BARABAN Mornari su stavljali blagoslovljene šibe na jarbole

Mnoge pobožnosti i običaje vezane uz vrijeme Velikog tjedna obavljamo bez izričite svjesnosti o tome zašto ih zapravo štujemo. Zato ćemo pokušati ukratko prikazati povijesno i teološko rođenje nekih običaja, u nadi da ćemo probuditi zanimanje za daljnjim produbljenjem vlastita znanja o njihovu bogatstvu, a potom i prenošenju istog na potomke. U prikazu nam je glavni izvor knjiga “Hrvatski uskrsni običaji” (Golden marketing, 1997.) autorice dr. sc. Jasne Čapo Žmegač.

Odnos šutnje i buke zvona

Započet ćemo prikaz odnosom šutnje i buke zvona. Šutnja specifična za vrijeme Svetog trodnevlja često se u pučkom jeziku tumači na način da su zvona “odletjela u Rim”. Od samog povijesnog početka liturgijskih običaja, na službu se pozivalo lupanjem po metalnoj ili drvenoj ploči. No, u šestom stoljeću zvona su sastavni dio liturgije, a nisu se oglašavala na spomen Isusove muke. Zvuk se u tim danima općenito u crkvi i oko nje izbjegavao: orgulje se nisu svirale, dok su seljaci stoci skidali zvona, a čak postoje zapisi kako se u Splitu izbjegavala upotreba zvona na biciklu. Himna “Gloria in Excelsis” u obredima Velikog četvrtka i Velike subote bio je znak za zavezivanje i razvezivanje crkvenih zvona. Ipak, poznato je kako je puk za to posebno vrijeme šutnje izmislio naprave nazivane: čegrtaljke, škrebetaljke, klepetala i regetaljke.

Spomenimo podrijetlo samo prva dva naziva. Naziv čegrtaljke susrećemo u srednjoj Dalmaciji i Konavlima, Lici i srednjoj Hrvatskoj, ali i u Slavoniji i Srijemu, dok naziv škrebetaljke u Istri, na Kvarneru, na sjevernodalmatinskim otocima, te u Moslavini i Podravini.

Za buku, pak, koju proizvode posvećena zvona vjeruje se od davnina da ima spasonosno djelovanje, no i da ima moć odagnati oblake. Tomu smo i danas svjedoci da zvona zvone kada se oluja približava, kako ne bi došlo do tuče koja može oštetiti plodove zemlje.

Zašto blagoslov predmeta?

Drugi prikaz govori o blagoslovljenim predmetima. Riječ je o predmetima koji su blagoslovljeni u crkvenom obredu – blagoslovine. One su kreposne te čuvaju od vražjih napasti i vjernicima su na njihov “vremeniti i vječni spas”, kako se još od davnina tumači. Zna se blagosloviti: bilje, šibe, hrana, žito, voda i vatra; no, isto tako i ribarske mreže ili dijelovi opreme za oranje i stoku. Iz Poljica imamo čitav popis: balote, puške, komad divlje smokve… Riječ je o prožimanju kršćanstva i navika čovjeka te njegovih svakodnevnih problema.

Što je bilo prije pljeskanja rukama?

Znate li što je običaj barabana? Iako je u današnje vrijeme u okolici Splita sveden na pljeskanje rukama, sve do sredine 20. stoljeća i obnove liturgije, redovito je bio opisivan. Tako se doznaje kako je na Veliku srijedu poslijepodne bio prvi baraban. Brale su se duge i žilave grane šipka pa se lupalo po crkvenim klupama, kao spomen na udaranje Isusa. Roditelji te iste šibe nose u noćnoj procesiji kako bi postale blagoslovljene, a potom će visjeti u kući kao opomena djeci. Ujedno, blagoslovljene šibe znali su mornari zaticati za jarbole kao što su činili i s blagoslovljenim palmama.

Odakle procesije?

U Dalmaciji postoje mnogobrojne izvanliturgijske procesije na Veliki petak. Stručnjaci smatraju kako ti običaji sežu čak do 16. stoljeća, a možda i ranije. Kada je Tridentski koncil ustanovio Veliki petak kao dan na koji se obilježava Isusova smrt, pobožnost tog dana naišla je na veliki odjek među pučanstvom.

Osnivaju se bratovštine s ciljem štovanja “Muke”, te su zaslužne za oblikovanje procesijskih oblika. Iz dva obreda: Depositio (u procesiji na putu do sv. Groba pjevaju se antifone, te se na njemu odlažu križ ili hostija, te bijelo platno) i Elevatio (obred u noći Vazma), nastali su razni oblici, od kojih su ostala tri: procesija za križem u noći između Velikog četvrtka i Velikog petka, teoforične procesije (ophodi s Presvetim sakramentom) u večer Velikog petka, te procesije po Božjim grobovima u Velikome tjednu. Najdublje tragove, zahvaljujući bratovštinama, imamo na Hvaru, Korčuli, Braču, te na Krku.

Odakle jaje i zeko?

Prema knjizi Inoslava Beškera “Puna kuća blagdana” (“Slobodna Dalmacija”, 2004.), jaje kao simbol seže u daleku povijest čovječanstva, puno prije samog Uskrsa. Naši preci pokapani su u fetalnom položaju i s kokošjim jajem na prsima – u želji da nebesa pokojnika nanovo rode. Običaj jaja na pokojnikovim prsima nalazimo i u ranosrednjovjekovnim grobovima u Kaštelanskom polju. S kršćanstvom je jaje od simbola kozmičkog preporađanja preraslo u simbol ponovnog rođenja čovjeka. Nije riječ o vjerskom simbolu – kao križ – nego o pučkom.
Čini se kako je i običaj pisanja jaja u Slavena seže u vrijeme prije kršćanstva. Zec je, pak, bio simbol plodnosti u mnogim religijama, pa tako i u Germana, gdje je bio posvećen božici proljeća Eostri. Prema Beškeru, kada je Sjeverna Amerika preuzela vodeću ulogu u svjetskoj trgovini i potrošačkoj mitologiji, uz šarena jaja uskočio je i starogermanski zec.

saša horvat