Andrej Gajić je svestran momak. Rođen je u Jajcu, odrastao je u Bugojnu, a jedan je od najvećih autoriteta za morske pse. I kako se taj "kontinentalac" navukao na more, prije svega Jadransko? Komplicirana, ali i pomalo nadahnjujuća priča koja je tog mladića dovela do toga da bude rukovoditelj studija pri "National Geographicu" i generalni direktor "Sharklab International", organizacije koja se bavi proučavanjem morskih pasa, posebice onih iz Jadrana, ali i širom svijeta.
Tek mu je 28, a autor je više od 60 originalnih znanstvenih članaka i dviju monografija. Taj morski biolog je predavao na više od 35 kongresa u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj, Španjolskoj..., a diljem svijeta je rukovodio i s oko 30 ekspedicija. O njegovu radu pišu i izvještavaju na svim stranama svijeta, a u rodnoj Bosni i Hercegovini ga zovu "doktor za ajkule".
Postoje li u Jadranu vrste koje su opasne za ljude?
– U Jadranu je do danas zabilježeno 8-9 vrsta koje potencijalno mogu biti opasne za čovjeka. Najopasnija je velika bijela psina, zmijozube psine, atlantska psina i druge vrste. Iako postoji mogućnost da do napada dođe svaki dan, kao i na gotovo svim ostalim regijama u svijetu, ne postoji razlog za zabrinutost, strah ili paniku.
Koliko je vrsta koje stalno nastanjuju Jadran?
– U vodama Jadrana zabilježeno je oko 33 vrste morskih pasa, od kojih je tim kojim rukovodim posljednjih godina ozbiljno proučavao 31. Dakako, to je broj vrsta koje su zabilježene u vodama, dok je broj stalno prisutnih vrsta svakako manji. Nažalost, još uvijek ne posjedujemo precizne podatke o stanju populacija, brojnosti i arealu većine vrsta. Naši prijatelji i fantastični znanstvenici u Institutu za oceanografiju i ribarstvo, Institutu "Ruđer Bošković", Institutu za biologiju mora (Kotor) i drugim institucijama puno rade na poznavanju faune Jadrana.
Ima li neka specifična vrsta u Jadranu?
– Svaka vrsta je vrlo specifična i zanimljiva. Tu su široko rasprostranjene morske mačke, pene, kostelji… zatim lisice koje rastu i do 6 metara, a samo im repna peraja zauzima pola tjelesne dužine (s njom nerijetko ošamute plijen u jatu riba). Mlatovi (čekićari) su samo nekoliko puta zabilježeni u Jadranu. "Anđeoske ajkule" oko Murterskog mora i drugdje vjerojatno su jedna od posljednjih populacija u Mediteranu. Bijele psine svakako ulaze u Jadran ili ga, pak, stalno nastanjuju, o čemu svjedoči više od 60 potvrđenih susreta na istočnoj obali u posljednjih 150 godina. Postoje i brojne malo poznate fascinantne dubokomorske vrste, od kojih čak neke imaju mogućnost da svijetle (hormonski regulirana bioluminiscencija).
Nedavno je pokraj Makarske snimljen morski pas mako (Isurus oxyrinchus) i ljudi su se prilično prestrašili. Kakva je to vrsta?
– Sudeći po snimci, jasno se vidi da se radi o smušenoj i poprilično dezorijentiranoj jedinki. Mako morski pas je autohtoni stanovnik Jadranskog mora, a s oko pet potvrđenih susreta godišnje, posebice u južnom dijelu, nije toliko rijetka vrsta. Poznati su nam susreti s novorođenim jedinkama, ne starijim od nekoliko mjeseci, do adulta (odrasle jedinke) ukupne dužine više od 400 centimetara. Istina, s obzirom na to da se radi o pučinskoj vrsti, nije baš uobičajeno da prilazi toliko obali. Odlikuje se iznimno brzim kretanjem kroz vodu, koje u pojedinim slučajevima premašuje 70 km/h, što je oko 20 metara u sekundi.
Znači, ne postoji razlog za strah?
– Iako ne postoji objektivni razlog za strah, brigu niti paniku – radi se o vrsti koja može biti potencijalno opasna za čovjeka. Recentne studije ukazale su da mako morski psi nerijetko vrše procjenu objekta koji se ispred njih nalazi (npr. čovjeka), pokušavajući ocijeniti predstavlja li objekt direktnu opasnost. Mogu vrlo visoko iskočiti iz vode, prema nekim autorima publicirani su skokovi preko devet metara u zrak, što je zaista zapanjujuće vidjeti.
Jeste li proučavali napade na ljude? Postoje različiti podaci, a navodno od vremena vođenja službenih statistika, odnosno u posljednjih 150 godina, morski psi su odgovorni za smrt ukupno 11 kupača u Jadranu, od čega je na hrvatskom dijelu Jadrana stradalo njih devetero.
– Iako se detaljno bavim bliskim interakcijama, koje i sam često prakticiram, nisam detaljno analizirao napade na ljude. Prema mojoj statistici u istočnom Jadranu (znači potez Hrvatska, BiH, Crna Gora, Albanija) zabilježeno je 19 napada u posljednjih 120 godina, s ukupno 13 fatalnih posljedica za žrtve – što objektivno nije ni mali broj, s obzirom na to da su u vodama oko Malteškog arhipelaga u srcu Mediterana zabilježena samo dva napada.
Koliko morski psi općenito usmrte ljudi?
– Oko šest osoba godišnje u svijetu, dok krokodili ubiju oko 1000, nilski konji više od 500, lavovi i vukovi više od 100. Ljudi narušavaju prirodno stanište životinja, često bilo svjesno ili nesvjesno izlažući se riziku za koji gotovo nikad nije kriva životinja. S druge strane, ljudi godišnje izlove više od 150 milijuna jedinki, od kojih neke trebaju više od 30 godina da steknu spolnu zrelost. Jasno da će se u sljedećih 50 godina, ako se ovakva praksa nastavi, velika većina populacija naći na rubu opstanka ili pak u izumiranju – što bi svakako imalo katastrofalne posljedice na marinske ekosustave kakve danas poznajemo.
Možete li prepoznati kada su morski psi nervozni i kada je bolje da se čovjek povuče na suho?
– Kako svaka jedinka ima svoj karakter, baš kao i mi, često nije moguće izdvojiti vrsno specifične oblike ponašanja – iako ugrubo možemo definirati naznake agresivnog i drugih oblika ponašanja. Mnogo je savjeta što uraditi u susretu s morskim psom, od kojih velika većina nema znanstvenog stajališta, a ni posebnoga logičkog smisla. U pravilu, najpametnija (ne nužno najbolja) opcija svakako jest praviti što manje pokreta i buke na površini, a ako pak ronite, onda što brže dođite do dna ili broda/obale.
Kakav je osjećaj kada zaronite, a oko vas plivaju morski psi, od kojih su neki i potencijalno opasni?
– U isto vrijeme fascinantan, pomalo zastrašujući i pun svojevrsnog strahopoštovanja. Tijekom svoje karijere susreo sam se s više od 50 vrsta morskih pasa i raža, od kojih su neke bile duge više od tri metra. Prvi put sam bio toliko uzbuđen i fasciniran, ali sam se poprilično prepao kada je psina od 250 kilograma otvorila usta i plivala direktno prema meni; danas pak kada radim palpaciju i uzorkovanje uhvatim se za peraje ili rep, da ne moram plivati za njom.
Jeste li ikad, dok ste ronili s morskim psima, bili ugroženi?
– Hvala Bogu nisam.
Od 500 vrsta morskih pasa koliko je njih opasno za čovjeka?
– Od svih do danas opisanih vrsta rekao bih da samo 20-ak može biti objektivno opasno za čovjeka.
Dolaze li u Jadran neke nove vrste morskih pasa?
– Dolaze, svakako, kao i svi drugi morski organizmi – primarno uslijed evidentnih klimatskih promjena, zatim prateći velike brodove...
Koliko je čovjek ugrozio stanište morskih pasa?
– Svojim nemarom i aktivnostima čovjek značajno ugrožava staništa morskih pasa, i u plitkom kontinentalnom "šelfu", i u otvorenoj i dubokoj vodi Sredozemnog mora. Veliku prijetnju predstavlja plastični, posebice mikroplastični otpad. Ovakvi polimeri nerijetko za sebe vežu visoke koncentracije perzistentnih organskih zagađivača. Ingestija mikroplastike kod životinja može uzrokovati mehanička oštećenja duž digestivnog sustava, ali i utjecati na inhibiciju sinteze enzima, smanjenje rasta, kao i razvoj mnogobrojnih oboljenja. Pored toga, tu su teški metali, ratni otpad, otpadne vode, pa, naposljetku, i trajni gubitak staništa...
Kako zagađenje u moru utječe na pse?
– Vrlo negativno. U studijama koje upravo objavljujemo opisali smo dvije bolesti na morskim psima koje do danas nisu bile poznate u znanosti, a povezujemo ih upravo s koncentracijama teških metala i onečišćivača u muljevitom staništu. Najčešće nalazimo patološke promjene na jetri, mozgu, žlijezdama i bubrezima.
S čime se hrane morski psi u Jadranu?
– Fauna morskih pasa Jadrana je raznolika, stoga im je i prehrana vrlo šarolika. Od sitnog planktona kojim se hrane gigantske vrste, malih i srednje velikih košljoriba (koje su uglavnom hrana većih pučinskih i nekih bentoskih vrsta), pa do glavonožaca, te rakova i školjki kojima se najčešće hrane pene.
Koja je najveća vrsta koja živu u Jadranu?
– Golema psina, Cetorhinus maximus (Gunnerus, 1765), druga je najveća živuća ribolika životinja na planetu – u prosjeku raste 600 do 800 centimetara iako može rasti više od 1000 centimetara. U Jadranu je najčešće oko Riječkog i Tršćanskog zalijeva, primarno u proljetnim i ljetnim mjesecima. Najveći zabilježeni primjerak ulovljen je 2000. godine u Blitvenici, dug oko 850 cm i težine 2500 kilograma (Soldo & Jardas, 2000). Hrani se filtriranjem i nije opasna za čovjeka. Ako se vidi, treba izbjegavati svaki oblik interakcija. U vodi ne prilaziti bliže od pet metara, a ako se krećete brodom, motore isključiti u potpunosti već na 100 metara od same životinje.
Navodi se da su morski psi prilično inteligentne životinje?
– Vrlo primitivan način kako se nekada određivala moguća inteligencija životinje jest omjer mase i mozga unutar vrste, koji je kod većine morskih pasa jednak onom kod kopnenih pasa, ponekad čak i veći. S iznimno razvijenim moždanim regijama, morski psi su vrlo znatiželjni organizmi, koji mogu savladati kompleksne operacije, a sposobni su i učiti. Neurobiologija još uvijek nije dovoljno poznata, ali dosta recentnih studija govori u prilog ovoj činjenici. Kolegica Fuss T. čak je uspjela istrenirati morske pse da prepoznaju i zapamte različite oblike.
Koja je vaša poruka ribarima?
– S obzirom na visoku ugroženost brojnih vrsta, koje se isključivo našom krivnjom nalaze na rubu opstanka, uputio bih iskren apel da se ulovljene jedinke vrate u vodu kad god je to moguće, te da se ne uznemiravaju tijekom eventualnih susreta.Morski psi nisu hladnokrvne ubojice svega na što naiđu, kako to nerijetko gledamo u medijima i zabavnom programu – to su vrlo osjetljiva bića kojima je potrebna naša pomoć. Na kraju, svoje nalaze uvijek možete prijaviti nama ili nekome od kolega iz lokalnih instituta.
Kako je počeo vaš posao za "National Geographic"?
– Kao rukovoditelj "Shark Tales" (Priče o morskim psima) pri "National Geographic" (Washington, D.C.) radim na boljem razumijevanju mehanizama nastanka i razvoja oboljenja morskih pasa na globalnom nivou, ali sa značajnim naglaskom upravo na Jadran. U sklopu svog angažmana bio sam glavni govornik na brojnim konferencijama u Sjedinjenim Američkim Državama, Španjolskoj, Malti, itd. Pored publiciranja znanstvene literature, sudjelovao sam u snimanju nekoliko kratkih serija za "National Geographic" i NatGeo WILD, dok je u izradi i nekoliko članaka u našem međunarodnom magazinu, koji baš pokrivaju rad mog odjela.
Od Jajca do Plymoutha
Rodili ste se u Jajcu, odrastali u Bugojnu, a sada istražujete morske pse u Jadranu i diljem svijeta. Kako se dogodila ta profesionalna ljubav i pitaju li vas često kako je to momak s kontinenta razvio ljubav prema morskim bićima?
– Rođen sam u Jajcu, odrastao sam duž kontinentalnog dijela Balkana, a selio sam više od 15 puta. Ipak, uvijek sam gajio ljubav i želju za istraživanjem mora i njegovih tajni.
Angažman sam otpočeo već sa 15 godina, kada me obitelj upisala na CMAS ronilačke obuke, a rad s morskim psima otpočeo sam godinu kasnije kao volonter u organizaciji "Shark Trust" (Plymouth, UK).
Kroz srednju školu slao sam milijun e-mailova tražeći bilo kakvu podršku i mogućnost za angažman. Moram istaknuti prekretnicu u bavljenju morskim psima, koja se dogodila kada me Ivana Buj (sadašnja profesorica s PMF-a u Zagrebu) kao srednjoškolca pozvala 2007. godine na Europski kongres ihtiologije u Cavtatu da budem dio njezina tehničkog tima.
Tako da, sigurno mnogo toga dugujem profesorici Buj.
Sharklab - laboratorij za morske pse
Kakva je to institucija "Sharklab" koju vi vodite?
– "Sharklab" predstavlja zajednicu privatnih istraživačkih kompanija i neprofitnih organizacija baziranih na tri kontinenta, koje se bave specifičnim biološko-veterinarskim studijama, edukacijom, te razvojem dugoročnih strategija za zaštitu vrsta i/ili staništa – a čiji sam suosnivač još od kolovoza 2008. godine. Trenutno posjedujemo tri regionalna sjedišta, i to Naxxar (Malta), Neum (Bosna i Hercegovina) te Bangladeš.
U posljednjoj dekadi, naši istraživači publicirali su više od 200 znanstvenih članaka i pet knjiga, a rukovodili smo s više od 50 ekspedicija na tri kontinenta. Naš rad financiraju brojne privatne fondacije, kao i vlade nekoliko država, uključujući i Europsku uniju. Danas, "Sharklab" predstavlja vrlo poznatu znanstvenu instituciju duž Europe, Azije i Afrike.