Evo je i Lovre dogurao do reprezentacije. Brat mu Marin stao je na juniorima ‘Solina’. Nikola se već odavno afirmirao u zemlji i svijetu. A prije njega je bio i Kaja, U-17 reprezentativac, poslije Hajduka, u Solinu, Posušju... Sputale ga ozljede.
Matko je branio u Hajduka, Solina, Cibalije, Rijeke... Samo ga je nesretni lom prsta spriječio da ne završi u Bundesligi, u Stuttgartu... I brat mu Mario je bio u juniorima Hajduka... Mladen, Mrđo smo ga zvali u osnovnoj školi, nakon pionira Hajduka izabrao je juniore Solina, a potom jedini iz čitave generacije izborio mjesto u prvoj momčadi. Igrao je potom u Mariboru i Zadru, da bi kao kapetan u poznijom nogometaškim godinama karijeru okončao u Solinu. Neko vrijeme je bio i trener pored Jadra, vodio je unešićku Zagoru...
Ivici, mladom meštru, strojobravaru iz Majdana i desnom beku u tada novom hrvatskom ligašu Solinu, život će umnogomu odrediti ono jutro kad je u 5.30 Špaco Poklepović, probudivši prethodno pola Bilankuše, pokucao na njegova vrata kako bi mu priopćio da nipšto ne smije otići u Velež s kojim je sve bilo dogovoreno, već da ga čekaju Tito Kirigin i Žaja...Te sezone, ipak, nije dobio priliku u Hajduku, otišao je u Maribor, potom u Osijek - supruga mu, gospođa Vedrana, reći će da joj tamo bilo najljepše - pa u Hajduku, da bi potom završio u Insbrucku, u Austriju. Trenirao je mlađe uzraste ‘bilih’, asistirao Kataliniću u Hajduku i Ukrajini, te Iviću u Emiratima, u Šibeniku je napravio veliki posao...
Hvata se mahovina...
Na klupu Hajduka u službenoj utakmici sjeo je jedan jedini put - onog nesretnog 6. kolovoza 2009. do 76. minute protiv Žiline. Petar, u Solinu poznatiji kao Klija, uskačući tek kao pojačanje Hajduku na turnirima, čitav dugi nogometaški vijek - ima nekadašnjih lijevih bekova iz Dalmatinske zone, Hrvatske lige i ondašnje Druge lige kojima se još manta u glavi od njegovih driblinga - odradio je u Solinu... Trenirao je Solina, Omiša...Tko su, pak, ovi? Pa Kalinići, naravno.
Dovoljno da se čovjek upita: otkud više dolaze? A došli su - via Solin - iz Velikog Bročanca, i s odgovorom na to pitanje, poštovani čitatelju, nestaje bojazni da bi novinar koji se dao u obilazak (polu)zaboravljenih sela odjednom počeo pisati o sportskim temama. Ne, ovoj je tek još jedna priča o našim selima.
- Tu je bila konoba za vino, a tu štala za kravu i magare. Mi smo spavali tamo gore, balun smo igrali po ogradama, priča nam već spomenuti Ivica Kalinić, dok stojimo pred onim što je ostalo od nevelike kuće djeda mu Petra. Krov se odavno urušio, kameni zidovi se još drže, od poda su ostale samo grede, grubo tesane i crvotočne... Po stepenicama koje vode gore do kata već dugo nitko ne gazi, hvata se mahovina...
Odavde, iz ove kućice, poslije onog rata trbuhom za kruhom krenula su tri brata, Ante, Mate i Nikola, pa, našavši posao na željeznici, ostali u Solinu, kuće sagradili. Klija i Mrđo su Antini, Kaja je Klijin sin. Ivica je Matin, Matko i Mario su njegova djeca, a i Ivičin brat Petar, da je bilo volje trenirati, daleko bi dogurao...
Ko izgubi riže slaninu
Ima tih Kalinića ovdje u Bročancu, selu s onu stranu Kozjaka, prvom nakon Konjskoga na putu za Lećevicu: uz cestu putokazi za zaseoke Vidoševići (i Nadan ima ovdašnje korijene), Vujići, Šego Vrlete, Parađine, Delići, pa Kalinići čak četiri puta: Kalinići Kerani, Kalinići Tucići, Kalinići Beškeri i Kalinići Bulajići. Sve po nadimcima predaka kojih se još malo tko sijeća.Novopečeni reprezentativac Lovre je isto od Kerana, unuk željezničara Ante pokojnog Joze, a i ćaću mu Joška je išao balun, da mu nije bilo draže loviti špare i glamce na Raci dalje bi se dobacio od malonogometne ekipe ‘Crne luke’...
A Nikola, onaj što sada golove zabija u Dnjipru? Njegovi su od Kalinića Beškera, no i njegov otac je dobio posao na ferati...
Evo nas, u društvu s Ivicom među rođacima mu i prijateljima, u Kalinićima Keranima. Drugi je dan po svinjokolji, topi se mast. Nad kotlom s povelikom kultlačom u ruci stoji Mladen (52), plivaju čvarci dok mast cvrči.
- Cilu večer smo igrali na karte, ko izgubi mora rizat slaninu na komadiće - upućuje nas Ivan (64).
Četiri prasca su glavom platila, svaki po 150 kila. Nabavljeni su na farmi u Neoriću, a ovdje su uzgojeni. Psić Johny, posavski gonič, glođe kost, i njemu je dobro ovih dana.
Pršuti i pancete su posoljeni. I kobasice su već na dimu. Na ognjištu iznad kojeg se suši meso Davor (47) potpiruje vatru.
Davor je ratni vojni invalid, izgubio je nogu na južnom bojištu.
- Jeste li zadovoljni penzijom? - pitamo.
- Nije problem penzija nego stanje u državi.
Evo nam još jednog Ivice (41), pa još jedan, ovaj je 51-godišnjak, a onda dolazi Anđelko Đele (76), najstariji među svim ovim Kalinićima. Radio je u sućuračkoj cementari, a po odlasku u mirovinu povukao se ovamo.
- Jesi li im priča kako si opleja s konja? - pitaju nogometaša Ivicu.
- Da opleja, na glavu, nikad više nisam uzjašija.
Razgovor brzo ode na nogometne teme, svi su igrali nogomet, u Domagoju iz obližnjeg Konjskoga, klubu preko čijeg igrališta je prošla Dalmatina, ili, preko brda, u Prugovu.
- Mater pita di sam, zašto nisam osta čuvat blago, a ja otiša na utakmucu - Mladen će.
Onda ide red evociranja uspomena na utakmice i malonogometne turnire na kojima su nastupali i piva koja su usput popili.
No među Keranima ipak nisu svi Kalinići.
- Ja sam došopic - predstavlja se Nikola Maleš (57).
Iz Brštanova je, a ovdje se u Kalinićima oženio. I on je ratni vojni invalid, da je 1900 dana skupio u vojsci. Računajući beneficirani staž. Počeo je u 114. pa prešao u 4. brigadu.
Nove generacije
- Uzgojim prase, tuke, kokoši - priča, a onda se ljuti: - Ćer mi je završila školu, eno je leži doma bez posla, jedan mi sin radi u Konstruktora, i ne sića se kad je zadnji put dobio plaću. Drugi mi je sin policajac u Grudama kod Dubrovnika.Začudo, obilazeći selo, u kojem po zadnjem dostupnom podatku ima 169 stanovnika, ne vidimo djecu. Jesu li i ovdje na scenu stupile ove nove generacije koje, zbog obuzetošću računalima i sličnim spravama, više ne možeš istjerati iz kuće, za razliku od nas, rođenih u prošlom stoljeću, koje, zbog predanosti balunu, nisi mogao utjerati u kuću.
U selu ima petnaestak djece školskog uzrasta. Svi putuju u školu, do trećeg razreda u Prugovo, a do osmog u Klis. Nekad je tu bila i škola. Treba li napominjati da je sada ruševina. Na malonogometnom igralištu kroz pukotine u asfaltu probija trava.
Samo jedan obrađeni vinograd, dvije koze u dvorištu, zatravile se nekadašnje njive, grab, hrastići i jasenčići u ofenzivi...
Još tamo devedesetih godina kvadrat zemljišta se ovdje mogao dobiti za dvije, tri marke, a sada se cijena penje i do 30 eura. Dolje uz cestu ima i lijepih, novih kuća. Prodaju se i stanovi. Nema jagme, ni table koja bi oglasila apartman za iznajmljivanje. Odavde se najčešće samo odlazilo...
- Kad čovjek dođe u neke godine, počme se vraćat na ditinjstvo. Tako sam se i ja vratio na didovinu - priča nam Ivica Kalinić, bivši nogometaš i trener, jedan od rijetkih koji se vratio Bročancu.
Ovdje je sagradio kuću, neveliku, 54 kvadrata, ograđenu lijepom kamenom ogradom. Sve rođaci i prijatelji pomogli. Na pivski pogon. Oko kuće veliki travnjak i manji vrt, kupus, verzot, kauli, brokula, karota, zimska salata, kapulica i luk. Sve što čovjeku treba. Zidani kamin. Po zidiću rezbarije od drveta, eno je sin mu Matko izrezbario psa.
Bez televizije
- Tu je dida sija šencu, tamo kukuruz - pokazuje nam.Ima i, uvjetno rečeno, bazen. To je nekadašnje nadsovođeno pojilo za stoku, kojemu se urušio svod. Krš je ovo, voda odnekud stalno dotječe, plivaju zlatne ribice.
- Znam ode i po desetak dana provesti, a da televiziju ne upalim. Dođu mi prijatelji, bacimo na karte, napravimo gradele. Tu sam ditinjstvo proveja, svako lito smo dolazili kod dida. Ode sam naš mir, odušak od stresa - kazuje.
Poslije onog 6. kolovoza 2009. liječnici su mu zabranili sjedenje na trenerskoj klupi. U invalidskoj je mirovini.
- Sta sam uz crtu u prostoru predviđenom za trenere, vidim da onaj igrač prolazi između Maloče i Pandže, da puca i da je gol. Odjedanput me nešto prisiklo u prsima. Jedva sam doša do klupe, oblija me ladni znoj. Doktor Rakić je odmah skužio o čemu se radi. Boško Božinović Klifton, kondicijski trener i moj veliki prijatelj, bija je uz mene. Već su me čekala kola Hitne pomoći. U bolnici mladi doktor i medicinska sestra. Leža sam i priča s njima, a onda sam odjedanput nesta. Vidija sam samo neku dolinu punu cvića, čuja neke glasove i bila je neka svitlost, ogromna svitlost u koju sam ulazija. Onda sam opet ugleda doktora i sestru. Da sam dvadeset sekundi bija klinički mrtav, i da su me dva puta pokušali reanimirati defibrilatorom. I doktor mi je reka da kad je vidija da i dalje ne dišem, da me puka šakon u prsi. Tako san opet prodisa, oživija. Reka san mu da san vidija svitlost i da san ulazija u nju, a on je reka: ‘To je znači to’. Šta je bilo? Začepija mi se stent, kojeg san od ranije ima. Sad iman i premosnice - pripovijeda nam Ivica svoju dramu.Hajduk i sve ono što se kasnije, nakon prve i jedine utakmice na njegovoj klupi - što je valjda jedinstven događaj u svjetskom nogometu - ne želi spominjati.
Na utakmice više ne ide.
I dok je za muškarce nogomet igra i rezultat, za žene, supruge i majke, to su ozljede, operacije, rehabilitacije... Gospođa Vedrana - nije se željela fotografirati za novine - priča nam o tome.
Mirno je u Bročancu. Ni glasa, ni cvrkta ptica, samo pas Roki - netko ga izbacio iz auta i ostavio pored ceste, a Ivica i Vedrana ga usvojili - povremeno zalaje. Ni svjetlost, tvrde astronomi koji su ovdje otvorili Astronomski centar Salona, ovdje nije onečišćena...
- Dugo uopće nisam mislio o balunu, ali, strah me je, događa mi se da ga sve češće sanjam - veli nam domaćin, jedan iz plejade nogometaša Kalinića.
