'Pitao sam se hoću li uopće moći studirati, otići na požar... Otvoriš oči, a ne vidiš ništa': mladi sinjski vatrogasac koji je prošlog ljeta doživio tešku nesreću progovorio za 'Slobodnu'

Kad mislite da su sve lađe potonule, da vas je zadesila nevolja iz koje ćete se teško izvući, kada se po tisuću zapitate zašto baš ja, zašto baš na mene kada sam na pragu života, kad imam planove, onda se okrenete oko sebe i iznenadite svojim anđelom čuvarom, zapravo cijelom vojskom anđela, znanih i neznanih koji vam daju krila i lete uz vas u najtežim trenucima koje prolazite.

Oboružan tom zaštitom, brigom i ljubavlju obitelji, rodbine, prijatelja i mnogih nepoznatih, a plemenitih ljudi, kroz svoje iskušenje prolazio je proteklih mjeseci 21-godišnji Josip Santo, sinjski nogometaš i pripravnik DVD-a "Sinj". On je 19. kolovoza prošle godine doživio tešku ozljedu oka prilikom gašenja požara na Braču u Selcima. Ozljeda je bila tolika da je bilo upitno hoće li uopće ikad vidjeti na desno oko, no nakon hitnog prijevoza u KBC Split uspješno je operiran, a danas Josip nakon druge operacije oka vidi 70 posto.

Ovaj mladi vedri momak ima samo tople riječi hvale za osoblje Hitne medicinske pomoći i ostalo osoblje splitske bolnice, za oftalmologe dr. Sinišu Skelina, dr. Ivnu Pleštinu-Borjan, zatim za predstojnika Očne klinike dr. Kaju Bućana i za mnoge "anđele" Cetinske krajine i šire o kojima ćete čuti u nastavku, a koji su ga riječima, molitvama ili pak prilozima iz humanitarnih akcija, pratili sve protekle mjesece.

- Te noći bili smo na Braču u Selcima gdje smo obilazili teren nakon požara kako bismo provjerili gori li još negdje. Uopće nisam trebao biti tu, ali moj kolega je imao neke obveze, pa sam mu uskočio i otišao na Brač. Bilo je negdje iza ponoći kada smo se provlačili kroz granje, jako nepristupačan teren bez prohodnog puta i onda me po oku opalila grana. Cilo vrime dok smo hodali bio sam treći u koloni, a onda sam došao na drugo misto. Nakon što je prvi prošao, mene je kao drugog opalila grana i to nakon svega, kada smo ugasili sve ono što je tinjalo, u ponoć ipo, po mrklom mraku.

Kad mi je grana probila oko, osjetio sam strašnu bol u oku iz koje je potekla sluz s malo krvi. Bio sam u šoku pa sam čak pao na pod, a kolege su odmah skočili da mi pomognu. Nosili su me u podnožje brda pa u Supetar odakle sam gliserom prevezen na Firule. Tamo sam stigao oko tri sata - prisjeća se Josip, kojem je operacija oka u Splitu trajala dva i pol sata, no vrsni splitski oftalmolozi obavili su zahvat besprijekorno i spasili ovom mladiću oko.

- Od udarca grane koja je probila oko pojavila se siva mrena i "pada" mi je vid. Uz to dobio sam puste bakterije i dugo sam ih liječio. Nakon Splita, liječio sam se u poznatoj oftalmološkoj bolnici u Novom Sadu, a zatim sam boravio deset dana u Rusiji gdje sam u gradu Kalugu u klinici "Fjodorov" uspješno operiran. Svi su rekli da su naši doktori u Splitu obavili sjajan posao, pa je sve dalje išlo prema pozitivnim rezultatima. Prije te druge operacije vidio sam na desno oko samo pet posto, a sada mi je vid na odličnih 70 posto i uz naočale trebalo bi ići nabolje. Nosit ću naočale za blizu i daljinu. Ne vidim još sitne detalje. Ugradilo mi je leću za daljinu, ali super sam zadovoljan cijelim ishodom. Moram se još malo pričuvat i onda se vraćam starom životu.

Ovo bi sve trebalo ostati samo ružna uspomena za mene koja u svemu tome ima i lipu stranu, onu ljudsku jer toliko je tih dobrih ljudi oko mene koji su se digli na noge nakon što mi se ovo dogodilo. Nemam dovoljno riječi hvale za svih njih, ali znam da su mi bili podrška i ostat će mi uzor - kaže nam Josip, s kojim smo se našli kraj njegove kuće u Sinju, kraj stadiona sinjskog "Junaka" gdje je od malena trčao za balunom, sanjajući kao svaki mladi nogometaš nove i veće utakmice, baš kao što je srce ostavljao na terenu Hajduka i Dugopolja dok je igrao za mlađe kategorije.

- Od osme godine bavim se nogometom. Moj san je bio istrčat pred pun Poljud. Sad Hajduka bodrim s tribina, a najvažnije mi je školu završit. Kada mi se sve ovo dogodilo, imao sam upisan Kineziološki fakultet u Splitu. Morao sam zamrznut godinu. Bio sam baš ljut i nesritan. Pitao sam se hoću li zbog gubitka vida uopće moći studirati, ikad zaigrati na nogomet, otići na požar s kolegama iz DVD-a...Otvoriš oči, a ne vidiš ništa. Razmišljao sam kako je teško ljudima koji ne vide - iskreno priča ovaj mladi momak, dijeleći s nama svoje strahove.

No, paralelno s neizvjesnim tijekom liječenja oka, brojni Josipovi prijatelji, čitava županijska vatrogasna zajednica, rukometaši, nogometaši, košarkaši i ostali, zapravo cijela sportska scena Sinja i okolice, brojne udruge, studenti, bajkeri, pojedinci, poznanici i oni koji ga uopće nisu poznavali, pokazali su veliko srce te se na svakom koraku samoinicijativno prikupljala pomoć za prikupljanje sredstava za Josipovu operaciju u Rusiji.

- Cila Cetinska krajina se digla na noge. Skupljalo se na utakmicama, po kafićima, u raznim akcijama. Nije bilo potrebe ići dalje tražiti pomoć. Uz njihovu pomoć i pomoć Gospe Sinjske, ja danas vidim. Ma sve se dobro poklopilo, u Splitu su super napravili zahvat, pa je dalje išlo lakše. Moj kolega vatrogasac povezao nas je s tom klinikom u Novom Sadu, a oni s Rusijom. Operiran sam u treći misec, devetnaestog, na svoj rođendan i na Svetog Josipa i - progledao! Prezadovoljan. Nisam mogao zamislit da ću ovako dobro vidit nakon osam miseci. Čini mi se da sam privilegiran jer mi se u tako kratkom roku toliko toga izdogađalo, a opet je sve dobro završilo. Ovo je Božja volja koja se spojila s krugom dobrih ljudi koji su spremni pomoći. Do groba sam im svima zahvalan - neprestano spominje Josip svoje anđele.

Pred njim su još dvije kontrole u Novom Sadu, a onda se vraća u nekadašnji ritam.

- Sport obavezno i Kineziološki fakultet! Godinu sam morao zamrznuti pa jedva čekam da krenu predavanja. Živit ću u Splitu, a želio bih jednog dana biti trener dici, u Hajduka ako bude sriće. Pokušat ću se i vratit nogometu, fali mi teren. A s mojim vatrogascima... Bez njih ne ide. Tu sam dvi godine, a sad mi se i brat Luka priključio u DVD. Lipo nam je tu, osjećaš se korisno, imaš priliku pomoći ljudima, a kolege su pravi - nisu me puštali ove protekle misece otkako mi se ovo dogodilo. Mojoj obitelji su nudili pomoć za moje liječenje i iz državnog vrha, ali moji vatrogasci su se dovoljno angažirali pa nije trebalo druge pomoći. Osjećam se dužnik svima njima, svim tim ljudima koji mi pomagali. Vatrogasci su vam jedna velika obitelj. Kako su meni pomogli, tako bi i svima drugima. Taj osjećaj kad ti nekom pomogneš, kad vidiš sretna lica oko sebe, onda si bogat... To te i goni da ideš dalje iako zna bit opasno - kaže nam Josip vodeći nas u svoj DVD Sinj.

Zapovjednik smjene Ivan Tiganj u JVP-u Sinj potvrđuje njegove riječi.

- Svi smo tu odmalena. Mene je ćaća još vodio ovdi, pa sam i ja ostao. Zaljubiš se u vatrogastvo, sritan si što možeš nekom pomoć, spasit život, nečiju imovinu. To te vuče i dalje - veli.

Taj put odabrao je i Josip, sada vatrogasni pripravnik. Gledamo ga u društvu svojih vršnjaka i zamišljamo sve te mlade ljude kako srčano skaču na svaku dojavu, trču s brentačama na leđima i bore se s plamenom.

Kao svaki mladi čovjek, i on je nestrpljiv, pun energije i planova.

- Bio bi sritan da sam na kraju imao i dvadeset posto vida, da mi je samo neka svjetlost upadala u oko, a ono, vratili su mi vid ovoliko, a valjda će bit i bolje. Ovo je meni lutrija. Sad samo škiljim i zatvaram zdravo oko jer ne mogu virovat da opet vidim na desno oko. Primjećujem sitnice koje nisam prije, sve mi je sad lipo. Jedva čekam igrat na balun. Moji sad imaju utakmicu, a ja se moram još strpit. Dosta mi je ležanja. Samo sebi govorim još malo, još malo... Jedva se čekam vratit normalnom životu. Uz pomoć dobrih ljudi i Božju pomoć, sad sam jači i želim ostvarit svoje snove! - odlučno nam govori Josip na čijoj ruci stoji tetovaža "God is my strengh".