Alenka Milano: Naježim se kad Imoćani zasviraju

Glazbena umjetnica, profesorica klavira, asistentica na šest kolegija Glazbene akademije, jedan od najboljih hrvatskih B-vokala, suradnica najvećih hrvatskih estradnih zvijezda, dirigentica, skladateljica, pedagoginja, korepetitor; maturirala glazbenu školu sa 16 godina, počela raditi s učenicima Glazbene škole u Imotskom sa samo 17 godina. Od 15. godine svirala i pjevala u nekoliko bendova u Splitu... druželjubiva, s vječnim osmijehom na licu – Alenka Milano!

Primili je s pet godina

Ako pitate bilo kojega učenika iz generacija koje su prodefilirale klupama poznate imotske glazbene škole “Dr. fra Ivan Glibotić” u 28 godina postojanja, koji im je profesor ostao u najljepšem sjećanju, ako pitate alfu i omegu škole, utemeljitelja, legendarnog kapelnika imotske gradske glazbe prof. Ivana Glibotu Crnoga, koji je radnik neizmjerno odan školi i učenicima, bez ikakve dvojbe će to biti Alenka Milano.

Ona je u istom trenutku Splićanka, Imoćanka, Mostarka, Zagrepčanka, jer u tim gradovima radi i boravi tijekom tjedna. Vikendom je po velikim koncertnim dvoranama, estradnim scenama širom Europe. Obišla je pjevajući i svirajući gotovo cijeli svijet. Nezamisliv je bilo koji Severinin koncert bez Alenkina glasa.

Kada smo joj ukazali na činjenicu da je već punih 27 godina u Imotskom, da je s imotskim učenicima osvojila pregršt što regionalnih, što državnih nagrada, da je njezinom velikom zaslugom stvoren i jedan od najboljih mladih pijanista na svijetu, Marijan Đuzel, te da uvijek i na svakom mjestu hvali izniman talent mladih Imoćana za glazbu, onda zaista nije mogla odustati od razgovora.

– Druženje s klavirom počela sam u drugoj godini života. Dok su druga djeca još uvježbavala korake, ja sam ponavljala skladbe na našem klaviru, koje bi svirala sedam godina starija sestra. I otac i majka, i cijela očeva obitelj bila je u glazbi, svi su znali svirati gitaru. Otac je išao u glazbenu školu, svirao trombon, a majka divno pjeva. Sestra je išla kod časnih sestara u glazbenu školu, pa sam i ja bila vrlo zainteresirana za klavir.

Otac je čuo na radiju da u Splitu primaju djecu u glazbeni vrtić. Imala sam prijemni ispit i primili su me s pet godina - kazuje Milano.

Ajde na akademiju

– Rekli su mi da bih trebala ići u neku pripremnu školu, no moja profesorica Olga Račić bila je na prijemnom i kazala da me hoće obvezno u školi. Majka je pratila moje probe, nastupe, imala sam punu podršku obitelji. Nisam znala ni pisati, ali note sam znala pisati i čitati. Pauzirala sam treći i četvrti srednje u “Josipu Hatzeu”, ali sam ranije maturirala. Sa 16 godina nisam mogla upisati akademiju i morala sam čekati dvije godine.

Diploma mature me čekala u ladici ravnateljeva stola. Profesorica Gordana Lentić predložila mi je da ne gubim vrijeme i predložila: “Otvara ti se natječaj u glazbenoj školi u Imotskom, prijavi se, bolje ti je raditi i tako čekati upis na akademiju” – kazuje Alenka.

– I ja se prijavila. Sjećam se autobusa, brda, dva i pol sata vožnje. Bože moj, gdje ja idem? Bijaše to 1987. I tako u Glazbenoj školi ozbiljno sam počela raditi u vrlo teškim uvjetima. Neki učenici bili su od mene mlađi šest-sedam godina. No već i tada, u tim uvjetima, zavoljela sam Imotski, ljude, kolege na poslu i vidjela nevjerojatan talent mladih Imoćana za glazbu – oduševljena je naša sugovornica.

Gibonni, Belan, Ban...

– Usput sam završila i ta dva razreda srednje škole, imala i svoj bend, svirala sam. Grupa se zvala “Hod”, bio je tu Ranko Adorić, a repertoar je bio od rock and rolla do zabavnih pjesama. Paralelno sam radila u bendu “Duga” i počela pjevati. Svi pravi splitski bendovi vježbali su na jednom mjestu, u tehničkom klubu mladih. Bili su tu Gibonni s “Osmim putnikom”, Petar Grašo, Marijan Ban s “Dalekom obalom”, Neno Belan i “Đavoli”. I onda 1989. sam se udala pa rodila sina Duju 1990., ali nisam prekidala rad u Imotskom i u bendovima.

Odlučila sam da neću tada ići na akademiju. Sasvim slučajno, pozvao me prijatelj da pjevam B-vokal u studiju.

Ušla sam u studio i od tada ne izlazim iz njega. Bila sam godinama najtraženiji prateći vokal kod nas, nema pjevača s kojim nisam radila. Od Olivera Dragojevića, Minee, Thompsona, tu su Vanna pa svi Huljićevi pjevači, Danijela, Grašo, Doris Dragović, pa Grdović, Stavros – veli Alenka.

Tamo 1996./97. Tonči Huljić joj je predložio da dođe svirati u Magazin. Tada je Grašo počeo sa samostalnim nastupima.

– U dogovoru s Huljićem krenula sam s Magazinom. Tada je već i Jelena Rozga počela pjevati. Sjećam se da smo jednom u prosincu odradili 21 koncert. Pa Amerika, Kanada, mnoge europske zemlje... Svirala sam klavijature i pjevala s Jelenom.

Kada sam radila koncert s Oliverom u pulskoj Areni, došla je Severina i tražila je ljude za svoj bend. Pitala je moju ekipu želimo li svirati s njom. Ponudila nam je i dobre uvjete. Kako je ona bila i moja prijateljica iz glazbene škole, pristala sam, s tim što sam se vrlo uljudno i prijateljski rastala od Magazina. Sa Severinom sam punih trinaest godina. No, Imotski je ostao uvijek na prvom mjestu.

Često sam razmišljala da odustanem, no to je bilo jače od mene. Godinama sam uživala u Imotskom i kazala sam sebi: Alenka, tu je tvoja baza, tu si prava ti. Osjećam da sam u temeljima te škole. Čak su se probe djece iz škole, kada sam bila na bolovanju, održavale u mom stanu u Splitu. Ravnatelj Glibota bi ih sjeo u kombi i doveo u Split, jer smo se pripremali za državno prvenstvo.

I dogodio mi se i Marijan Đuzel, poslušno i vrhunski talentirano dijete. I vidite gdje je dogurao. Silno sam ponosna na njega. Svjetski je to pijanist – oduševljena je Alenka.

A prof. Glibota joj je uporno govorio: “Alenka, vrhunska si u svemu, ali isto tako važan je taj papir, diploma akademije.”

– I tako, prije osam godina sam upisala glazbenu kulturu u Mostaru. Završila sam akademiju s ocjenom 5,0. I moj Duje upisao je kineziologiju u Mostaru, tako da sam mu bila servis. Na traženje tamošnjih profesora ostala sam raditi kao stručni suradnik, te asistiram na šest kolegija. Vodim i mješoviti pjevački zbor akademije – kazuje naša sugovornica.

Magični četverokut

Ali otkud joj tolika energija za rad 24 sata dnevno?

– U ponedjeljak je ustajanje ranije, skuham, pripremim predavanja... Onda pravac Imotski. U Imotskom odradim cijeli dan, pa u večernjim satima pravac Mostar. U utorak radim u Mostaru do 18.30, zatim pravac Split. I onda dolazi srijeda, nekakav moj dan za odmor. Četvrtak – Imotski.

Radim cijeli dan. U večernjim satima vratim se u Split, pa me sin oko 23.30 vozi na autobusni kolodvor. U ponoć sjedam u autobus imotskog “Autopoduzeća” i pravac Zagreb. Ujutro u šest čeka me suprug. Odvede me u naš stan, gdje idem na spavanje. Petak i pripreme za koncert sa Severinom. Rijeka, Pula, Slavonija...

Ako je vani, sjedamo na avion. Nedjelja navečer ponovno u ponoć autobus iz Zagreba i Split. I tako već petnaestak godina. A kada je vrijeme praznika, vrijeme provodim s mužem u Zagrebu. Kako mu je majka bolesna, brinem se i o njoj, skuham, operem...

Ali kako kako sve to uspijete organizirati?

– Lijepo, treba samo malo organizacije i volje. Beskrajno bih bila nesretna da mi se na bilo koji način prekine taj četverokut Split–Imotski–Mostar–Zagreb. Nije riječ ovdje o novcu, nego o ljubavi prema glazbi, poslu, djeci...

Kažem mom mužu: Bruno, ja ne mogu bez svega ovoga. Moja parola je uvijek ista: Živi svaki dan kao da ti je posljednji u životu. Imaj u sebi uvijek dovoljnu dozu adrenalina i voli ono što radiš. Jedva čekam Split, pa moj Imotski, pa Mostar, pa Zagreb, onda pjesma i cupkanje po pozornicama na koncertima. Sada mi je i sin diplomirani kineziolog pa mi daje savjete kako zadržati kondiciju. Znate, nije meni više 20 godina – poručuje Alenka Milano.

Braco Ćosić
SNIMIO Tom Dubravec / CROPIX

Ništa kontra Splita, ali ni Imotskoga, Zagreba i Mostara Ja sam vam i svojevrsna veleposlanica četiriju gradova. Moj Split, grad moga Duje, moji prvi glazbeni iskoraci; moj Imotski, grad s najviše glazbenih talenata u Hrvatskoj, pa Mostar, divni ljudi; moj Zagreb, rodni grad moga muža. Kada mi netko kaže nešto protiv Imoćana i Hercegovaca, ja vam skočim i govorim o tim divnim ljudima, o karakteru, radišnosti. Kada netko takne u purgere, Zagreb, ja vam kažem kako su to također predivni ljudi. A o mom Splitu da i ne govorim – kazuje nam Alenka Milano.