StoryEditorOCM
DalmacijaRECEPT ZA HRVATSKU

Dalmatinac koji je 40 godina u Njemačkoj radio kao mesar i imao jedan slučaj salmonele: Muškarci briju ruke, na tri radnika je jedan umivaonik, a ako bi na odoru pala krv, odmah se mijenjala

27. studenog 2016. - 17:04

Dušan Bajilo, rodom iz Tijarice kod Trilja, odradio je kao mesar svoj puni, 40-godišnji radni staž u Njemačkoj, u poznatoj industriji "Stockmeyer" iz Sassenberga.

– Moja je tvrtka – kazuje Bajilo, koji je otprije dvije godine umirovljenik – od ponedjeljka do petka producirala 1500 tona mesa za "Aldi", "Lidl", "Kaufland" i ostale trgovačke lance. U ta moja četiri desetljeća – a 26 godina sam radio na traci i preostalih 14 na obradi salama i pršuta – samo sam jednom doživio da je otkrivena salmonela.

Po njegovu mišljenju, dvije se ključne stvari u tom poslu – higijena i temperatura.

– Kada dođu veliki tegljači s mesom, bilo da se radi o kokošjim prsima, govedini ili svinjetini, postoji cijeli jedan tim ljudi za kontrolu. Sve ide najprije pod ruku tehnologu, i tu s 99-postotnom sigurnošću mogu reći da nema nikakve šanse da prođe pokvareno meso ili da mu je sumnjiv rok. Još od rampe strogo se vodi računa o temperaturi, a da ne govorimo o hladnjačama. Ako nije držano pod dovoljno stupnjeva, meso ne smije u obradu.

Temperaturna konstanta mora biti – pojašnjava Bajilo.

– Meso je dolazilo najviše iz Brazila, Srednje Amerike i čitavog niza europskih zemalja, od Nizozemske, preko Poljske i Češke, sve do Rumunjske... Iz PIK-a "Vrbovec" dobivali bismo pošiljke od 20 tona kuhane govedine, nikada nije bilo nikakve zamjerke. Po standardu je sve bilo zapakirano u pakiranjima od 12,5 kilograma i išlo bi na traku. Kada bi ga isporučili nakon obrade na linijima, gdje je radilo 1350 ljudi, za svaki kilogram mesa znao se put. Detalj po detalj – gdje se bik rodio, tko mu je bio vlasnik, kakvu je hranu jeo, gdje je zaklan, tko je to obavio... Sve je na pakiranju, da dobavljač i krajnji kupac znaju – veli naš sugovornik.

Što se tiče higijene, kazuje, bili su podvrgnuti pravom vojničkom drilu.

– Kada bismo dolazili na posao, pravilo je bilo da se odmah ide u svlačionicu i prvo što se radi jest dezinfekcija ruku. Svaki dan bi nas čekalo tek oprano radno odijelo. Ako nešto nije štimalo, odmah bi iz praonice stizalo novo. Prije dolaska na traku prolazili smo kroz kanal napunjen također dezinficijensima kako se ne bi nešto na obući, koja nas je također čekala spremna, možda unijelo. Bila je obvezna maska preko lica bez obzira je li ti brada bila ona od dan-dva ili duga.

Svi s dugom kosom, bez obzira bili žensko ili muško, morali su nositi ukosnice i onu "haubu". Muškarci koji su imali dlakavije ruke morali su ih obvezno brijati. Na svaka tri radna mjesta dolazio je jedan umivaonik. Ako bi ti na odoru pala krv u radu, odmah se mijenjala. Ne dao Bog da bi netko pljunuo na pod. S mjesta bi te spremilo u kadrovsku po radnu knjižicu – opisuje Bajilo.

Iznio nam je i zanimljiv detalj od petka navečer, kada je u tvrtku pozvan na tradicionalno predbožićno druženje s ostalim umirovljenicima.

– To se održava u jednoj dvorani s 450 mjesta. U jednom trenutku u dvoranu do nas na pauzu su došli radnici iz noćne smjene, među njima mojih dosta bivših kolegica i kolega. Normalno, ustao sam i pošao se javiti, ali kada me vidio šef smjene, došao je do mene i rekao: "Dušane, izvini, ali tebi nije mjesto ovdje!" Tako vam to ide – kaže.

Kako je onda moguće da su i u distributivnim centrima upravo njemačkih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj, poput "Lidla" i "Kauflanda", uočeni ozbiljni problemi kada je u pitanju čistoća?

– Zato – odgovara Bajilo – što u Njemačkoj funkcionira država i poštuje se zakon, a kod nas ima gramzivih ljudi na svim mjestima koji idu parolom "daj ti meni i ne brini, proći će". Para je vrag, gospodine. Osim toga, kada isporučitelj zna da postoji kontrola, odmah se i on ponaša drukčije.

Otkad je u mirovini, Bajilo dobar dio vremena provodi u rodnom kraju. Često ode u nabavu do Trilja, ali kaže da ga muka uhvati kada u mesnicama vidi neke detalje.

– To vam kao neupućenom sve na prvu ruku može izgledati O.K. Međutim, kako to da se kokošje, goveđe i svinjsko meso može čuvati zajedno? Gdje ima da se mesnica grije na klimu, a zna se što je temperatura za ispravnost i kvalitetu mesa? Jesu li noževi u vrućoj vodi cijelo vrijeme? Kada ih upozoriš na to, postaješ zanovijetalo, gotovo izdajnik. Imao sam nekoliko slučajeva kada nisam mogao prešutjeti, valjda su vidjeli da nešto znam, ali da su promijenili stvari nakon toga, e vala nisu – ogorčen je.


Nemojte klati u svom dvorištu
Po "dobrom starom običaju" znaju ga u triljskom kraju žicati da im štogod zakolje. Od toga, kaže, bježi kao vrag od tamjana.
– Nijemci su to zabranili da se radi u kućnom dvorištu još prije 30 godina. Tamo se zna: ako imaš stoku, zovneš ovlaštenu klaonicu, oni dođu, odvezu i zakolju, čuvaju 24 sata i tada možeš doći po svoje meso. Ako se nađe trihinela i slično, odmah ide u spalionicu. Tako i ja svojima u Trilju kažem da sve obave u klaonici i da ruke mogu dati samo u preradi – veli mesar Dušan Bajilo.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. studeni 2024 04:14