Vremena se sve brže mijenjaju. Ili se to nama samo čini jer sve brže starimo. Primjerice, u doba mog osnovnoškolskog obrazovanja, pred gotovo pola stoljeća, iz zemljopisa smo morali učiti što se u svakom malo većem gradu u bivšoj Jugoslaviji proizvodi, gdje je staklarska industrija, a gdje cementna... I ne samo to nego i kolika je godišnja proizvodnja krumpira, pšenice, jabuka i ribizla... Dobili biste lijepo tzv. slijepu kartu, pa onda po njoj crtaj gdje je Niš, a gdje Titov Veles, i piši što se tamo proizvodi. Glupo bubetanje koje je, valjda, imalo za cilj pokazati kako je zemlja razvijena i industrijski šarolika.
U novija doba sve se svelo na BDP, pa se s nestrpljenjem, kao da Suzana Mančić izvlači brojeve na lotu, čekaju prve procjene, pa onda i službeni rezultati za proteklo tromjesečje. Jesmo li skočili tri posto, jesmo li potonuli, ajme nama, u recesiju.
Sjećanje na žigulija
Svaka čast i BDP-u i staklarskoj industriji u Puli (eto, taj sam podatak zapamtio), ali meni je nekako najmjerljiviji podatak koji govori o kvaliteti života, a ona se ne određuje samo količinom dinara, kuna ili eura u takujinu, već i kvalitetom svega što nas okružuje, odnosno onoga što nam lokalna uprava (općina ili grad) ili država vraćaju nakon što smo tu istu upravu ili državu nahranili iz poreza koji nam se svakog mjeseca oduzima.
I eto teme za Makarsku kroniku i mog vrijednog urednika. Ni kriv ni dužan dobio sam roditelje koji su podrijetlom s Hvara, iz mjesta Gdinj, na istočnoj strani otoka, pa smo cestom vezani upravo s makarskim krajem jer nam trajekt do Sućurja kreće iz Drvenika. I tako me tom relacijom od Splita do Drvenika vozikaju ili se vozikam sam više od 50 godina. Ako prebrišemo prvih nekoliko godina života o kojima sjećanja nema, ipak imam lijepu zbirku od gotovo pola stoljeća truckanja do tog udaljenog i zapuštenog škoja.
I, što se u tih pola stoljeća promijenilo, od doba kad smo se vozili očevom Ladom, koja je bila kupljena još u doba kad je nosila stari ruski naziv – žiguli? Puno ili malo? Nabolje ili nagore?
Prvo i najvažnije – cesta. Magistrala je ista kao i prije 50 godina, bez obzira na vrlo rijetka šminkanja, nova križanja s nadvožnjacima i podvožnjacima, poput onog ispred Makarske... Nigdje nije izgrađeno neko proširenje, nigdje neka treća traka, da omogući vozačima prelaženje autobusa, kamiona i svih ostalih smetala zbog kojih se cestom vozi presporo. Tek je, treba reći istinu, izgrađeno nekoliko odmorišta na kojima sam rijetko kad vidio parkirano vozilo.
Semafori za vježbanje
Od Splita do Makarske sve je to jedan te isti pakao. Zapravo je stanje puno gore nego prije pola stoljeća jer se broj domaćih i stranih automobila višestruko povećao, jer su vozila sve veća, jača, uz hrpu motocikla, što je prije 50-ak godina bila čista rijetkost, te nebrojenim biciklistima kakve nismo mogli ni zamisliti sedamdesetih godina prošlog stoljeće, a sve zajedno vožnju čini nesigurnijom, rizičnijom, kada ni krivi ni dužni možete izgubiti glavu.
Makarska je tek prava priča. Po dobrom starom običaju kod Hrvata prvo se grade kuće, apartmani, bazeni, pa kad ste tako spremni za turizam, tek se onda upitate - a gdje ćemo sa cestom. Gradske vlasti i da imaju volju više nemaju gdje postaviti pravu prometnicu kojom bi se preskočila, zaobišla, ona cestica kojom prolazite kroz grad na putu do Drvenika i natrag. I ne samo što se na tu jadnu cesticu spušta sav automobilski promet u Dalmaciji tijekom sezone, nego su na njoj naslagani semafori kao u New Yorku. Nešto iz potrebe da turisti mogu prijeći cestu na putu do mora, a nešto, valjda, i da domaći imaju gdje vježbati vožnju i polagati vozački ispit.
A da, da, znam što ćete reći - pa postoji sada autocesta, idealna, brza, pusta, možete s njom... Hm, istina je ipak manje lijepa nego što to u priči zvuči. Možete preskočiti Makarsku, ali opet vam ostaje truckanje do Drvenika, a ako želite preskočiti sve te Tučepe na cesti, morate produžiti autocestom do Ploča. Ali, opet jedan ali, u tom slučaju morate se vraćati na zapad do Drvenika, što vas već i psihološki ubija. Eto te skoro do BiH, a onda moraš nazad. Gori-doli...
Tunel zvan čežnja
Tek kad se jednog dana probije tunel ponad Drvenika priča o autocesti (a dobrim dijelom i sama ta autocesta nakon Splita) dobit će na ozbiljnosti. Ovako je autoput prazan, pa možete na njemu slobodno baciti jednu partiju na male branke, bez straha da će na vas netko naletjeli, a u isto vrijeme gužve do mog trajekta, mog vjernog "Laslova", svake godine su sve veće.
I kad tako umorni, krepani, izmučeni, ljuti, divlji, stignete do Drvenika, eee, onda možete odahnuti. Blizu ste. Tek tu, u Drveniku, nešto se napravilo u tih nesretnih 50 godina.
Vrlo dobro pamtim kada je trajekt pristajao na rampi odmah uz plažu, što je, kao prvo, bilo opasnije za turiste, ali i nezgodnije za same putnike. Kolone vozila u tim su se godinama tijekom ljetne sezone produljavale do same Jadranske magistrale, pa je i to stvaralo dodatne probleme u prometu jer je red trebalo zaobići i paziti da ne nalete vozila iz suprotnog smjera.
Prebacivanjem na novu lokaciju trajektno pristanište konačno je poprimilo kulturan izgled i, što je najvažnije, manje je opasno za turiste. Iako se i prije nekoliko ljeta dogodilo zatajenje makinje na trajektu, pa je ovaj završio na plaži. Srećom nitko nije stradao.
Godinama se već govori, piše, crta o tome kako će trajekt u drugu valu, koja je, tvrde stručnjaci, primjerenija za trajektni promet, ali o tome će svjedočiti netko od mojih potomaka. Za moje godine dovoljno je i to čudo što se rampa za trajekte pomakla tih stotinjak metara. Kao da je to malo. Ali je kiosk za prodaju karata ostao na starom mjestu, kod stare rampe. Pa vidite strke kad stignete na trajekt u posljednji minut, stanete u red, i na brzinu ukrcate suvozače ne bi li trkom stigli do kioska i kupili kartu. Dobro, čekat će vas ekipa iz Jadrolinije, neće trajekt krenuti bez vas, ali zar se stvarno taj kiosk nije mogao približiti putnicima?
I sad, kad to pročitate, jasno je koliko novca, dinara, kuna ili eura, mi u Hrvatskoj bacamo u rupu bez dna. Hrpu smo poreza platili državi, bez obzira kako se zvala, a dobili nismo gotovo ništa – iste ceste i iste gužve. Ali neka, bit ćemo mi strpljivi, što je čekati još 50 godina, pa da vidimo taj tunel koji će nas s autoceste spustiti ravno na trajekt u Drveniku. Preporučam se vrijednom uredniku za tekst kad se taj tunel jednog lijepog dana otvori, a ja častim i njega i sebe pečenjem. Po izboru...