Ovo je priča koja mora biti ispričana. Na žalost, mnogo ljudi i mnogo Bračana ne zna za nju, a mislim kako je to prava šteta. "Dođi i ispričat ćemo ti je", kratko mi objašnjava Ado Bošković u pozivu.
Doznajem tek kako je riječ o maloj crkvi u Murvici na Braču i o Jerku Stipičiću, umirovljenom i cijenjenom liječniku u Austriji, podrijetlom Bračaninu. A kad Ado Bošković iz Selaca kaže da je priča dobra, treba mu vjerovati. On je inače dugogodišnji član bračkog Rotary kluba, i ubrzo uviđam kako je ova priča vezana uz njihov klub.
– Istina, ali mi tu uopće nismo važni. Priča je lijepa. Na Braču je trenutno Jerkov sin, došao je iz Austrije nekoliko dana sa ženom kako bi pomogao u branju maslina našem prijatelju Ivotu Briziću. Idemo k njima, taman su gotovi s maslinama – govori mi nekoliko dana poslije u automobilu, dok nas Pero Eterović, njegov prijatelj iz kluba, vozi do Povalja, na istočnu stranu otoka.
Prvo stajemo pred kuću Tonka Ostojića, trećeg po redu rotarijanca kojeg upoznajem.
– O da, to vam je fantastična priča. Vidjet ćete! – ponavlja i on.
Koristi priliku i, dok čekamo dogovor s ostalim sugovornicima, pokazuje mi brojne plakate i nagrade koje je dobio u maslinarstvu, fotografije s hrvatskim predsjednicima, premijerima. Darivao im je slastice, liker od divlje masline… Vrhunske stvari, kazuje mi. Nekoć je u Beču vodio poznatu slastičarnicu, objašnjava, a danas se smirio u maslinarstvu.
Ado nas požuruje, naši nas sugovornici čekaju na rivi.
Konačno upoznajem i "četvrtog" prijatelja. Ivo Brizić Mućo sjedi u kafiću, bura mu je zapela u kosi. Odmara se s prijateljima i obitelji nakon napornog maslinarskog dana.
– Ovo vam nije priča o nama, ovo vam je priča o Jerku Stipičiću. To je jedan fantastičan, genijalan čovjek. Bio je kirurg za kičme, ortoped, nema klinike u Austriji kojoj nije bio ravnatelj ili je nije osnovao, upravo za to područje. Njegov životopis je filmski. Kao mladi student iz Zagreba skupljen je u Bleiburg.
Kada je tamo došao, jedan Englez je okrenuo glavu. Jerko je bio mlad, mulac... I tako ga je ovaj Englez spasio. Cijeli je život ostao raditi vani i svoje korijene ostavio u Austriji. On je kum hrvatskog Rotaryja, od devedeset prve, kada se opet osnovao u našoj zemlji. Inače je iz Gornjeg Humca. Moj pokojni otac i on bili su veliki prijatelji – kazuje mi Brizić Mućo.
– I njegov sin i ja danas smo prijatelji. Evo ga, tu je, pomaže mi brat masline – smješka se i pogledava prijatelja.
– Prvi put sam s ocem bio tu kad sam imao osam. Od tada dolazim bar dvaput na godinu. I ja sam specijalist za ortopediju, radim već trideset i šest godina. Dogodine idem u mirovinu, a onda u svoj Humac, tamo je zrak zdrav – došaptava mi Nikola Stipičić, ispričavajući se zbog lošeg hrvatskog.
– Dakle, ovdje među mojim prijateljima i rodbinom, kao što ste primijetili, su dva-tri Austrijanca, jedna Njemica, inače moja supruga, i nas par ostalih. Zašto je to bitno? Zbog priče koju vam želimo ispričati, to jest, prevesti – kaže Brizić i vadi isječke iz novina, njemačkog Bilda i švicarskih novina, iz davne šezdeset osme.
– Priča je ovo zbog koje je jedan Bild šezdesetih godina prošlog stoljeća stigao u malu Murvicu na južnim padinama Brača, a naše novine nisu napisale ni riječi. Gotovo pola stoljeća kasnije, mi to želimo ispraviti – kazuje Brizić i svojoj supruzi Dorothei dodaje tekst na izravno prevođenje.
Ovo je, dakle, priča:
"Diplomirani kineziolog Klaus Müller iz Hamburga sa slomljenom je kralježnicom završio u bolnici. Danas, na otoku Braču, koja je domovina Stipičić Jerka, zahvaljujući kojem je živ, prilazi crkvici koju je dao izgraditi. Njegov put patnje dobio je sretan završetak.
U jednoj gimnastičkoj dvorani ovaj je profesor tjelesnog odgoja pripremao djecu za maturu. U dvanaest i četrdeset se dogodilo – napravio je stoj s okretom, no uzeo je previše zaleta i bradom udario u parket. Slomio je četvrti kralježak i ostao potpuno nepokretan. Mjesecima je bio na pragu smrti. Boravio je u specijalnom odjelu za fizioterapiju u Hamburgu. Rijetko se budio i mislio je – neću ovo preživjeti. Ni doktori nisu davali nadu. Svi, osim tada 46-godišnjeg liječnika Jerka Stipičića. Klaus se točno sjeća svega:
– Imao sam mnogo vremena za razmišljanje. U Stipičića sam imao povjerenje ne samo kao u liječnika, nego i kao prijatelja. Jednom sam mu ispričao svoj zavjet. Preživim li, izgradit ću crkvu. Ohrabrio me da ću taj zavjet ispuniti.
Stipičić je bio prijatelj svećenika koji je u Murvici, na južnim padinama njegova rodnog Brača, mise služio u ruševnoj kamenoj pećini jer nije bilo novca za izgradnju nove crkve.
Kada se, na čudo mnogih, Klaus oporavio, nije mnogo dvojio – izgradit će svoju crkvu upravo u Murvici.
Kako je jedina mogućnost koju je imao bilo pisanje pismenih molbi, Müller se, ležeći u svojoj bolničkoj postelji, uhvatio pisaćeg stroja. Pisao je prijateljima, rodbini, crkvenim zajednicama, sportskim udrugama, farmaceutskim kućama tražeći donacije. Pet tisuća pisama ukupno. I odgovori su pristizali.
Iz svoje je bolesničke postelje davao i upute na daleki Brač kakvu crkvu želi. Nije bilo jednostavno. Građevinski je materijal nošen na magarcima zbog nepristupačnog terena.
U bolnici se, na koncu, i zaljubio. U prekrasnu plavu pacijenticu, devetnaestogodišnju frizerku Daju. Ona je tamo boravila zbog ozljede palca. Upoznao ju je pred liftom, pogurala je njegova kolica i…
– … onog trenutka kada me pogledala, ja sam se zaljubio. Čim sam shvatio da je ljubav uzvraćena, mojoj sreći nije bilo kraja – kazuje Klaus.
U još do kraja nedovršenoj crkvi u Murvici su se vjenčali.
Stotine je ljudi stajalo u špaliru dok je Klaus na malom sivom magarcu, ukrašenom livadnim cvijećem i karanfilima, podržavan dominikancima, tristo metara prešao i došao do svoje crkve, svog kuma Jerka Stipičića i svoje voljene Daje…"
– Eto, to vam je ta priča – uzdahnuli su prisutni.
– Kolika se životna borba odvijala, probile su se granice nemogućeg, ostvarilo nezamislivo, a crkva nijemo šuti i o tome malo tko zna – govori Brizić Mućo.
– Što je danas sa svima njima? – pitam ih.
– To bi vam želio ispričati moj otac – kaže mi Nikola Stipičić i daje mi njegov broj.
- Ima devedeset i pet godina, ali bistriji je i od mene i vas zajedno – dobacuje Brizić.
Tako i bi.
– Ah, Klaus... Još je uvijek živ. Više od pedeset godina je u kolicima, a optimističan je kao i uvijek. Nazove me obavezno jednom tjedno – smiješi se Jerko Stipičić dok razgovaramo preko telefona.
Doktoru Stipičiću je danas devedeset i pet godina i živi u Salzburgu u Austriji. Deset godina nije bio na Braču jer ga noge ni samog više ne služe, ali glava je, napominje, sasvim u redu.
– Ja sam te šezdeset i neke radio u Sveučilišnoj klinici u Hamburgu, u Njemačkoj. Klausova braća su došla do mene, htjeli su da ga pregledam. Moji mu kolege nisu davali mnogo izgleda, bio je vrlo loše. No, ja sam ga ipak primio. Vidite, kada se mladi ljude unesreće, postaju pobožni. Klaus me pitao grade li se u tadašnjoj Jugoslaviji crkve.
Naravno, kazao sam i ispričao mu priču o mom prijatelju svećeniku u Murvici koji mise služi u špilji jer su crkvu zapalili. Bilo je to u siječnju te godine. Prosinac je bio kada mi je već dobro oporavljeni Klaus dostavio pozamašnu svotu prikupljenog novca. Pisao je, kaže, svima, političarima, bankarima i sakupio donacije – prisjeća se Stipičić.
– Klaus danas ima osamdesetak godina. Napredovao je bio mnogo. Slomljen je bio četvrti kralježak, ali on se toliko oporavio da je uspijevao nekoliko koraka učiniti i na štakama. Bio sam mu i kum na vjenčanju. Brak se poslije raspao i Daja se odselila u Australiju. Klaus je vrlo energičan čovjek i možda je to njoj bilo sve skupa teško. No, rastali su se mirno, prijateljski, i još se uvijek čuju. I mene ona nazove jednom na mjesec iz Australije.
Klausova je ljubav prema crkvi, međutim, ostala doživotna. Još je neko vrijeme dolazio, posjećivao i crkvu i samostan u obližnjem Bolu, brinuo se o svemu. Jedan njegov brat je poznati orguljaš, a drugi kipar, koji je napravio dva reljefa u crkvici.
U Njemačkoj mnogi znaju za ovu priču, pa posjete crkvicu kada dođu. Oni su ga i obavijestili kako je pristupni put obrastao i kako ga valja urediti, pa je poslao novac da se to i napravi. Nedavno su, eto, baš momci iz bračkog Rotaryja, s kojima ste razgovarali, to i napravili – kazuje doktor Stipičić.
U maloj bračkoj Murvici, selu od svega dvadesetak stalnih stanovnika, mise su rijetke. Vjenčanja još i rjeđa i uvijek popraćena s posebnom pažnjom otočana. No, crkva je tu, a priča o jednom upornom Nijemcu koji ju je dao izgraditi više nije nepoznata...
Što je Rotary klub, ili - tko su rotarijanci?
Rotary je međunarodno udruženje osoba iz stručnog i poslovnog života koje se posvećuju humanim ciljevima, cijene i promiču visoka etička načela u poslovnom i privatnom životu, te šire dobru volju i razumijevanje u svijetu, stoji na njihovim internetskim stranicama. Rotary International je organizacija koja trenutno ima više od 1,2 milijuna članova u gotovo svim zemljama svijeta.