- Da samo znate kakva je bila, slatka ki bonbon, a ja, virujte mi, znaden šta govorin, skupa smo u školu išli, a nu, pogledaj sad, đava bi je pripozna!
Drago je Glavičanima što smo kod njih došli. U njihovo mjesto, božesačuvaj da netko kaže selo, jer Glavice možda jesu na selu, ali selo nikad nisu bile, niti će biti, uvijek su tu neka fina gospoda hodala, pa neka su od kupusa živjela, a tako je i danas.
Uspon i pad Piruške Canjuge: pritvaranje nekadašnje Todorićeve suradnice uzburkalo je javnost, evo kako je postala jedna od najpoznatijih poslovnih žena u Hrvatskoj
Samo što je polje neuzorano, a gospoda Glavičani su se preselila u Zagreb, da se, kak' i spada, druže s drugom gospodom.
A ova što je bila kao bombon i što je s nekolicinom naših sugovornika u istu školu išla, odavno je u Zagrebu, tamo je stekla i ime i slavu. Poslije završene srednje škole napustila je Cetinu i Cetinjane, u metropoli je završila fakultet, Agronomski, dobro se udala, za Zlatka Canjugu, mladog moćnika bliskog Franji Tuđmanu, poslije i uspješnog poduzetnika, sigurno ste im ovih dana vidjeli kuću na televiziji pa samo možete pretpostaviti koliko je gospon Zlatko bio uspješan, a ništa lošije nije ni njoj išlo.
Isfenirana i u bundi dočekala privođenje: Piruška Canjuga s godinama se dotjerala do maksimuma, na početku karijere izgledala je sasvim drugačije
Mic po mic, nerc po nerc, i postala je članica Uprave "Agrokora", desna ruka Ivice Todorića.
Dugo ne svraća
A krenula je iz Glavica, mlada, 18-godišnja Piruška Dinarina, bricina kći, da bi završila kao gospođa Canjuga, s vilom pod Sljemenom, službenim vozačem i sluškinjom.
Sigurno ste ovih dana vidjeli onu sluškinju, zabrinutu gospođu u modroj kecelji i bijeloj pregači, glumicu iz serije "Zvonili ste, milorde?", kako viri kroz stražnja vrata i prati svoju gazdaricu pogledom dok je policajci odvode u ćeliju. E, to je Piruškina služavka.
Pogledajte luksuznu vilu moćne Todorićeve suradnice u koju je jutros upala policija
- A šta se vi čudite, je li Tuđman reka da će bit dvista bogatih obitelji, je, i da će to bit dobro za Hrvatsku, i skroz nan je dobro, i ne znan šta sad oćete, ko je još čuja za bogatašicu bez sluškinje, ne bi je lipo bilo vidit, priznajte! - govori nam Ivan Jelinčić, pa Canjugine uspoređuje s Clintonovima,Bushovima i Trumpovima, bogate s bogatima, smješta svakoga tamo gdje mu je mjesto.
Siječe stari Vana drva, zima će i prije no što nam se čini, pa hvali Zlatka Canjugu da je dobar zet, bilo je dana kad je često u Glavice svraćao, zbog baluna ponajprije, jer dobar se nogomet u Glavicama odavno igra, a Canjuga je stari fajnšmeker.
- Evo, baš smo jučer nas nekoliko ribali kupus i sve se pitamo šta ga nema. Ali, znate kako je, došlo je vrime da niko više u nikoga ne oda i da niko ništa ne pita. A šta'š i pitat, bolje mučat, znan samo da joj je mater i ćaću ovo strašno pogodilo, a dobar je to svit, pošten - priča Vana Jelinčić i sve nas, kao da neće, gura prema kući, na tekilu, nema takve, kaže, ni u Meksiku, od pet je hrvatskih trava spravljena.
Uz piće se sve lakše podnosi, padaju carstva, carevi kleče, carice kmeče, a mali dućan, kruh, mlijeko i hladno pivo, ne zatvara vrata.Mario Modrić nam pokazuje put, njegov iLukin šukundjed, ili tako nešto, samo još starije, rođena su braća, iz Rame su se skupa prema moru uputili, pa jedan zapeo Glavicama, a drugi završio u Obrovcu.
- Piruškin ćaća moj je prvi brico, godinama san se kod njega šiša i mogu van reć da nadaleko nije bilo boljega - napominje Mario, dok ga stara pametna majka gurka da ne rekne previše, tko zna kako bi se moglo shvatiti, pogotovo u selu koje je, upućuje nas, politički sasvim podijeljeno.
Mercedes i fićo
Ni Ante, kojega smo sreli u polju, pored ovaca, ćaćinih, da ne bi bilo zabune, nije se želio pustiti od kraja. Od Piruške je godinu mlađi i dobro je poznaje. Veli da je bila odlična učenica i da je sad na televiziji nije ni prepoznao. Nesalomljiv je, o uhapšenima sve najbolje, nema tog driblinga i lažnjaka koji bi ga izbacio iz ravnoteže, tek mu je slika Piruškine uniformirane sluškinje na tren zagolicala maštu.
- Nije loše, a?
- Šta?
- Pa, to, imat sluškinju.
- Aj đavlu.
I otišli smo. Ravno u garažu. Pored dućana. U kojoj, skriveni od podmuklog jesenskog sunca, uz karlovačko i ožujsko divane glavički intelektualci. Stislo ih se pod betonskom pločom više nego što zastupnika dolazi u Saboru. Tema im je zanimljiva, od Todorića ne mogu uteći sve i da hoće, pa jedan drugome uskaču u riječ. Ipak, poštuju najstarije, pa kad doktor Branko, umirovljenik i povratnik iz Zagreba, uzme riječ, svi brzo otpiju gutljaj i u njega se zapilje.
- Kakav otac, takav sin, to vam je najprecizniji komentar - uvodno će Branko.
- Onomad - nastavlja - kad se Anti Todoriću sudilo za gospodarski kriminal, znate što je rekao sutkinji?
Sve su oči uprte u Branka, nitko i ne pomišlja na novi guc.
- Rekao joj je da je on na suđenje došao u mercedesu, a ona u fići, te da će on i nakon suđenja, bez obzira kako ono završilo, voziti mercedes, a da će ona ostati u svome fići. A tako će vam biti i sada - mudro će doktor, on jedini prije objeda konzumira rakijicu, duplu.
Slijedi očekivana graja, svatko nudi svoj recept kako bi se obračunao s Todorićima, ima tu svega, bolje da vam ne prenosimo, a s gornjega kata odjednom se spušta gazdarica, i dućan i garaža su njezini, pa prijeti zatvaranjem "birtije".
- Ako još samo rič čujen o Todoriću i politici, svi letite vanka! - viče, trudi se pokazati autoritet, a klijentela pušta da je prođe, pa nam odmahuje rukom, prijetnja je to, pokazuju u krug poredani Glavičani, praznom puškom, navikli su.
Što bi, uostalom, ona bez njih. Uvenula bi, kao i oni bez nje.
Svi su SDP
- Jel, novinar, znadeš li ti da smo ti mi svi ovde za SDP? - ozbiljno pitaju nakon što se gazdarica vratila na kat.
- Znam, naravno, pa svi znaju da su Glavice SDP-ove, je li Zoran Milanović porijekom odavde ili nije - dobivaju logičan odgovor.
- ES-DE-PE, Svaki-Dan-Pijani, eto, takvi smo ti mi SDP! - šala je to koja u garaži izaziva urnebes, tek se doktor dosjetio ispravka krivog navoda.
- Molim lijepo, Svaki-Dan-Pijemo, to je velika razlika - objašnjava doktor, a ostali zadovoljno potvrđuju.
Ponosni su što su iz Glavica. Nabrajaju znamenite Glavičane, je, i Piruška je među njima, ljepša im je, istina, bila kao njihova cura, slatka ki bonbon, rekoše, ova Canjugina gospođa većini se nimalo ne sviđa, ali ne bi željeli da se Glavice i Glavičani po njoj raspoznaju.
Iako, njihova je Piruška i ne daju na nju, no jedan drugi Glavičanin im je prirastao srcu, zapravo malo niže, ta im ljubav, naime, doslovno ide na jetru.
- A šta mislite zašto smo svi mi u Glavicama SDP, lako je nama pit kad imamo našega doktora Jadrijevića, ima u njega u frižideru više jetre nego u našemu dućanu pive, eno je jednu jučer i Klasniću prisadija, to je njemu ka nama upaljačen otvorit ovu bocu - opet svi pucaju od smijeha, jedan drugome pružaju upaljač, čepovi po garaži lete kao projektili, a gazdarica se opet spušta i prijeti da će nas sve rastjerati - "novinari, ža mi je, znaden da radite svoj posa, ali ovo je moja kuća" - a sad već i mi znamo da glumi strogoću pa se ne obaziremo.
Bilo bi ih više...
- Šteta je tek šta se Jadrijević nije rodija malo prije, i šta nije diplomira koju godinu ranije - kotrlja se u garaži nova baza.
- Zašto, kakve to sad ima veze? - ne naslućujemo u čemu je štos.
- Bilo bi u Glavicama još najmanje pesto ljudi, sve bi ih on pospašava, ovako nan je pola mista otišlo pod zemlju dok je Stipislav školu završija! - urnebes koji je nastao nakon nove morbidne dosjetke nema smisla opisivati, reći ćemo tek da su nas Glavičani jedva iz garaže pustili.
Žedni, naravno, nismo otišli, bili smo propisno usluženi.