poslove” uvezao.

Navodno se s nekima od njih, kako stoji u optužnom prijedlogu ŽDO-a, sporazumio da preuzmu dugove njegove tvrtke u iznosu od 35 milijuna kuna iako su znali da je stvarni iznos duga 21 milijun, čime su Prginu kao fizičkoj osobi, a na štetu drugog trgovačkog društva, pribavili nezakonitu imovinsku korist od oko 14 milijuna kuna!

Domišljato, mora se priznati. Indikativno je da naši poduzetnici nisu tako kreativni kada treba spašavati tvrtke i radna mjesta, nego samo kad je u pitanju njihova privatna imovina.

Uostalom, kako bi Prgin izgradio takvu velebnu vilu da nije vodio računa o svome privatnom novcu i zaštitio ga od bilo kakve ugroze, pa i kada su u predstečajnim postupcima dugovi njegovih tvrtki, osobito prema državi, otpisivani. Na štetu poreznih obveznika, dakako.

Dug, zanimljiv put

Dug i zanimljiv put je prevalio Goran Prgin od Primoštena preko Zagreba i Njemačke do NCP-a i Šibenika. U poduzetničkim vodama je od ranih 80-ih godina prošlog stoljeća.

Primoštenac, rođen u Šibeniku, s diplomom inženjera eketrotehnike, zaposlio se u Končaru, i ubrzo postao šef predstavništva Elektroosijeka. Samostalnu poslovnu karijeru počeo je kao obrtnik (1982.) baveći se emajliranjem bojlera za Končara i izradom kada za perilice rublja.

U to je vrijeme bio jedan od najprosperitetnijih samoborskih poduzetnika. No, prema vlastitom kazivanju, najveći novac zaradio je baveći se distribucijom pikado aparata kao hrvatski zastupnik jedne njemačke tvrtke. Bio je to njegov “prvi milijun” s kojim je krenuo u stvaranje svoga kasnijeg nautičkog carstva.

Investirao je u brodove i s čarterom od 50 plovila osnovao Nautički centar Prgin (NCP), koji je usidrio u marini Kremik u Primoštenu. I tako kreće njegov brzi uspon na hrvatskoj gospodarskoj ljestvici. NCP širi svoje poslovanje kroz desetak manjih tvrtki u grupaciji, a Prgin postaje nezaobilazan faktor u domaćim gospodarskim i poduzetničkim krugovima, što nekako u paketu donosi i dobre političke kontakte i u svijetu tzv. hrvatske političke elite.

To mu je, kažu, bilo itekako od koristi, kad je neposredno nakon rata, šibenski Remontni vojni zavod u Mandalini, koji je odigrao povijesnu ulogu u Domovinskom ratu zbog zatečenih ratnih brodova na njegovim dokovima, skladištima municije i oružja, došao u pat-poziciju, jer ga se država htjela riješiti, pa je neočekivano u igru ušao Prgin kao najpovoljniji kupac.

I tada se tvrdilo da svoj “ulaz” u Remont može zahvaliti ljudima iz vrha HDZ-a i države…

Istina je da su brodovi već tada bili Prginova glavna poslovna preokupacija. Oduvijek je Prgina puno manje zanimao Remont i njegove stare radionice, a puno više samo pomorsko dobro i operativna obala uz koje su se privezivali brodovi na servisu.

Od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture je otkupio koncesiju i za samo 17 milijuna kuna preuzeo cijeli Remontni zavod s njegovih 220 radnika, sa svim strojevima, opremom, halama… Bivšim radnicima je isplatio 4,5 milijuna kuna za otpremnine i de facto za tri milijuna eura zagospodario nekoć moćnim brodogradilištem nadaleko poznatim po njegovim vrhunskim meštrima.

Ali, Prgin je bio čovjek profinjenijeg ukusa, kojemu su oduvijek jahte više ležale od prljavih, masnih navoza, pa se okrenuo poslovima sa servisiranjem jahti i megajahti koje su u sve većem broju pristajale u njegovo brodogradilište. I sve se doimalo gotovo bajkovito.

Posao je išao vrlo dobro, ugled spretnog poduzetnika strelovito je rastao, i Prgin je postao opće mjesto u hrvatskom poslovnom svijetu. Da nije bilo recesije, tko zna kad bi se njegovi motori ugasili… Ovako, zbog globalne krize u svijetu, nautički turizam je došao na udar, a time i NCP. S krizom se na početku još i dobro nosio.

U njegovu brodogradilištu servisirale su se super luksuzne jahte bogatih brodovlasnika i gradili novi brodovi, poput onog za NP Brijuni, kapaciteta 350 putnika ili katamarana za norveške naručitelje koji su se radili u serijama.

Prgin se hvalio i iznimno prestižnim ugovorom za obnovu marine u Monte Carlu, teškim 1,3 milijuna eura, a krizi unatoč, NCP u kriznoj 2010. imao na remontu čak 150 brodova. Ipak, recesija pomalo uzima svoj danak i kroz otkaze za pedesetak radnika koji prisilno odlaze iz Prginova brodogradilišta...

Kuća pored mora

Dugo je izgledalo da nezaustavljivom uspjehu Gorana Prgina ništa, pa ni recesija, ne može stati na put. Ali, pokazat će se da stvari nisu onakve kakvima se čine.

NCP je 2010. - 2011. nagomilao više od 220 milijuna kuna, a tvrtka se pokušava spašavati predstečajnom nagodbom. Nije pomogla ni prodaja marine turskoj Dogus grupi, pa je restrukturiranje RB-a uz otpis dijela dugova (uglavnom prema državi) bio jedini izlaz i zadnja slamka spasa za donedavno jednog od najuspješnijih dalmatinskih poduzetnika.

Nakon predstečaja, NCP neko vrijeme uredno servisira svoje obaveze, povećava i prihode, ali dugovi mu i dalje, poput Damoklova mača vise nad glavom.

Usprkos tome, sveprisutni, nagrađivani poduzetnik, jedan od stupova šibenskog gospodarstva, u rujnu 2014. preuzima i većinski udjel u Županijskom Radio Šibeniku, zajedno s dugom od dva milijuna kuna, i pretenciozno najavljuje kako mu je cilj da Županijski Radio postane najbolja radijska postaja u ovom dijelu Dalmacije.

Na Radiju se nije dugo zadržao, nije ni neke ozbiljnije pomake postigao, pa je ta medijska epizoda Gorana Prgina završena poprilično neslavno. Nije mu uspjela čak ni popraviti već ozbiljno načeti poduzetnički imidž. U međuvremenu, dio tvrtki iz NCP Grupe odlazi u stečaj, a brojni vjerovnici nekad moćnog šibenskog poduzetnika, ostaju kratkih rukava…

Prgin, međutim, svoje rukave nije skraćivao. Unatoč ozbiljnom posrtanju tvrtke, koja nije uspjela stati na noge niti nakon predstečaja, uspio je sagraditi luksuznu obiteljsku vilu procijenjenu na oko 4 milijuna eura.

Riječ je o njegovoj već spomenutoj kući u Zablaću, u prvom redu do mora, u susjedstvu s terenima gdje je svojedobno i filmska megazvijezda Brad Pitt navodno planirao graditi hotele i vile, pa i osobno dolazio razgledati taj egzotični krajolik.

Impozantni gabariti i luksuz “Prginovih dvora” zadnji su simboli njegova nekadašnjeg statusa i moći. Posve nerazmjerni današnjoj poslovnoj snazi njegova NCP-a.

Ali, Prgin u tome ne vidi ništa sporno. Tvrtka je jedno, a privatna imovina nešto sasvim drugo, izjavio je svojeodbno upitan o moralnosti i oportunosti takve raskošne privatne gradnje u razdoblju kada su tvrtke iz NCP Grupe u postupku stečaja.

Bez nelagode je objasnio kako kuću gradi kreditom (70 posto) i privatnom ušteđevinom. Njemu ne smeta što vlasnici firmi koje su poslovale s NCP-om nisu naplatili svoja potraživanja kao vjerovnici u proceduri stečaja čime im je nanesena znatna imovinska šteta.

Kriza je, brani se, učinila svoje. Uostalom, znao je reći, u brodogradilištu prima samo plaću od 15 tisuća kuna mjesečno, a od njega već godinama ne živi. Ali u NCP i dalje, ulaže, tvrdio je, vlastiti, privatni novac, pa je tako i onaj što ga je dobio prodajom marine Turcima (3,5 milijuna eura), investirao u NCP.

Radnici primaju redovito plaće, ulaže u kompaniju, radna mjesta se spašavaju, pa valjda ima pravo i na podizanje osobnog standarda stanovanja(!?)

I da nije bilo kaznene prijave i pokretanja istrage ŽDO-a protiv Prgina i ortaka, možda bi se uistinu sve svelo na rasprave o moralu. Za pad NCP-a bila bi zaslužna kriza, a za raskošan život njezina vlasnika - snalažljivost. I gotova priča.

A ovako... Pričekajmo sudski epilog.




 

 

#JADRANSKA BANKA#GORAN PRGIN#NCP GRUPA